,,Ko ošteti, uništi, neovlašćeno izmijeni, doradi, izmjesti, zamijeni ili ukloni spomen-obilježje, podigne ili organizuje podizanje spomen-obilježja čije podizanje nije dozvoljeno, kazniće se kaznom zatvora do tri godine”, propisuje član 43 Zakona o spomen-obilježjima

,,Neko u ploču, neko u klin“, fraza koja opisuje ,,dijalog“ dvije nerazumne i isključive strane bez sluha – imanentan je opis javnog dijaloga u Crnoj Gori – pokazala se još jednom kao društvena dijagnoza, ovoga puta i doslovce, na spomen ploči koju su otkrile delegacije Crne Gore i Hrvatske – ministri odbrane i vanjskih poslova Raško Konjević i Ranko Krivokapić sa hrvatskim kolegama Tomom Medvedom i Goranom Grlićem Radmanom.

Međutim, zanemarujući sadržaj teksta na ploči, poruku koje poslao ministar Ranko Krivokapić, kao i polemike ,,za i protiv“, koje su se pojavile u javnosti, ono što je ispratilo ovaj događaj jeste indicija da su ministri, u tehničkom mandatu, prekršili više odredbi Zakona o spomen obilježjima, a da su najznačajnije nevladine organizacije u zemlji, ipak, pozdravile taj čin.

U pravcu suočavanja sa prošlošću, apsolutno, nije sporno da se u Morinju, kao i bilo gdje drugo, postavi adekvatno spomen obilježje – u skladu sa zakonom, ali je veoma sporno, sa aspekta legaliteta, ako takve odluke donose ministri u tehničkom mandatu – bez zakonske procedure; a još spornije, sa aspekta morala, ako se naša ratna i agresorska prošlost ne nazove pravim imenom.  

Način na koji su ministri Konjević i Krivokapić otkrili spomen ploču, dakle, krši zakone države Crne Gore, ali i omalovažava i instrumentalizuje žrtvu ratnih zarobljenika u Morinju, ne doprinoseći pomirenju i, dodatnom, problematizujući ovakve postupke.

Pored upitne motivacije Krivokapića da postavi ovu spomen ploču, interesantna su obrazloženja kroz koja on više žali osramoćeni duh Crne Gore, nego li same žrtve. Tako je i, na samoj tabli, prva rečenica ,,sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotio duh Crne Gore“ u drugi plan potisla sve one koji su propatili u Morinju.

Takođe, Krivokapić crnogorska ratna činjenja i agresiju naziva ,,velikosrpskom agresijom“, relativizujući, ako ne i abolirajući, tadašnji (a dijelom i sadašnji) vrh Crne Gore za učešće u ratnim operacijama.

Dvije NVO koje su pozdravile podizanje spomen ploče, ukazujući na suočavanje sa istinom, a zanemarujući nezakonito djelovanje onih koji obavljaju državne funkcije, sa moralnom i političkom odgovornošću da štite i poštuju Ustav i zakone Crne Gore, zanemarile su i ovaj ,,bag“ u narativu Ranka Krivokapića.

U najmanju ruku je, moramo istaći, nesvakidašnje da NVO – koje se zalažu za ljudska prava i vladavinu prava – iskazuju javnu podrsku nezakonitim radnjama ministara. Moguće da je ovo bio samo ishitreni potez ovih NVO, pa tako treba podržati njihovu iskrenu namjeru da se pozdravi svako suočavanje Crne Gore sa mračnom prošlošću, ali ipak ne po cijenu kršenja zakona i Ustava.

Suočavanje sa prošlošću je, svakako, nešto što mora biti fokus cijelog društva, posebno u segmentu ljudskih prava ali, isto tako, na tom se putu moraju poštovati zakoni i Ustav, a istorijska dešavanja nazivati pravim imenom. A, ako se o tome ne stara civilni sektor, povjerenje u bilo koji značajniji subjekt u društvu, sve više će opadati, a teško da građani mogu očekivati autokorekcije od strane političara.