piše: Bojana Šolaja

Nije nimalo slučajno što u posljednje vrijeme pažnju gledalaca privlače ostvarenja kao što su Honeyland, makedonskih reditelja Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova ili Nomadland, rediteljke Kloe Džao, i to po romanu čiji je podnaslov Preživljavanje Amerike u dvadeset prvom vijeku. Jedan dokumentarni i drugi igrani, oba filma povezuje činjenica da se u središte dramskog zapleta postavljaju žene koje, iako zatečene u postavci svijeta u kojoj danas učestvujemo, obje nastoje da kreiraju vlastiti koncept života u kojem se na prvi pogled ne prihvataju nametnuta pravila igre. U oba slučaja bi se radilo o načinu života koji bi sasvim sigurno odgovarao poziciji na kojoj stoji i Žan Žak Ruso, taj veliki kritičar prosvetiteljskog optimizma. Izmještene iz urbanih sredina, dvije protagonistkinje ostvaruju autonomiju rehabilitujući u mjeri mogućeg model odnošenja prema prirodi svojstven rusoovskoj slici o prvim vremenima. Ipak, takva vrsta eskapizma se pokazuje nemogućom budući da u zakone prirode upadaju i remete ih zakoni tržišta, ugrožavajući biološki opstanak vrsta i ljudsko dostojanstvo dvije žene. Na koncu, čak i ovi naizgled ekološki osviješćeni filmovi pokazuju se samo kao svojevrsno upozorenje svakom potencijalnom bjeguncu da ne može umaći svom udjelu u ravnoteži proizvodnje i potrošnje, te da se Amerika ipak ne može preživjeti ukoliko se ne da „caru carevo“. Otuda se postavlja pitanje kakve su mogućnosti da se u današnjem kontekstu ostvari život koji bi odgovarao tzv. „ljudskoj prirodi“ i kako bi taj život mogao da izgleda. Pitanje koje se tako nameće vodi nas upravo do Rusooa i rješenja koja je on ponudio. Trenutna situacija od nas ipak zahtijeva da ta rješenja ne samo izložimo, već i razmotrimo sa aspekta njihove održivosti na savremenom stupnju civilizacije.

Najveći ekološki problemi današnjice

Organizacija Earth skrenula je pažnju na najznačajnije ekološke probleme u 2021. godini. Mi ćemo ovdje navesti samo neke.

1. Jedan od njih je, kako kažu, loše upravljanje. Prema ekonomistima poput Nikolasa Sterna, klimatska kriza je rezultat višestrukih tržišnih neuspjeha. Ekonomisti i ekolozi su godinama pozivali kreatore politike da povećaju cijenu aktivnosti koje emituju gasove staklene bašte (jedan od naših najvećih ekoloških problema), čiji nedostatak predstavlja najveći tržišni neuspeh, na primer kroz poreze na ugljenik, koji će stimulisati inovacije u nisko-ugljenične tehnologije. Nacionalni porez na ugljenik se trenutno primenjuje u 25 zemalja širom sveta, uključujući različite zemlje u EU, Kanadu, Singapur, Japan, Ukrajinu i Argentinu. Međutim, prema izveštaju OECD-a o poreskoj upotrebi energije iz 2019. godine, trenutne poreske strukture nisu adekvatno usklađene sa profilom zagađenja izvora energije. Na primer, OECD sugeriše da porezi na ugljenik nisu dovoljno strogi za proizvodnju uglja, iako se pokazalo efikasnim za industriju električne energije. U Švedskoj je efektivno primenjen porez na ugljenik; porez na ugljenik iznosi 127 USD po toni i smanjio je emisije za 25% od 1995. godine, dok je njena ekonomija porasla za 75% u istom vremenskom periodu.

2. Probleme zadaje i prehrambena industrija. Trećina hrane namijenjene ljudskoj ishrani – oko 1,3 milijarde tona – se baca ili gubi. Ovo je dovoljno da prehrani 3 milijarde ljudi. Otpad i gubitak hrane predstavlja 4,4 gigatona emisija gasova staklene bašte godišnje; da je u pitanju zemlja, otpad od hrane bi bio treći najveći emiter gasova staklene bašte, iza Kine i SAD. Rasipanje i gubitak hrane javlja se u različitim fazama u zemljama u razvoju i razvijenim zemljama; u zemljama u razvoju, 40% otpada od hrane se javlja nakon žetve i prerade, dok se u razvijenim zemljama 40% otpada hrane javlja na nivou maloprodaje i potrošača. Na nivou maloprodaje, šokantna količina hrane se rasipa iz estetskih razloga; u stvari, u SAD se više od 50% svih proizvoda bačenih u SAD radi tako jer se smatra da je „suviše ružno“ da bi se prodalo potrošačima – to iznosi oko 60 miliona tona voća i povrća.

3. Umeđuvremenu, dešava se gubitak biodiverziteta. Naime, proteklih 50 godina došlo je do brzog rasta ljudske potrošnje, stanovništva, globalne trgovine i urbanizacije, što je rezultiralo time da čovječanstvo koristi više Zemljinih resursa nego što ih može prirodno napuniti. Nedavni izvještaj VVF-a otkrio je da je veličina populacije sisara, riba, ptica, gmizavaca i vodozemaca doživjela pad u prosjeku od 68% između 1970. i 2016. Izveštaj pripisuje ovaj gubitak biodiverziteta različitim faktorima, ali uglavnom kopnom. promjene korišćenja, posebno pretvaranje staništa, kao što su šume, travnjaci i mangrove, u poljoprivredne sisteme. Životinje poput pangolina, ajkula i morskih konjića značajno su pogođene ilegalnom trgovinom divljim životinjama, a pangolini su zbog toga kritično ugroženi. U širem smislu, nedavna analiza je otkrila da se šesto masovno izumiranje divljih životinja na Zemlji ubrzava. Više od 500 vrsta kopnenih životinja je na ivici izumiranja i vjerovatno će biti izgubljene u roku od 20 godina; isti broj je izgubljen tokom cijelog prošlog vijeka. Naučnici kažu da bi bez ljudskog uništavanja prirode za ovu stopu gubitka bile potrebne hiljade godina.

4. Pažnju javnosti u posljednje vrijeme naročito zaokuplja pitanje zagađenja vazduha. Istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pokazuju da procjenjuje se da 4,2 do 7 miliona ljudi umre od zagađenja vazduha širom svijeta svake godine i da devet od 10 ljudi udiše vazduh koji sadrži visoke nivoe zagađivača. U Africi je 258 000 ljudi umrlo od posljedica zagađenja spoljašnjeg vazduha u 2017, u odnosu na 164 000 u 1990, prema UNICEF-u. Uzroci zagađenja vazduha najvećim dijelom potiču od industrijskih izvora i motornih vozila, kao i emisija iz sagorijevanja biomase i lošeg kvaliteta vazduha usljed prašnih oluja. U Evropi, nedavni izvještaj agencije EU za životnu sredinu pokazao je da je zagađenje vazduha doprinijelo 400 000 smrtnih slučajeva godišnje u EU u 2012. (posljednja godina za koju su podaci bili dostupni). Nakon pandemije COVID-19, pažnja je posvećena ulozi koju gasovi zagađenja vazduha imaju u transportu molekula virusa. Preliminarne studije su identifikovale pozitivnu korelaciju između smrtnosti od COVID-19 i zagađenja vazduha, a postoji i vjerovatna povezanost čestica u vazduhu koje pomažu širenju virusa. Ovo je moglo da doprinese velikom broju smrtnih slučajeva u Kini, gdje je kvalitet vazduha notorno loš, iako se moraju sprovesti definitivnije studije pre nego što se donese takav zaključak.

5. Rastuće temperature i neodrživa poljoprivredna praksa rezultirala je sve većom prijetnjom nesigurnosti vode i hrane. Globalno, više od 68 milijardi tona površinskog sloja zemlje se erodira svake godine stopom 100 puta brže nego što se prirodno može obnoviti. Opterećeno biocidima i đubrivom, zemljište završava u vodenim tokovima gdje kontaminira vodu za piće i zaštićena područja nizvodno. Štaviše, izloženo i beživotno zemljište je podložnije eroziji vjetra i vode zbog nedostatka sistema korijena i micelijuma koji ga drže zajedno. Ključni faktor koji doprinosi eroziji zemljišta je prekomjerno obrađivanje: iako kratkoročno povećava produktivnost miješanjem površinskih hranljivih materija (npr. đubriva), obrada je fizički destruktivna za strukturu zemljišta i dugoročno dovodi do zbijanja zemljišta, gubitka plodnosti i formiranja površinske kore koja pogoršava eroziju gornjeg sloja tla. S obzirom da se očekuje da će globalna populacija dostići 9 milijardi ljudi do sredine vijeka, Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija (FAO) predviđa da bi globalna potražnja za hranom mogla da poraste za 70% do 2050. Širom sveta, više od 820 miliona ljudi to čini. ne dobiti dovoljno za jelo.

Osim navedenih, iz Earth-a kao značajne probleme navode i globalno zagrijavanje, negativne učinke upotrebe fosilnih goriva, zagađivanje okeana, ekološki nesavjesna poljoprivreda, krčenje šuma itd. 

Zašto Ruso nudi izlaz za savremenu krizu?

Među autorima koji se bave ekološkom etikom dominantno je prisutan stav da Rusoa treba razumjeti kao prvog kritičara modernosti sa stanovišta ekologije i prvog preteču ekoloških pokreta koji će se u novije vrijeme pojaviti, prvenstveno zato što švajcarsko-francuski mislilac zastupa stav koji već u svojim primjedbama može da ima u vidu jednu novu logiku industrijalizacije, a samim tim i logiku kapitalizma, i obrušava se na nju u trenutku kada ova biva rođena. Međutim, autor Zimbjanki u svojoj analizi Rusoove toerije pokazuje da je ovaj filosof u pogledu odnosa čovjeka i prirode i temelja ljudske odgovornosti prema prirodi u potpunosti čedo svoga doba. Rusoov interpretator tako tvrdi da je rusoovska ekološka svijest bila rođena i podržana novim uvidima u nauci koji su se u prosvetiteljstvu javili i unutar kojih čovjek već počinje da se shvata po biološkom ključu, više nego li u hrišćanskom teološkom duhu. Naime, pored racionalističke antropologije unutar koje istrajava čovjekova duhovna vertikala, javlja se i empiristička koja čovjeka počinje proučavati na nivou onoga do čega se posmatranjem, empirijskim i induktivnim putevima, može doći. Razvojem tog pristupa vremenom postaje jasno da građa spoljašnjeg svijeta nije ni po čemu ozbiljno različita u odnosu na ljudsku građu, kao i da se na fiziološkom nivou odvija interakcija između čovjeka i drugih bića. Ove naučne pretpostavke postaju osnova ideji da sve pojave koje negativno utiču na prirodne ekosisteme imaju svoju iplikaciju i na ljudski svijet.  Otuda bi se moglo reći da tematika koja interesuje prosvetiteljstvo u cjelini pogoduje razvoju ekološke svijesti. Ono što će ipak izdvojiti Rusoa u odnosu na njegove savremenike je činjenica da se ovaj nije pridruživao kolektivnoj fascinaciji idejom progresa i vjeri u razum, već je zahtijevao da se napravi korak nazad u odnosu na trenutno stanje civilizacije. Interesantno je dodati i to da već pomenuti autor Zimbjanki insistira na tome da Rusoova ekološka etika počiva na estetskim osnovama. Naime, interpretator drži do toga da je estetski sklad čovjeka i prirode koji Ruso pretpostavlja da je postojao u prvim vremenima taj iz kojeg mislilac crpi etički pristup ovoj tematici , jer i neposredno iz dijela Rusoovih vidimo da on samu etičku dihotomiju „dobro“ i „zlo“ nije smatrao prirodnom, već vještački nastalom u procesu ljudske emancipacije. Sa druge strane, većina autora čitajući Rusoova djela upada u zamku da tvrdi da je ovaj filosof zahtijevao povratak na pređašnje stanje, iako to nije tako. Odnos koji Ruso želi da se uspostavi između čovjeka i prirode nije povratak na stari odnos, već građenje jednog novog koji će zahtijevati ujedno i novog čovjeka koji bi bio sinteza „prirodnog čovjeka“ i „čovjeka kulture“. Zato bi se ovaj mislilac kao antropolog mogao smatrati Hegelom prije Hegela, razumijevajući da je iskakanje iz prirodnog stanja događaj koji se nije mogao izbjeći, ali da i stanje građanstva može da se razumije kao prelazna faza ka onoj u kojoj bi čovjek mogao da nađe smirenje. Jedina razlika u odnosu na Hegela bi u tom slučaju bila što Ruso ne smatra izvjesnim dolazak tog traženog stanja, već zauzima skeptičan stav po pitanju mogućnosti njegovog ostvarivanja, imajući u vidu dubinu trenutne iskvarenosti ljudskog roda. 

Ekološka revolucija najvjerovatnija u XXI vijeku

Kako se Rusoovi stavovi i procjene mogu iskoristiti u okvirima savremene ekološke diskusije? Autor Kenet Singer u svojoj disertaciji posvećenoj Rusoovoj ekološkoj etici tvrdi da se autor u svojim kapitalnim djelima u velikoj mjeri zalaže za ideje koje su prisutne unutar savremenih ljevičarksih pokreta za ekološka prava. Prema Singerovom shvatanju, jasno je prije svega da je Ruso u svojim djelima gajio nepovjerenje prema predstavničkoj demokratiji i da se zalagao za koncept direktne demokratije, kao i za društvo u kome će se obezbijediti maksimalan stepen ekonomske jednakosti i gdje „nijedan građanin neće biti dovoljno bogat da kupi drugog, i nijedan građanin dovoljno siromašan da sebe proda“. Ovakav način života trebalo je da bude i povod, ali i posljedica stvaranja takvog životnog ambijenta u kojem će čovjek naći ravnotežu između života u društvu i života u saglasnosti sa prirodom, kako onom u spoljašnjem fizičkom poretku, tako i izvornom ljudskom prirodom. Život u agrarnim sredinama, kako Singer primjećuje, trebalo je prema Rusou da ima pozitivan uticaj na formiranje osjećaja zajedništva među ljudima, ali u takvom obliku koji neće narušavati čovjekovu potrebu za autonomijom. Seoski način života, sa druge strane, omogućio bi smanjenje potrebe za ličnom svojinom i povećao osjećaj zajedničke pripadnosti materijalnih dobara, usljed kolektivne poljoprivredne djelatnosti. Svi ovi Rusoovi zaključci su prema Singeru pomogli savremenim teoretičarima, a kroz njih i ekoaktivistima, da nađu put kojim bi se mogla prevazići egocentrični ekonomski razvoj u pravcu tranzicije ka ekološki osviješćenim socio-ekonomskim sistemima.

Proročki djeluje Rusoovo upozorenje da stanje kojem je u svoje vrijeme svjedočio priprema, nagomilavanjem nezadovoljstva u društvu, dolazak velikih revolucija i da se postavlja pitanje kakvo će vrijeme i kakva nova pravila tada nastati. Budući da je Ruso pesimista, on nije siguran da čovjek može da se odupre manama koje su se u njegovom srcu kroz život u društvu razvile. Zato je njegova najava velikih revolucija mogla da se shvati dvosmisleno. Sa jedne strane, Ruso se može shvatiti kao mislilac koji je proročki najavio Franskusku revoluciju, čije su konsekvence samo učvrstile one destruktivne tendencije koje je filosof i tada osjećao, a koje su dobile svoj puni zamah u okvirima kapitalizma, budući da je on i sam takav scenario smatrao vjerovatnijim. Sa druge strane, kroz Rusoova djela se može na nekim mjestima nazreti i jedan optimistični impuls koji dozvoljva da čovjek može da živi u saglasnosti sa prirodom ukoliko nezadovoljstvo postojećim stanjem dođe do tačke pucanja i čovjek se u jednom momentu opredijeli povratku izvornim načinima življenja. Stoga bi opšti zaključak mogao biti da se ona revolucija koju Ruso priželjkuje još nije desila.