Piše: Ognjen Roćenović

Rikardo je moj drug iz “Ujedinjenih Arapskih Emigrata“. Upoznao sam ga u Podgorici gdje smo radili kao ratni reporteri, a ja sam u to vrijeme bio još i ratni veteran. Obojica smo bili porijeklom sa ratišta.

Nekoliko godina ranije diplomirali smo na proizvodnji pepela pa smo na izvjestan način bili kompetentni za ovaj posao.

Dakle, radili smo kao ratni reporteri i to na mjestu gdje rata nije ni bilo, ali su se naše novine ponašale kao da je rat u punom jeku, ili će u najmanju ruku početi za 5 minuta.

Sjedjeli smo tako u bunkeru u kom je mirisalo na barut, sa šlemovima na glavi, i osmatrali katastrofu preko malih ekrana. Vjerujte da smo se uvijek iznova iznenađivali kada izađemo napolje i vidimo da rata van našeg bunkera nema.

Zamislte, izađete iz bunkera pod punom ratnom opremom, uniformisani, sa šlemom na glavi, puškom u rukama i prvo što ugledate je Podgoričanka sa cvikerima “na glavu” koja šeta kuče, nekog mrčenika, ili nešto treće. Pakleno podgoričko ljeto. Svom silinom sunce peče, zrikavci zriču, vene cvijeće, a grad je pust jer su svi utekli na more.

I tako svakog dana. Od kuće do bunkera sve je OK, iz bunkera izvještavamo o ratnom stanju, potom kad izađemo, ostatak dana je opet sve OK. Dođe kraj mjeseca a mi primimo platu 150 eura, jer, rat je. Treba da budemo srećni što ne izgibosmo tog mjeseca.

Nesumnjivo je da su ti događaji uticali na moj poremećaj da stvari ne vidim onakvima kakve jesu, koji je kulminirao danas dok pišem tekst. Naime, od tad stvari vidim iskrivljeno, i gotovo isključivo kroz umjetničke metafore, pa ću tako i pripovijedati.

Kažem vam, zbog svega navedenog, i sličnih stvari, došlo je do poremećaja u mojoj pameti, ako to uopšte može i dalje tako da se nazove, i ja sad zahvaljujući tome više ne mogu da govorim na ružan način o ružnim stvarima, kojih je nesumnjivo pregršt, i to na svakom koraku.

Elem, jednog dana, sjedimo na straži ja i Rikardo. Rikardo nudi duvan. Kresne šibicu. Šutimo, pušimo i gledamo prolaznice u ljetnjim haljinama.

“Ognjen”, oglasi se Rikardo iznenada.

“Molim?”, uzvratih.

“Hajde da emigriramo.”

“Zašto pobogu?”, rekoh skinuvši pogled sa jedne lepršave haljine na cvjetiće.

“Pa rat je zaboga, ne može se više.”

“Da”, rekoh ja razočarano i oborih nos. – “Đe ćemo?”

“Negdje u Evropsku uniju, bilo gdje, da potražimo azil”, kazao je iskusni emigrant. 

I tako, jednog od narednih dana, dok smo se domunđavali o planovima za dezerterstvo i bjekstvo u daleku i tuđu zemlju, došao je komandant, odnosno urednik novina, Džo, i raspustio iz bunkera sve vojnike, jer, kako je rekao, više nema para za ratnike. Pardon, htjedoh reći radnike.

Nakon toga više nismo imali kud.

Tako, nas dva kamarata iz rata, najzad odlučismo da izbjegnemo u Slovačku, jer smo čuli da tamo rado primaju izbjeglice iz našeg regiona.

Ispunili smo uslove za ulazak u EU sa diplomom iz osnovne škole i potvrdom da nismo osuđivani. Šta će naša zemlja sve morati da ispuni za ulazak, i kad će to biti, ne znamo. Teško da će uspjeti da pribavi dokument o tome da nije osuđivana, ali nas se to više ne tiče.

Što se tiče novina iz kojih smo izbjegli, bez i jednog retka napisanog u njima o našem izbjeglištvu i mučeništvu, poruka je jasna:

Ne jedite kod Džoa!

Isječak iz pripovjetke ,,Ratni reporter u mirnodopskim uslovima”
Ognjena Roćenovića