,,Da sam postao satiričar shvatio sam iz komentara ljubitelja mog rada i shvatio da sam mnoge natjerao na razmišljanje, ili možda je bolje reći otriježnjenje. Mada, više od toga mislim da svojim skečevima govorim: ,,Car je go”.“

Da li se samo smijete ili se malo i zamislite? To bi moglo da bude glavno pitanje o utisku koji nam ostaje poslije imitatorskih bravura Filipa Vešovića. Često, poslije gromkog smijeha, nam ostaje gorak ukus u ustima na esenciju realnosti koji nam Filip izdvaja od skeča do skeča.

Filip Vešović, u javnosti je prepoznat kao ju tjuber, imitator, zabavljač, satiričar i parodičar, student je istorije, koji u poslednjih šest godina kroz imitaciju poznatih karaktera sjecira društvenu stvarnost Crne Gore.

Ipak, kroz Filipove imitacije smo nazreli dozu kritike, demistifikaciju autoriteta i htjeli smo da porazgovaramo na temu humoristične anatomije likova i djela crnogorske politike. Dok nas zasmijava, Filip čvrsto stoji na zemlji, nepretenciozno nas opismenjava politički, fenomenološki iscrtavajući uloge i funkcije likova koje re-karakteriše.

Koliko je tebe kao ličnost, a danas i tvoj nastup oblikovalo muzičko obrazovanje, ali i učešće u izviđačima?

Muzičko obrazovanje me je vjerujem jako oblikovalo kao ličnost. Jedan dobar doktor mi je rekao da kad čovjek svira instrument sa dvije ruke da u isto vrijeme rade obije hemisfere mozga i uzgred se razvijaju.

Kad se uz to doda i to da je dobar sluh neophodan da bi ljudi pomislili da govori imitirani, a ne imitator u imitaciji, a sluh se njeguje muzičkim obrazovanjem, dolazimo do zaključka da je muzika ostavila trajne posledice na moju ličnost, da li su pozitivne ili negativne posledice neka zaključi publika, jer sam slušao i Aleksandra Skrijabina.

Izviđači su mi pomogli da iz dječaka izrastem u momka tj. pomogli mi da odrastem.

U jednom intervjuu si kazao da si dobio prvi i poslednji aplauz svirajući kompoziciju ,,Zabavljač“ od Skota Džoplina. Ipak bi se reklo da tvoje imitacije danas prevazilaze zabavljača i da se aplauz nastavlja. Koliko misliš da dopireš do ljudi i može li se definisati način na koji to želiš da postigneš i kakvu reakciju da izazoveš?

Sa imitacijama sam počeo iz čiste želje da pokažem svoj talenat za imitiranje, ni miligram više od toga (Ne onaj Miligram, muzičar ćelavi). Međutim, kako sam više snimao, više su ti likovi bili pred objektivom kamere i bili ,,natjerani” da se više u mojim skečevima izraze.

Tako sam spontano, željeći da budem smiješniji, iznova autentičan i vjerodostojniji u imitaciji ličnosti, od imitatora postao i satiričar, potpuno nenadano i bez ambicije za politički angažman.

Da sam postao satiričar shvatio sam iz komentara ljubitelja mog rada i shvatio da sam mnoge natjerao na razmišljanje, ili možda je bolje reći otriježnjenje. Mada, više od toga mislim da svojim skečevima govorim: ,,Car je go”.

Srećom, ne moram da mislim i nagađam da li dopirem do ljudi zbog dvije kategorije: 1. U kojoj su me jedni predlagali za predsjednika države, 2. U kojom su mi drugu tražili da osnujem stranku.

Imajući u vidu kultnu numeru ,,Entertainer“ čini se da je suština dobre muzike, ili u tvom slučaju, komedije, da na slušanje izgleda pitka i jednostavna, a zapravo je kompleksna, slojevita; traži rad, kvalitet. Da li je to odraz tvoje etike i kritike i odnos prema javnosti da ponudiš kvalitet, zapitanost, kritiku, viši kvalitet, a ne samo zabavu?

Kao što Džoplinov ,,Zabavljač” iz regtajma zvuči poletno, jednostavno i pitko, tako i moji skečevi izgledaju nekad kao da su jednostavni za snimiti.

Međutim, kao što kod ,,Zabavljača” od čijeg izvođenja znaju da brzo zabole prsti, tako i od snimanja mojih skečeva zna da brzo zaboli glava. Iza tog veselog, pozitivnog, sa naizgled jednostavnom egzekucijom materijala stoji zaista ozbiljan rad i priprema. Ta priprema podrazumijeva: odabir naslova skeča, zatim pisanje scenarija, podjela likova, imitacija, mimika, govor tijela, odabir rekvizite…

Sve od dramaturškog preko rediteljskog do glumačkog dijela posla. Tako da naposletku jedan kratak Ju Tjub video sadrži gotovo sve primjese jednog kratkometražnog filma, ,,one-man movie”, ,,Ju Tjub monodrame”. I kao i svaki dramski sadržaj pored forme sadrži i suštinu, obraćajući se gledaocu. Ta suština je, posledično, poruka koju sadrži svaki skeč.

Da li, na prvu loptu, humor, a zapravo satira i demistifikacija autoriteta kojom se baviš, mogu da oslobode mlade ljude u pravcu promišljanja, zauzimanja stava i reakcije na stvarnost?

Mislim da mogu, međutim ne vidim da je neko pratio moj obrazac. Da bi se stvarao sadržaj ovog tipa stvaralac mora da bude apsolutno slobodan. A da u toj slobodi ne zađe u hiperslobodu, postane jadan i pređe granicu dobrog ukusa i u pokušaju kompromitacije drugih kompromituje sebe.

Uz to je uslov da stvaralac bude i politički neostrašćen. Sloboda mora da bude imperativ svakog stvaraoca, čak  iako je to u praksi neostvarivo, truditi se da je iluzorno ostvarivo. Sloboda stvaralaštva u mom iskustvu podrazumijeva i odsustvo kompleksa niže vrijednosti, materijalizma i malodušnosti.

Kod nas se politika najčešće posmatra iz perspektive partijskog djelovanja. Ipak, ona je mnogo više od toga, makar bi trebala da bude. Javnost definitivno prepoznaje likove političara koje imitiraš, ali je upitno koliko znamo o ulozi i zaduženjima predsjednika Skupštine ili Premijera. Pokušavaš li kroz taj dio imitacija da djeluješ i edukativno, povezujući likove i njihove funkcije na jedan način koji je mnogo prihvatljiviji od svakodnevnog, sumornog, konvencionalnog?

Veliki sam ljubitelj istorije koje sam i student, prema tome sam upoznat sa istorijom politike i parlamentarizma. Znanje smatram i zabavom i kao što su moji skečevi zabavni, inkorporiram to zabavno znanje u scenarije, doduše ne u velikoj mjeri jer ne smatram da je potrebno. Najpotrebnije je da se ljudi smiju, to je danas najneophodnije i najsigurnije utočište, a uz to, sekundarno, trudim se da svojim skečevima u skromnoj i nepretencioznoj mjeri zabavom obrazujem.

Uvijek se trudim i da ostvarim scenaristički diverzitet, da se ne ponavljam, tj. da se svaki skeč razlikuje od prošloga. I zadovoljan sam što se nijedan od mojih 19 skečeva koje sam snimio do sada ne liči jedan na drugi.

Pripremajući se za intervju, saznali smo da želiš da budeš istoričar, te da te je oduvijek posebno interesovala istorija muzike, filma i sporta. Povezujući sve to, ispred nas se stvorio lik Čarlija Čaplina, još jednog „pozorišta u jednom čovjeku“, kako i  tebe vidimo. Možemo li očekivati da ćeš jednog dana, nakon više „filmova“ poput onog smiješnog „Boksera“, snimiti i jednog „Velikog diktatora“?

Hvala Vam na komplimentu ,,Pozorište u jednom čovjeku”, divno zvuči. U sopstvenom obrazovanju aktivno kombinujem nauku i umjetnost. Imam konkretne ideje za budućnost koje bih filmove želio da snimam, s tim što to vjerujem da bi bilo u Ju Tjub produkciji.

Bio bi to prvi film koji je ujedno do kraja istorijski film i komedija.

Da li vjeruješ u moć satire, parodije, burleske, da može da utiče na društvo kao što je naše i zašto nemamo više ovakvih osvrta na društvo, satiričnih tv emisija ili portala?

Nemamo ih zato što većina koja ima dara za slične stvari boluje od blagih simptoma sociopatije, odnosno efekata kapitalizma i kapitalista u društvu – mladi ljudi odrastaju u društvu koje propagira da svaki rad koji ne donosi veliki profit je beskoristan. Zato armije mladih, talentovanih ljudi okreću leđa svojim najboljim vještinama i rade poslove koji nisu njihova najbolja mogućnost.

,,Pravi pare, a ne umjetnost, od toga nema ljeba”, stvaraj materijalno, zgazi duhovno. Na taj kapitalistički ,,crnogorski san” neophodno moramo dodati uzor koji predstavlja vlast, tj. efekat dolazi odozgo ka dolje, i Crnu Goru kao instrument vlasti koja je pretvorena u najkapitalističkiju, najsiromašniju zemlju.

Najkapitalističkiju kao etimološki paradoksiranu u Crnoj Gori, jer kapitala ima samo u vlasti odnosno u politici. Svi smo u glavi kapitalisti, stvaraoci profita, a u džepu hipici. Bog nas kroz Bibliju uči da ništa ne možemo ponijeti na onaj svijet, a mi život posvećujemo kao da nas u grobu čeka ,,drugo poluvrijeme” za nastavak mogućnosti za stvaranje kapitala.

Smiješni jer je neizbježan rezultat da na ONAJ svijet zaista ne nosimo nista, a pošto smo kapitalisti i ne stvaramo djela nego isključivo novac, na OVAJ svijet i ne ostavljamo ništa.

Da li bi radije da napravio video koji bi pogledalo milion ljudi koji bi ,,umirali“ od smijeha, ili video koji bi pogledalo stotinak ljudi koji bi bili inspirisani i da podignu revoluciju?

Napravio bih video koji bi milion ljudi natjerao da svaki ponaosob napravi revoluciju u svom zivotu. Kroz istoriju sam izučio mnoge revolucije i shvatio da prava revolucija treba da počinje od revolucije u pojedincu. Mijenjati svijet možemo jedino kad prvo promijenimo sebe, iliti počnemo od početka, što je i značenje riječi revolucija.

Mnoge revolucije nisu polazile od promjene pojedinca već smo imali trijumf revolucija bez revolucionizovanih revolucionara. Budimo dobri, vjerni i mudri svako od nas pojedinačno, bez masovne i sinhronizovane fizičke akcije, a kad svi postanemo dobri, vjerni i barem iole mudri, onda će se desiti revolucija sama od sebe, revolucija bez revolucije.