Piše: Bojana Šolaja

Predstava “Kapital”, reditelja Andraša Urbana, i u izvedbi glumaca Jelene Laban, Jelene Šestović, Stevana Vukovića i Pavla Prelevića, prva je balkanska dramatizacija najznačajnijeg djela Karla Marksa. Dramaturškinja Vedrana Božinović, govoreći za medije o predstavi nakon premijere, istakla je da je Marskovo djelo nastojala da čita kao roman, a ne kao teorijski spis. Prilazeći mu iz tog ugla, otkrila je da se radi o djelu koje nam ilustruje jedno čudovište koje nas guta. Otuda je kao nit vodilju uzela pitanje: “A gdje je tu čovjek?” Stoga bi mi kao gledaoci mogli zaključiti da je predstava “Kapital” svojevrsna potraga za tragovima ljudskog zakopanih ispod nastora onoga što nas sa svih strana, u okvirima kapitalizma, pokušava dehumanizovati. Raskrivanjem takvih tendencija čovjek se otvara za potencijalno ovladavanje njima i njihovo prevazilaženje u pravcu sistema koji će čovjeka vratiti samom sebi.

Specifičnost predstave “Kapital” leži u činjenici da ona, gotovo brehtovski, budi i intenzivira netrepeljivost gledaoca prema ekonomskom i političkom kontekstu u kome je zatečen, te ga time implicitno poziva na bunt i reakciju. Istovremeno, nosioci radnje su mladi ljudi, čime se istovremeno nanovo aludira na Novalisovu slavnu primjedbu da “revolucija pripada mladosti”, ali i da zrelost mora da posluša glas koji njeni izdanci šalju kako bi se oslobodila okova i izašla iz “Platonove pećine”. O značaju i ključnim idejama predstave koja je ovdje u središtu našeg interesovanja, razgovarali smo sa glumicom Jelenom Laban, koja ne krije da je ovaj projekat ostavio traga i na njen svetonazor.
“Mislim da su ljudi kod nas svjesni sistema u kod živimo, jer smo njime pritisnuti i taj sistem u velikoj mjeri utiče na svakog od nas. Kad smo počeli probe za „Kapital“ , nisam bila svjesna koliko je zapravo surov i nepravedan kapitalistički sistem. Pretpostavljam da je to i dijelom zbog toga što moji vršnjaci i ja nemamo iskustvo drugačijeg života, drugačijeg društvenog uređenja, pa samim tim nisam bila u mogućnosti da iskustveno uporedim postojeći sistem sa nekim drugim. Upravo je rad na predstavi „Kapital“ omogućio da teoriju i istorijske činjenice sagledam iz drugačijih uglova.”

Igra koja zbližava sa tekstom

Budući da se radi o dramatizaciji jednog teorijskog djela, Kombinat je zanimalo na šta se, prema glumičinom shvatanju, jednim takvim dramaturško-rediteljskim poduhvatom željelo postići, te da li to istovremeno ukazuje na svojevrsni narativni karakter same teorije.

“Predstava Kapital u sebi sadrži elemente Marksovog Kapitala, ali tekst predstave nije samo dramatizacija njegovog teksta. Predstava u sebi sadrži razne druge tekstove koji su nastali iz naših improvizacija i koje je pisala dramaturškinja Vedrana Božinović. Prilagođavanje Marksovog teksta u određenoj mjeri sugeriše narativni karakter, ali kontekst u kom se nalazi u našoj predstavi, naše glumačko izvođenje i rediteljsko tumačenje ga odvajaju od opšteg mjesta i suve teorije. Svakim igranjem ove predstave čini mi se da sam bliža tekstu i odavno ga ne posmatram kao teoriju.“, otkriva Laban.

Glumica ističe da joj je bilo veoma izazovno baviti se tako bitnim ljudskim temama na neki novi način.
“Kapital je moja prva profesionalna predstava. Taj drugačiji pozorišni pristup je ostavio veliki trag na moje bavljenje glumom i umjetnošću uopšte. Ova predstava je kompleksna i to mi je pomoglo da naučim da budem efikasnija, da se bolje i temeljnije bavim sadržajem i da ne ignorišem kontekst u koji je moja uloga stavljena. Bitan element predstave „Kapital“ je muzika i tu sam se susrela sa izazovom u kom su pjevanje i muzika glumačko sredstvo. I to je bitno uticalo na moj dalji glumački put.”, primjećuje glumica. 

 
Teatar u službi sistema

Pozorište u kapitalističkim društvima najčešće služi kao zabava za bogate, a siromašnima kao sredstvo za smirenje. Ako ostavimo po strani činjenicu pozorišna umjetnost već u osnovi nije pristupačna svima, problematična je i činjenica da se od nje u konzumerističkim društvima zahtijeva da bude zabavna i da olakšava nepodnošljivu težinu postojanja, te se tako uključuje u sistem i biva pomoć sistemu zajedno sa svim drugim oblicima spektakla u kojima smo svakodnevno, na svakom ćošku i u svakom modusu. Teatar postaje puki proizvod koji ima svoje kupce, a kupci očekuju da dobiju ono po šta su došli – malo smijeha i razonode. O pokoravanju pozorišta sistemu govorila je za naš portal i Jelena Laban.

“Kapitalizam je sve pretvorio u robu – pa i umjetnost u cjelini.Ponižavajuće je kad na svojoj koži osjetim da sam i ja roba, kao i svaki radnik. Nažalost, u velikoj mjeri i umjetnost zavisi od kapitalizma, ali uvijek postoji barem mali dio umjetničkog djel(ov)anja koji je plemenit i univerzalan. To ima beskonačnu vrijednost i smatram da umjetnik nikada ne smije da odustane od te suštine. Samo to umjetnost čini neuništivom.”, poručuje Laban.

Od kapitalističkog ka transkapitalističkom pozorištu

Kako i mlada glumica ističe, spektakl je od njegovog današnjeg stanja moguće preobratiti u njegovu suprotnost. Pozorišna umjetnost ima svoje porijeklo u kultu i ritualnom medjuodnošenju pripadnika jedne zajednice. Otuda je neprestano latentno prisutan značaj pozorišta na kolektivnu svijest i djelatnost ljudi i njen uticaj na nju.
“Postdramsko pozorište likove, situacije, fenomene itd. ne tumači kroz potpuno uživljavanje u njih, već teži da iste posmatra i tumači iz različitih uglova, omogućavajući publici da se ne osjeća distanciranom i odsječenom od pozorišnog zbivanja. Pozorište je i nastalo iz kolektivnog čina i upravo to se ne smije zanemariti, kako od strane umjetnika, tako ni od strane publike. Breht to i nudi u svom pristupu pozorištu i njegovo stvaralaštvo je dokaz da umjetnost zaista može uticati na društvo.”

Za kraj, Jelenu smo pitali i kako ona vidi mogućnost da se pozorište iskoristi za svojevrstan otpor sistemu.
“Predstavu Kapital igramo već skoro četiri godine. Uvijek imamo publiku i ljudi se često raspituju za sljedeća igranja. Mislim da je to u Crnoj Gori veliki pokazatelj da pozorište može biti uticajno. Možda ne možemo dignuti revoluciju i promijeniti sistem iz korijena, ali znam da smo više puta „uzdrmali“ publiku, da smo ih makar naveli da razmišljaju o nekim temama i da se istinski zapitaju o položaju i životu čovjeka u današnjem svijetu. A možda i možemo dići revoluciju i promijeniti svijet – svakako, na nama je da probamo.”