Piše: Bojana Šolaja

Predstava “Bladi Mun” Ane Đorđević će premijerno biti izvedena večeras na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, a na repertoaru je i 29. i 30. decembra.

Rediteljka i spisateljica Ana Đorđević specijalno za CNP napisala je novu verziju, svoje drame “Crna kutija”, nastale po uzoru na film “Savršeni stranci”, smještenu u crnogorski milje, sa donekle izmijenjenim odnosima, produbljenim sukobima i sa dodatim još jednim licem, ovoga puta pod nazivom “Bladi Mun”.

Dramaturg je Stefan Bošković, kostimografkinja Svetlana Cvijanović, scenografkinja Ljubica Petrović, muziku su radili Ivana Čanović i Bojan Jovović, asistentkinja rediteljke je Nataša Milićević, asistentinja kostimografkinje je Gordana Bulatović a izvršni producent Danilo Milatović.

U predstavi igraju: Sanja Vujisić, Nikola Perišić, Kristina Stevović Obradović, Aleksandar Gavranić, Filip Đuretić, Maša Božović, Stevan Vuković i Branka Otašević.

„Perfetti sconosciuti“ – film u kojem ništa nije onako kako izgleda

Predstava „Bladi mun“, koju će publika večeras imati priliku da vidi na Velikoj sceni, rađena je po ugledu na čuveni film iz 2016. godine „Perfetti Sconosciuti“ italijanskog reditelja Paola Đenovezea. U pogledu glavne ideje koja se nalazi u podlozi ovog ostvarenja, sam Đenoveze je komentarisao da je godinama želio da napravi film o tajnim životima grupe prijatelja, ali da u početku nije bio siguran kako da ispriča tu priču. Naročito podsticajne su autoru bile Markesove riječi: „Svi imamo javni život, privatni život i tajni život“.

„Danas tajni život svih nas neizbježno prolazi kroz naše mobilne telefone. Pametni telefoni su postali osnovni predmet, možda jedini koji uvijek nosimo sa sobom, postali su, kako kažemo u filmu, naša „crna kutija“. Sve je nastalo iz nekih razmišljanja, svojevrsnog kratkog spoja pa sam počeo da pišem sa ostalim scenaristima. Priča je pljuštala, vrijeme je bilo pravo, a ideja u izobilju. Savršeni stranci je film u kojem ništa nije onako kako izgleda, gdje svako može da ispriča svoja iskustva, može da uspostavi granice između ispravnog i pogrešnog, tačnog i netačnog, govoreći o tajnim životima, o onome što ne možemo ili ne želimo da kažemo drugima.“, rekao je reditelj u filmu.

Ovaj film je specifičan i po tome što je ušao u Ginisovu knjigu rekorda kao film koji je dobio najviše varijanti nakon originalne verzije iz 2016. godine, i to čak njih 18, snimljenih u različitim zemljama uključujući Španiju, Tursku, Meksiko, Južnu Koreju, Francusku, Mađarsku, Grčku, Kinu i Rusiju.

Značaj tajni i sa kim ih dijelimo

Italijanski psihijatar Emanuele Zanaboni komentarišući film „Perfetti sconosciuti“ da je ovo ostarenje naročito zanimljivo tumačiti s obzirom na fenomen u kojem se tajna pojavljuje u funkciji markera granica interpersonalnih odnosa. Prava važnost tajne, stoga, nije u njenom sadržaju već u pitanju ko je njen dio, a ko je isključen iz nje. Jedna od najkarekterističnijih replika u filmu prema mišljenju Zanabonija je ona u kojoj se prijatelji za stolom premišljaju da li da uđu u igru sa telefonima, pa jedan od njih kaže: „Nemam šta da krijem“.

„Često je to fraza koju čujem u psihoterapiji od roditelja adolescenata u odnosu na njihovu decu. Kada to čujem, imam veoma jaku predrasudu da je stvarnost mnogo drugačija (ili se barem nadam da je tako). Pitam se da li je tinejdžer bio dobar u tome da natera svoju majku da veruje da nema tajni da bi uživao više slobode djelovanja, ili ne može sebi dozvoliti da pokaže da ima vlastiti život. A ako je istina, ako zaista nema tajni, moj nivo zabrinutosti postaje veći.“, objašnjava psihijatar.

Zanaboniju je naročito interesantan odnos roditelja prema ćerki koji se polako raskriva u svojoj slojevitosti tokom filma, gdje vidimo kako tajna može da utiče na dinamiku porodičnih veza između majke, oca i djeteta. Posjedovanje tajni je važno za adolescenta kako bi formirao jednu vlastitu regiju života koja je rezervisana samo za njega i njegov život van porodice, što ima značajnu ulogu u procesu individuacije.

Zašto je obrada Ane Đorđević posebna u odnosu na ostale?

Na konferenciji za novinare održanoj u petak, 24. decembra, direktor CNP-a Marko Baćović najavljujući predstavu „Bladi mun“ objašnjava da se radi o djelu koje nas vraća na višedimenzionalnost i slojevitost  ljudskog bića.

„Ova najnovija verzija Crne kutije nosi u sebi još sebi nešto dublje od ovih prethodnih. Govori o crnom Mjesecu koji je jedna tamna kugla u prostoru koju ne vidite i koju ne biste primijetili da nema Sunca. Zapravo, ta svjetlost nije njegova, on je krade. Kada dobije to svjetlo, on postaje vidljiv za nas. Isto tako imamo i mi nešto u sebi. Mi smo neke crne kugle koje nečije druge oči osvjetljavaju i izvlače iz nas svjetlost. Ova predstava, koja je i drama i komedija, univerzalna je priča o skrivanju i otkrivanju i pokazuje način na koji mi sijamo i čime to sijamo i kako nešto u nama producira život nekih drugih duša oko nas.“, primijetio je Baćović.

Dramaturškinja i rediteljka Ana Đorđević potvrdila je da je predstava „Bladi mun“, ne samo originalna u odnosu na predstavu „Crna kutija“, već i u odnosu na sam film, kao i svih osamnaest obrada koje smo do sada na velikom platnu, ali i u pozorištu imali priliku da vidimo.

„Uzela sam u obzir lokaciju gdje radim, u kojoj sredini radim, ali sam uzela u obzir neminovno i sve ono što se događalo između 2017. kada je Crna kutija napisana i ove godine, a desilo se mnogo toga dramatičnog. Praktično smo ušli u novu epohu. U filmu i Crnoj kutiji ispostavlja se da se ništa nije dogodilo, da se ni jedno otvaranje ni otkrivanje tajni nije dogodilo. Ispostavlja se da je sve bilo mašta, varka, ono ‘kad bi’ izazvano pomračenjem Meseca. To je najupadljivija dramaturško- rediteljsko-idejna izmjena – u predstavi „Bladi mun“ to se zaista desi.“, otkriva rediteljka. 

Đorđevićeva dodaje da su uslovi pandemije drastično promijenili našu stvarnost i svakodnevicu, i da se to što je unutra ispoljilo u onom pravcu u kom je sve vreme i težilo da se ispolji, ali da se za to do sada nije pružila prilika. Rediteljka zapaža da se u posljednje dvije godine, osim pandemije korona virusa, dešava i pandemija mentalnih oboljenja, ali i jedno vrijeme u kojem svi oni ljudi koji su sve ovo vrijeme njegovali sebe najzad dolaze do izražaja, te da je sveopšti utisak da živimo u vremenu preokreta i otvaranja.

„To nije ono što bi moglo da se desi, što mi priželjkujemo da se desi. To je naprosto ono što se dešava“, dodaje Đorđevićeva.

Uz navedenu promjenu, posebno važan momenat i izmjena u odnosu na originalni scenario je prema rediteljki uvođenje osmog lika, koji ne postoji ni u filmu ni u jednoj drugoj verziji i da to niko do sada u svih osamnaest obrada nije uradio. Radi se, kako otkriva autorka, o liku koji nema šta da krije.

„Vrlo je lako reći – jeste, svi smo pokvareni, svi nešto krijemo samo se prezentujemo svetu kao civilizovani ljudi, nema čoveka koji nije iskvaren – ja smatram da to nije tačno. Nije tačno da su svi iskvareni, samo što su to ljudi koji su uvijek gurnuti na marginu i koji ne dolaze do izražaja, čije se mišljenje ne shvata ozbiljno i koji deluju nespretno, smešno, neuklopljeno, neadekvatno, koji društveno nisu ni na kakvim pozicijama. Oni su margina i u širem socijalnom smislu, ali i u onom malo užem. Taj lik se ne zove slučajno Sunčica, jer govorimo o pomračenju Meseca i znamo da je ta pojava dovođenje Meseca u njegovo prirodno stanje, onakvo kakvo jeste, gde Mesec zapravo ne svetli, već on svetli onoga trenutka kada ga Sunce obasja. Bez obzira što je on takav kakav je, Sunce je daleko moćnije od bilo koje senke.“, objašnjava rediteljka.

Ako vas ove riječi još nisu ubijedile da pogledate ovu predstavu, ovom mozaiku ćemo na kraju dodati i zapažanje dramaturga Stefana Boškovića.

“Rad na ovoj predstavi se postavio kao satni mehanizam, kao organizam neprestanih promjena, koji se rotiraju, izvrću, ali nikad ne staju. Ritam pulsira dosljedno, otvara vrata velikih odluka, mijenja perspesktive, okreće sudbine. Iza svega, rediteljka Ana Đorđević je uspjela da nedefinisanu mješavinu ljudskih sudbina i kosmičkih uticaja dovede u ravnotežu, da jedan polifoni mehanizam iskontruiše u nit, u nježnu sliku iz koje sve izraste, u kojoj sve i nestane.”