izvor: Guardian; piše: Janis Varufakis

„Ne dajte se zbuniti, novac je tu, ako svet želi da ga iskoristi“, rekao je Mark Karni, bivši guverner Banke Engleske koji danas služi kao izaslanik UN za klimu, istovremeno predstavljajući savez finansijera koji sjede na gomili od 130 milijardi dolara vrijednih resursa. Dakle, šta svijet želi? Kad bi samo čovječanstvo imalo moć da organizuje globalnu anketu zasnovanu na jedan principu čovjek-jedan glas, takav referendum na nivou ljudske vrste bi nesumnjivo dao jasan stav većine: „Učinite sve što je potrebno da se zaustavi emitovanje ugljenik sada!“. Umjesto toga, imamo proces donošenja odluka koji kulminira kolosalnim fijaskom koji se trenutno odvija u Glazgovu.

Neuspjeli Cop26 odražava naše propale demokratije sa obje strane Atlantika. Predsjednik Bajden je stigao u Glazgov dok su njegovi ljudi u Vašingtonu provlačili u Kongresu njegov Zakon o infrastrukturi koji ne podržava nikakvo ozbiljno ulaganja u obnovljive izvore energije i finansira niz infrastrukturnih projekata koji emituju ugljenik, kao što su proširenje puteva i aerodroma. U međuvremenu, u Evropskoj uniji, retorika može biti obojena svijetlo zelenom bojom, ali realnost je tamno braon – čak i Njemačka se raduje velikim količinama ruskog prirodnog gasa u zamjenu za davanje zelenog svjetla za gasovod Sjeverni tok 2. EU bi trebalo da stvara panevropsku uniju obnovljive energije, ali naši lideri o ovoj ideji, nažalost, čak i ne raspravljaju.

Postoje tri razloga zašto je Cop26 tako spektakularan debakl. Prvi razlog se odnosi na saplitanje globalnog kolektivnog djelovanje o „problem slijepog putnika“ (eng. free rider problem). Veliki biznisi, kao i države, drže se onog iz molitve Svetog Avgustina: „Gospode, molim te, učini me čednim, ali ne još“. Svi više vole planetu na kojoj niko ne emituje ugljenik od planete koja cvrči. Ali svi takođe više vole da odlažu plaćanje troškova tranzicije ako mogu da se izvuku. Ako ostatak planete uradi pravu stvar, planeta je spašena, čak i ako sebično odložite sopstveno preobraćanje na ekološke principe funkcionisanja. A u suprotnom, ako ostatak planete ne čini pravu stvar, zašto biti jedini naivac koji to radi?

Drugi razlog je neuspjeh globalne koordinacije. U jednom smislu, Karni je u pravu: planinski lanci novca leže dokono u globalnom finansijskom sistemu, i njihovi ultrabogati vlasnici jesu spremni da ga ulože u biznise sa niskom emisijom ugljenika. Ali privatna investicija u, recimo, zeleni vodonik vratiće profit samo ako u njega ulažu i mnogi drugi investitori – i tako svi investitori sjede unaokolo i čekaju jedni druge da budu prvi. U međuvremenu, korporacije, zajednice i države se pridružuju ovoj igri čekanja, ne želeći da preuzmu rizik da se obavežu na zeleni vodonik sve dok „veliki“ to ne učine. Na žalost, ne postoji „globalni koordinator“ koji bi parirao raspoloživom novcu, tehnologijama i potrebama.

Treći razlog je jednostavno: kapitalizam. Oduvijek se razvijao kroz neprekidnu komodifikaciju svega, počevši od zemlje, rada i tehnologije, pa do genetski modifikovanih organizama, pa čak i ženske matericu ili asteroida. Kako se carstvo kapitalizma širilo, ona dobra koja nemaju cijenu sada su se pretvorila u skupu robu. Profitirali su vlasnici mašina i zemlje neophodne za komodifikaciju robe, dok su svi ostali napredovali od bijede radničke klase 19. vijeka do umirujućih fantazija bezumnog malograđanskog konzumerizma.

Sve što je bilo dobro je komodifikovano – uključujući i veliki dio našeg čovječanstva. A loši efekti koje je isti proizvodni proces komodofikacije proizveo jednostavno su pušteni u atmosferu. Da bi se hranio kapitalistički parni valjak, opljačkan je ugljenik koji se milenijumima skladišti u drveću i ispod površine Zemlje. Tokom dva vijeka ogromno bogatstvo – i odgovarajuća ljudska bijeda – nastalo je eksploatacionim procesima koji su iscrpljivali „slobodni“ prirodni kapital, posebno ugljenik. Radnici širom svijeta sada prirodi plaćaju cijenu koju kapitalističko tržište nikada nije platilo.

Zagovornici slobodnog tržišta žele da vjerujemo da je biznis sada popustio nauci i da je spreman i voljan da zakorači u prazninu neaktivnosti državnih aparata. Ne smijemo ni na trenutak da vjerujemo u ovo. Da, Karni je u pravu da je novac za zakašnjelu zelenu tranziciju dostupan, i to u dovoljnim količinama. Oni koji ga posjeduju nesumnjivo će ga uložiti za snabdijevanje, recimo, zelenog vodonika ako im mi, društvo, to platimo. Ali u isto vrijeme, oni neće dobrovoljno prekinuti proizvodne procese koji nastavljaju da ispuštaju ugljenik u atmosferu.

Zbog toga zagađivači obožavaju neto nulte ciljeve: zato što su oni sjajno pokriće za neograničavanje emisija. U zamjenu za neprovjerljive kompenzacije, dozvoljeno im je da nastave da pljačkaju preostali uskladišteni ugljenik na planeti, sve dok ne dođe do tačke kada njihov marginalni privatni trošak nadmaši njihov prihod od poslednje prodate jedinice. Ciničnim postavljanjem neto nule u centar, Cop26 je postao ništa drugo do skupo prikrivanje za kontinuirane toksične emisije. Skrivajući se iza Cop26, „veliki i dobri“ lažu mlade, lažu ugrožene ljude, pa čak lažu i sebe ponavljajući istinu da je „novac tu“ da se uloži u spas planete.

Šta treba da se uradi? U najmanju ruku dvije stvari. Prvo, potpuno gašenje rudnika uglja i novih naftnih i gasnih platformi. Ako vlade mogu da nas zaključaju da spasu živote tokom pandemije, onda mogu i da ugase industriju fosilnih goriva da spasu čovečanstvo. Drugo, potreban nam je globalni porez na ugljenik, da povećamo relativnu cijenu svega što oslobađa više ugljenika i od čega bi sav prihod trebalo da se vrati siromašnijim pripadnicima naše vrste.

Da bismo zaslužili priliku da se izdignemo do najvećeg izazova sa kojim se čovječanstvo ikada suočilo, prvo se moramo suočiti i sa finansijerima i sa vlasnicima industrije fosilnih goriva. Iako ovaj sukob neće garantovati našu budućnost, neophodan je uslov da je imamo.