Probuditi se kao Lado Tajović kojem u svijest probija sjećanje na život u velikom gradu, dok se probija kroz krš svog rodnog mjesta. Bježati od prošlosti koja je unaprijed provalila u sva tvoja skrovišta. Naći se opet na lokaciji sa koje si potekao i suočiti se sa činjenicom da ta sredina više ne želi tebe baš kao što je i tebi suviše tijesno u njoj. Srijećete se kao stari ljubavnici koji su jedno drugo romantizovali u vremenu odvojenosti. Stvarni susret otrijezni brzo i bolno kao hladan tuš – postaje jasno da si na novom tlu pružio korijene suviše široko i duboko da bi ti još bilo prijatno u saksiji gdje su te gajili kao mladicu. Guši te ambijent baš kao što se i ti prema njemu odnosiš kao ptić kukavice koji svojom veličinom poklopi cijelo gnijezdo kojem ga je majka podvalila. Ne možeš sebi da objasniš to novo stanje. Da li je riječ o nekoj novoj i samoskrivljenoj bezdomnosti ili si samo prognanik iz zavičaja kao tvoj praotac Adam? Možeš li naći put nazad? Treba li ga tražiti uopšte? Vraćamo li se ikada na mjesta koja su nekada mirisala na dom ili gradimo sebi nova kada za to dođe vrijeme, ali uvijek po ugledu na taj stari osjećaj? Ovo su samo neka od pitanja koja nas nose ovog nedjeljnog jutra. Razmišljajući o njima, u sprezi sa suočavanjem sa zamršenom društvenom realnošću kojom smo zahvaćeni, pero predajemo u ruke advokatu Mitru Šušiću.

JAVNI INTERES

Ono što nedostaje u svijesti našeg naroda. Ne samo kod političkih elita, koje o javnom interesu previše pričaju, a premalo pokazuju spremnost da faktički istom doprinose. Nažalost, ni naš prosječan čovjek ne nosi u sebi tu svijest.

Odnarođenost vlasti, stvorila je i kod građana sebičnost i manjak osjećaja za zajednicu. Trebaće dosta vremena da građani počnu opet da državu, opštinu, vlast, zajednicu, doživljavaju kao svoje vlasništvo o kojem treba brinuti i čuvati ga. S druge strane, ni pozivanje na javni interes ne smije ugroziti Bogom dana ljudska prava pojedinca.

TRADICIJA

Nosilac identiteta, kolektivna podsvijest. No ne i svetinja. Dobra dok god prenosi vrijednosti koje su u skladu sa moralnim zakonom.

Nažalost, tradicija može da nosi i negativna ponašanja, odstupanje od apsolutnih vrijednosti i ropstvo praznoj formi bez suštine. Takve oblike tradicije, koji društvo unazađuju i odaljavaju od etičkih i moralnih principa, treba mudrom i doslednom kulturno-obrazovnom politikom i aktivnošću intelektualne elite razobličavati i iskorijeniti. Neka dobro i pravda, porodica i gostoprimstvo budu naša tradicija.

PREDSJEDNIK

Treba da bude neko na koga će svi da se ugledaju, integrativni faktor društva, neko ko funkcioniše van podjela u društvu i političkih partija koje se bore za vlast. Nebitno da li se radi o predsjedničkom sistemu vladanja, ili o sistemu poput našeg, gdje je uloga predsjednika po Ustavu više protokolarna – u svakom slučaju to bi trebalo da bude ličnost koja predstavlja i zastupa sebi jednake građane, ko miri i ujedinjuje zemlju. Mi nažalost imamo situaciju da je predsjednik države oličenje podjela u ovom društvu.

PRAVIČNOST

Temelj opstanka zajednice i uslov stvarne sreće pojedinca. Svaki čovjek ima urođen osjećaj za pravdu i pravičnost, kao dio “softvera”, koji nam po svom obličju daruje Tvorac. Život među ljudima, po ljudskim zakonima, koji nameću druge kriterijume sreće i uspjeha, često kod čovjeka kao pojedinca potisnu taj osjećaj. Onda čovjek biva nesrećan i nezadovoljan, zajednica propada, a niko ne vidi pravi razlog.

“Pravda podiže narod, a grijeh je sramota narodima” – zapisao je car Solomon prije tri milenijuma.

ZAKON

U apsolutnom smislu – postoji samo jedan Zakon. Moralni zakon koji nam je dat od Boga, objavljen u svetim knjigama monoteističkih religija, ali i zapisan u našim srcima. To je zapravo uputstvo za upotrebu čovjeka i čovječanstva. Sve slobode i prava imaju izvorište u tom svojevrsnom Ustavu univerzuma. Poštovanje tog zakona garantuje sreću i blagostanje, na nivou pojedinca, porodice, države i civilizacije uopšte.

Ljudska težnja za slobodom ponekad je pogrešno usmjerena, pa osvajanje slobode shvatamo kao narušavanje tog Zakona, iako je polje slobode mnogo šire, zapravo beskonačno, a polje zabrane izuzetno malo, kao jedno drvo u nepreglednom vrtu.

Davanjem ovog zakona, Bog nam je ponudio smjernice za život i slobodu izbora: “Gle, iznesoh pred tebe danas život i dobro, smrt i zlo… Svjedočim vam danas nebom i zemljom da sam stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo, zato izaberi život, da bi bio živ ti i sjeme tvoje.” (5.Mojsijeva, 30, 15-19)

ODBRANA

Pravo svakog optuženog da saopšti sve što smatra da mu ide u prilog. Pravo na odbranu je jedan od stubova pravičnosti.

Stručna odbrana optuženog je jedan od najljepših aspekata advokatskog poziva. Cilj advokatske odbrane i postojanja advokature uopšte nije da zataška činjenice i omogući krivom da se izvuče bez kazne. Cilj je da se kroz zaštitu pravila postupka i preispitivanje dokaza optužbe osigura temeljni princip pravičnosti – da niko prav ne strada.

PRIPADNOST

Veza čovjeka sa drugim ljudima, kroz koju izgrađuje svoj identitet. Pripadamo svojoj porodici, svom naselju, svojoj profesiji, svom gradu, svom narodu, čovječanstvu. Bitno je da na svakom nivou svog postojanja, uradimo najbolje što možemo za taj nivo našeg identiteta, za one kojima pripadamo. Ali redom. Nije logično izigravati kosmopolitu, a ne brinuti o stanju svog naroda, biti njegov neprijatelj. Ili glumiti nacionalnog heroja, a zaboraviti obaveze prema porodici.

SMJENJIVOST VLASTI

Prirodna stvar. Smjenjuju se ljudi, ideje, ideologije. S jedne strane, kroz izborni sistem, omogućeno je građanima da relativno često preispituju povjerenu vlast. Ako se izuzmu deformiteti – malverzacije sa spiskovima, krađe i sl. takav sistem omogućava laku smjenjivost loše vlasti. Međutim, loša vlast je najčešće i veoma vlastoljubiva, pa sve resurse društva troši samo da bi opstala na vlasti, nerijetko izazivajući nemire i ratove samo sa tim unutrašnjim ciljem.

Sa druge strane, demokratski sistem u kojem je smjenjivost vlasti prividno laka, u sebi krije jednu deformaciju, koja konačno vodi dekadenciji, degradaciji i samourušavanju tog sistema. Svi smo pred Bogom i zakonom jednaki, ali bi mogućnost da utičemo na društvene tokove, trebalo da dobijamo srazmjerno svom doprinosu u društvu i da je gubimo kad se o društvo ogriješimo. Potrebno je od demokratije napraviti poligon za kvalitativan sukob elita, a ne manipulaciju masom.

GLOBALIZACIJA

Stalna težnja najmoćnijih da nametnu svoj sistem vrijednosti čitavoj civilizaciji i tako uguše mogućnost i potrebu saradnje, upoređivanja, nadmetanja. Težnja sa monopolom. I to, nasuprot uvriježenom mišljenju, nije karakteristika samo ovog vremena. Kroz čitavu istoriju, zemaljski moćnici se opijaju idejom globalne vlasti. Protok naprednih ideja moguć je i bez globalne vlade. Čak je nemoguć u uslovima jedmoumlja, a politička globalizacija znači apsolutno jednoumlje, koje može voditi samo u apsolutnu propast.

Božiji plan je da se razvijamo u različitosti, takmičeći se u pravednosti i dobru. Jedan kuranski ajet donosi poruku: “O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo, da biste se upoznali.” To je princip po kojem čovječanstvo treba da funkcioniše.