Odvažni rješavaju stvar vlastitom rukom, svileni čekaju da stvar riješi njih. Ljigavi svojevoljno rješavaju stvar onako kako stvar želi da s njima bude riješeno. Pravila igre su jasna: uživati mogu samo oni koji zauzvrat ispostavljaju ono što je mogući predmet tuđeg uživanja. Da se razumijemo, ne smije se uživati u bilo čemu. Negdje postoji spisak dozvoljenih naslada. Svi ga znaju naizust, iako ga niko nije vidio, kao neku davno zaboravljenu pjesmu iz kolijevke u kojoj smo se njihali prije upada u ovo naše vrijeme. Dozvoljeno je, primjera radi, biti nošen nepodnošljivom lakoćom nemisaonosti i neodgovornosti, živjeti od danas do sjutra, trošiti proizvode svog i tuđeg rada, opijati se vještački i biti opijen vještačkim. Poželjno je imati velike apetite, jer se otuda neizbježno rađa svijest da valja raditi, ispostavljati, umnožavati već preveliko mnoštvo, kako bi sebi obezbijedili produženje zadovoljstva i odlaganje agonije koju rađa svijest o praznini i besmislu točka koji nas u sebi vrti i proždire. Ključno je nikada ne preispitivati sud gomile, ne zastajati, ne odmicati se, biti blagonaklon prema onima koji normiraju prihvatljivo i neprihvatljivo, radovati im se i obožavati ih. Ako bi se kakvom nesrećniku jednom dogodilo da “izađe iz kruga u pravcu tangente”, boravak u svijetu bi mu se nepovratno pretvorio u remboovsku sezonu u paklu. Uprkos tome, još ima sorte koja je opijena bez opijata i voli spasonosnu opasnost. Ako ste od takvih ili se divite takvima, ne zaustavljajte se na ovom uvodnom slovu, nego nastavite dalje na ovoj strani. Pero smo predali književniku i profesoru srpskog jezika i književnosti, Radomanu Čečoviću.

MOSKVA

(nacrt za politički nekorektno pismo)

Gavarit Maskva: Zelenski bi trebalo da umre, po logici informacije. Tako je to u medijima. Svaki proizvod oko koga se otimaju potrošači, jednog trenutka mora biti zamijenjen novim – zanimljivijim i užasnijim. Užas nastaje onda kad informacioni proizvod postane dosadan. Kad biće informacije preraste recipijenta informacije. Kad čitanost i gledanost padnu, u buđavost istine. Ili, kad se „čitalac“ zasiti svoje fascinacije dijaboličnom slikom svijeta, a dosada konzumenta postane veća od tragedije.

Divni „Gardijan“ te je potrošio. Postao si jurodivo i trećerazredno glumatalo. U punačke predsjednike, i aukcijske majce, koje love na suznost civilnih žrtava, odavno niko ne vjeruje. Izgleda da imaš i kilo viška. To kilo je sasvim dovoljno da oni koji su odrasli u fitnesu, kao u jedinoj školi života, pomisle kako se nezdravo hraniš. Škola glume koju si učio nije bila ona na koju je računala bulumenta uživalaca predvidljivosti medijskog sadržaja. Pa i suznog, mariupoljskog. Bio si mali glumac u malim ulogama. Stanislavski je s one strane Dona. Njega izbjegavaju, i u Kanu, ove gladne godine. Dakle, kako da ti vjeruje pošten čitalac! Riječ nikako, Zelenski, slaže se uz moju ideologiju, pavinopoljsku. Mada ima i istina koju će ponuditi Netfliks, za godinu ili dvije. U njoj ćeš biti superheroj, ako pobijede tvoji. Netfliks voli te priče o izuzetnim, i marginalizovanim. Američka administracija je imala ideju učinila te je brendom. I to je trajalo, ali kratko.

Informacija je potrošna roba. Ono što vrijedi danas ne vrijedi sjutradan. Medijski prostor želi način koji će da privuče pažnju drugih – da vrijeme, njegovo i nihovo, bude brzo i kratko. Ovo nije kratko, ovo traje, do informacijske dosade. S ove strane Dona (Don se rimuje sa dron) čuli smo šta su htjeli. I meškoljimo se u njihovom htijenju.

Danas je nedjelja, Evropa je u pičvajzu, u vezi sa gasom i naftom. Izgleda da dogovora nema. Zelenski, divni čovječe, moraćeš da umreš. Rat je već viđena stvar. Svaki iole pismen istoričar mogao bi ti navesti deset ratova koji su se vodili iz puke istorijske nužnosti. Oguglali smo se na civilne žrtve. Rat u Jemenu, o kome ne pričaš, ni ti ni „Gardijan“, vodi se paralelno.

U Beogradu se beše pojavila jedna ulična prostitutka, iz sela Debeljače, koja se zvala Crnjanski, ali koja nije bila sa mnom ni u kakvom srodstvu. Da se ja i čitalac razumemo.

CRNJANSKI

Ova upadica dovoljna je da se ispuni urednička želja koja vonja na Crnjanskog, a koji je, prije svega, globalni esteta. Petar Raič je ludovao po bečkim kavanama, prije nego li je Princip pucao. Isakovič, terezijanski gardista, sakupljao je nesrećne Srblje po blatištima Banata, za svoju slavu i svoj čin. Na kraju je dobio grudato djevojče i umor, koji je mogao da stane jedino u san.

Ne znam, matori, ja sam dijete balkanske apokalipse. Ne pamtim dronove, toga na Kosovu nije bilo. Devedeset devete Amerikanci su ispisivali znak dolara na nebu Metohije. Naš tadašnji predsjednik, još živ, vjerovao je u čudo i Ruse. Ti imaš riječ koja vjeruje samo Zapadu, i njihovim sumnjivim čudima. To je riječ koja ima jedno značenje i koja nikada neće uspjeti da se domogne nivoa simbola. Jednoznačnost tebe i proračunatost Zapada. Šio mi ga Đura! Čuda ne postoje, umrla su sa Ničeom. Kao i Bog, uostalom.

Sjećam se ljudi sa prizrenskih terasa koji su nas pratili, suzama i kletvom. Mi smo ćutali i vjerovali da je pobjeda naša. Nijesmo znali da nas čitaoci ne mirišu. Volio bih da si čitao Crnjanskog, to dijete ravnice. Taj Crnjanski umnogostručavao je nacije koje su se sastajale u plural poraza iz 1918. Taj podmukli kosmopolita vjerovao je da avangardnim odmetništvom može izmislti novi svijet. Bila je to samo lirika, Itake. Ti to nijesi znao. Ti si franšiza. Bio si na svim savjetima, skupovima, skupštinama – dakle, vidan. Evropski i bjelosvjetski mešetari su ti aplaudirali. Crnjanski, o kome ti pričam, ličio je na šilo. Ti ličiš na lutka. Pajaca kome pancir ne stoji – prekratak je.

Šta znam, matori. Pišem ti iz Nigdine. I bojim se da je kasno.

VOZ

Vozom sam krenuo na ispit iz staroslovenskog jezika. Voz je iskočio iz šina. Toga dana slomio sam ruku, izgubio kutiju za duvan i Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji. Ruka je prerasla, Budo Radović mi je napravio drugu tabakeru, srećniju. Ulogu sam dobio na dar, od nekog ko nestaje iz sjećanja. Nekoliko godina sam odlazio na polaganje cvijeća, pa sam odustao. Bilo me je sramota.

Voz je bio stigao u Srem i prolazio ispod Fruške gore. Neke grane udarale su u okno, koje je bilo razbijeno. Kroz njega je u voz padao vlažan, mokar, hladan miris drveća i čuo sam i žubor nekog potoka. Stali smo bili pred jednim razrivenim tunelom.

KNJIGA

Ima jedna knjiga, krvava, gola i grozna. Knjiga koja je spalila sve mostove do žanra, za koji je dobila Nina. „Deca“ Milene Marković nijesu roman. „Deca“ su ogoljavanje književnosti. Ostvarenje prastarog sna da su život i tekst jedno te jedno. I da se Autor, davno sahranjen, rađa iznova i iznova. To je Tekst od kojeg se prevrće želudac – naturalizam po mjeri ukusa betona, bez metričke uranilovke. Nije pjesma, nije proza, ali jeste nešto što ne da mira. Nešto što se otima i sebi i književnosti. „Deca“ su rečenica, mamutska. Esencija postjugoslovenske egzistencije. „Deca“ nije društvena knjiga. Njoj se čitalac ne vraća. Pročita se i ostavi. Kad pogled padne na nju, osjeti se ukus metala. Teme su: majka, svijet bez funkcije i dijete sa posebnim potrebama.

Žiri je nagradio muku narativnog subjekta koji se nije libio da pljune krv i krene dalje.

ŠKOLA

Kako klincima objasniti da „Deca“ nijesu roman. Da njihov nastavnik misli kako ta knjiga nije trebalo da dobije Nina, jer je spalila sve mostove do žanra. Kako klincima objasniti da njihov nastavnik misli, jer su ubijeđeni da neko ko ocjenjuje ne može da misli. Taj jedino može da se obrete u mašinu, u fen, u službenika resornog ministarstva, ili blijedu uspomenu sa zajedničke fotografije.

Škola se pretvorila u mjesto za ocjenjivanje. Mišljenje se ostavlja vani, ispred škole. Ipak, nije lijepo mišljenjem sablazniti nastavnika. Mogao bi da pomisli kako nosioca mišljenja vaspitava ulica. A ta sramota nijednom roditelju nije potrebna. U školu se dolazi da bi se učilo o autoritetima.

ALTERNATIVA

Kad me je Radojica Bošković vidio sa repom navrh glave, rekao mi je: Rade, sa tim perčinom ličiš na pravog idiota! A, šta je alternativa, Radojice? Budi normalan, budalo, to ti je alternativa. Poslije sam saznao da se tako zove jedna NVO. Toliko o tome.

MAJAKOVSKI

Sanjam ga sa kalibrom 9 mm na slijepom oku. Rana ne odgovara cijevi. Neko veliki umiješao je prste u taj pucanj koji je odjeknuo vaseljenom. Da li se Ljilja Brik osjetila udovicom? Imam četrdeset i neku i sve zadebljalije uho. Od lirike me uzbuđuje jedino zvuk trimera i motorne testere. Ima u toj uzbudi nešto od nedosanjanosti futurizma. Kad mi dođe na san, znam da negdje na svijetu neki grad neće izdržati pred naletom varvara. Varvari su zdravi, oni donose novu krv i egzotične bolesti. Prvi put sam ga sanjao onda kad su mi rekli da će mi baba Lepa pogasiti ugljevlje. Možda sam tada postao pisac.

ISTOK

To je tamo gdje su teroristi, pravoslavci, atentatori, Rusi i Kinezi, pande, crvena dugmad, Lenjin, Mao, brat blizanac Borisa Davidoviča, Lubjanka, Putin. To je tamo gdje još postoji vrijeme i alternativna medicina. Kad odem u penziju, poći ću na Istok, da lunjam.

ALEF

Isto je. Samo je pitanje perspektive.