Piše: Bojana Šolaja

Institut za medije Crne Gore (IMCG) organizovao je 17. maja 2022. godine panel diskusiju o medijskom vlasništvu u Crnoj Gori. Problem centralizacije i koncentracije vlasništva medija, kako navode iz Instituta, globalni je problem koji predstavlja izazov i za razvijene zemlje. Promjena vlasničke strukture pojedinih medija nakon izbora 2020. rezultirala je automatskom suštinskom promjenom u uređivačkoj politici. Danas se mogu prepoznati obrisi dva medijska klastera tj. dvije dominantne uređivačke politike. Ukrupnjavanje medijskog kapitala može da vodi do smanjenja pluralizma u medijima i slobode medija i zato je tema od naročitog javnog interesa. 

Pitanja koja su na diskusiji otvorena bila su, između ostalih:  Koliko je vlasništvo nad medijima transparentno u Crnoj Gori?; Koje promjene vlasništva su se desile u prethodnom periodu i kako one utiču na pravo građana da budu objektivno informisani?; Da li se primjenjuju antimonopolske mjere i pravila o medijskoj koncentraciji?; Kako da se lokalni mediji, slabije finansijske moći, izbore u tržišnoj utakmici?; Kako da se medijska zajednica snažnije odupire diktatu vlasnika?; Kako danas izgleda medijsko tržište u Crnoj Gori i da li su intervencije Vlade, putem fonodova za pluralizam, dovoljne? 

Učesnici bili su diskusije su bili: Dušica Tomović, urednica u BIRN-u, Nikola Marković, Direktor RTV Nikšić, dr Saša Mirković, predavač na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, Sunčica Bakić, pomoćnica direktora Agencije za elektronske medije. Diskusiju je moderirala Vesna Rajković Nenadić, novinarka Instituta za medije Crne Gore.

Neophodna nova zakonska rješenja

Učesnici panel diskusije “Čiji su mediji u Crnoj Gori” predložili su reviziju i promjenu zakona kako bi se spiječila opasnost koncetracije medijskog vlasništva u zemlji i problematizovali način državne pomoći medijima, uz ocjenu da  postojeći “ne doprinosi kvalitetu sadržaja, profesionalizmu i održivosti medija”.

Panelisti su saglasni u ocjeni da je poslednja promjena vlasništva u medijima, nakon smjene vlasti 2020, urađena u skladu sa zakonima i smatraju da “pasoši medija i njihovih vlasnika” nije ključni problem i opasnost po uticaj na javno mnjenje, već prijetnja od nedozvoljene koncetracije vlasništva u medijima.

Pomoćnica direktora Agencije za elektronske medije Sunčica Bakić, je dovela u pitanje postojanje političke volje koja bi dovele do “suštinskih, a ne kozmetičkih promjena” u medijskoj sferi i ocijenila da u Crnoj Gori ne postoje odgovarajući zakonski mehanizmi koji nadležnima omogućavaju da spriječe nedozvoljenu koncetraciju vlasništva.

U tom konetkstu ukazala je da je liberalizacijom propisa kroz prethodnu medijsku reformu, Crna Gora dovela sebe u spornu sistuaciju da kablovski operateri mogu istovremeno biti vlasnici televizija, agencija za oglašavanje i mjerenje gledanosti.

„Liberalizovali smo zakone, a istovremeno nijesmo ništa učinili da propisima prepoznamo kablovsku distribiciju, portale. Imamo veiku koncetraciju vlasništva, koja je u ovom trenutku u skladu sa zakonskim ograničenjima, ali ako je u rukama jednog vlasnika više nacionalnih emitera, to je koncetracija koja može imati uticaja na naše tržište“, ukazala je ona.

Crna Gora dio regionalnog i globalnog problema

Urednica u BIRN-u Dušica Tomović, je mišljenja da nedavna promjena medijskog vlasništva “nije ništa promijenila po pitanju kvaliteta medijske scene” i ukazala da nasleđeni problemi iz prethodnog perioda i dalje opterećuju medije u Crnoj Gori.

Tomović je kazala da se Crna Gora “ne može posmatrati kao izlovono ostrvo”, i da je ona “dio šireg trenda koji je zahvatio region Zapadnog Balkana i Centralne Evrope”, a koji je doveo do ukrupnjavanja medijskog vlasništva.

Direktor RTV Nikšić Nikola Marković je pored problema medijske koncetracije potencirao pitanja transparentnosti vlasništva i načina državne pomoći medijima. Ocijenio je da postojeći zakoni, u tom smislu, ne pružaju mehanizam instutucijama da regulišu medijsko tržište, te da ih treba mijenjati i unaprijediti u skladu sa “duhom vremena”.

Marković je naveo da je važno da se zna ko su vlasnici medija koji se “kriju” iza of šor kompanija i koji utiču na javno mnjenje, a da je “irelevantno” iz koje zemlje oni dolaze. Marković je takođe problematizovao dosadašnju praksu državne pomoći medijima i pozvao državu  da obezbijedi stabilno finansiranje lokalnih, javnih medija i “pravedne uslove za sve”.

“Političke elite žele da reguliše medije kroz uticaj na uređivačke politike, a neće da budu pravedne u servisiranju pravednih i jednakih uslova za funkcionisanje medija”, kazao je Marković.

Dr Saša Mirković, predavač na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, je ukazao da slični problemi pogađaju i medijsku scenu Srbije, gdje je po pitanju  transparentnosti vlasništva medija  “prevladalo mišljenje da se medijska scena ne može drugačije tretirati od bilo koje druge privredne sfere”. Ukazao je i da postoji interes vlasnika iz Srbije da “uđu na malo tržište kakvo je Crna Gora”, te da ne bi bili tu pristutni da nemaju mogućnost da profitiraju.

Učesnici/ce panela su se saglasili u ocjeni da su rješenja “bolna”, ali da su “moguća” i da zavise od političke volje. Sugerisali su da se ona pronađu kroz aktuelnu medijsku reformu, strategiju i zakonske promjene.

„Rješenja ima, ali ona nijesu jednostavna i bezbolna u simbiozi medija i politike. Da bi se neke stvari razriješile treba donijeti bolne i teške olduke, zamjeriti se i poremititi određene odnose“, ocijenila je pomoćnica direktora AEM-a Sunčica Bakić.

Pored poboljšanja zakona koji bi regulisali nedozvoljenu koncetraciju vlasništva, založila se i za promjenu dosadašnje prakse državne pomoći medijima, jer postojeća „nije efikasna i učinila je medije slabijim i ranjivijim“.

„Moramo prepoznati suštinki značaj javnih servisa u Crnoj Gori, nacionalnog i lokalnih i da razumijemo da smo bez njih izgubljeni… Moramo naći način da se podrže oni programi i sadržaji koji su neophodni ovom društvu“, precizirala je Bakić.

Dušica Tomović je kao prioritet navela usvajanje antimonopolskog zakona, po uzoru na neke članice EU i ocijenila da je to pitanje „važnije“ od toga čiji je kapital u medijima.

Rješenje problema – kozmetičko ili suštinsko?

Ukoliko bi tražili najmanji zajednički sadržalac mogućih rješenja koja su ponuđena na panel diskusiji, onda bi to bilo osavremenjivanje zakonskih rješenja koja se odnose na registraciju medija, evidentiranje vlasnika i praćenje načina na koji crnogorski mediji finansiraju svoj rad i praćenje porijekla tog novca. Cilj je, kako ne kriju govornici sa panela, usaglasiti domaće zakone i sheme sa onima koje su na snazi u okvirima Evropske unije, za šta je prethodno neophodno obezbijediti političku volju. Pitanje koje bi ovdje trebalo postaviti jeste da li uvažavanje i sprovođenje u djelo datih predloga uistinu rješava probleme koji su na početku targetirani.

Važno je primijetiti, prvo, da zakonska rješenja koja idu u korak sa vremenom i praksama iz tzv. razvijenih zemalja ne znače nužno i rješenje problema koji je bio povod za njihovo donošenje. Jedina posljedica koju možemo sa sigurnošću očekivati je jačanje birokratskog aparata i uvećanje već preguste mreže posredovanja svih odnosa. Sa druge strane, realna situacija će biti slična onoj koju zatičemo u svim drugim sumnjivo privatizovanim preduzećima.Tražiti da vlasnik bude imenovan i dalje neće sprečavati da se iza formalnih kriju stvarni vlasnici medija. Naprotiv, usklađivanje domaćih zakona sa evropskim samo će da pojača privid regularnosti situacije koja se odvija na medijskoj sceni, dok se ispod nje krije borba različitih centara moći za uspostavljanjem kontrole nad javnim mnjenjem.

Autorki ovog komentara je problematično i to što panelisti uglavnom nisu vidjeli problematičnim pitanje u kojoj mjeri vlasnici ili finansijeri domaćih medija dolaze iz inostranstva, argumentujući to idejom da finansiranje iz stranih izvora ne znači nužno da će kreirani sadržaj biti nekvalitetan. U ovoj tezi kao da se ne vidi ili neće da se vidi da svaki medij koji sebe čini održivim zahvaljujući sredstvima iz stranih fondova plaća danak kroz cenzuru a mnogo češće autocenzuru sadržaja, imajući u vidu kakav narativ očekuju njegovi finansijeri i znajući da će riječi neprihvatljive za njihove uši značiti trajno zatvaranje vrata svim šansama da svoju stabilnost crpi iz iste kase. Na taj način strane sile drže pod kontrolom domaće medije i njihove narative, a kroz njih posredno i prosječnog i ispodprosječnog konzumenta medijskih sadržaja koji nije u stanju da prepozna ideološku obojenost narativa koji mu se plasira.

Šta bi moglo biti rješenje koje neće biti kozmetičko, već suštinsko? Na kraju diskusije se iz publike čuo predlog da se čitaocima mora učiniti dostupnom informacija o tome ko je vlasnik medija sa koga se informiše i odakle se finansira. Ovaj korak mora biti praćen jačanjem medijske pismenosti i svijesti prosječnog građanina o tome da je ta informacija važna kako bi bio u stanju da dekonstruiše vijest i prepozna koja mu se poruka na marginama šalje i zašto. Ovom predlogu bismo ovdje dodali i da je važno da država odredi u kom procentu je moguće da se mediji finansiraju iz stranih izvora, kako ne bi bio ugrožen suverenitet zemlje, budući da ekonomska zavisnost medija od stranih sila znači njihovo oblikovanje i usmjeravanje razmišljanja onih koji će sjutra izaći na birališta i dati legitimitet nekim važnim odlukama. Konačno, praćenje tokova novca domaćih finansijera zaista može pomoći da se smanji, ali ne i iskorijeni praksa da kriminogene strukture oblikuju svijest društva.