I tako… dok još učiš da hodaš, dobauljaš nekako do Dodesta. Postave te na strunjaču u prvom redu. Svjetlo se gasi. Ubrzo potom – otamnjivanje i, na sceni, lutkarska predstava. Ne možeš najbolje da se snađeš gdje tačno prestaješ ti, a gdje počinje ono što se odigrava pred tobom. Vidiš da se ni ostali ne snalaze najbolje. Neko dovikuje, sugeriše glumcima, neko pokušava na roditeljskom licu da nađe odgovore… ostaneš do kraja tako u čuđenju pred rampom koja odvaja svijet predstave i tvoj svijet. Kao Alisa u zemlji čuda, poželiš da prebaciš preko te linije, propadneš kroz neku rupu u prostoru u vremenu sa druge strane. Prvi put u svojim grudima osjetiš žudnju da život postane poezija, i da poezija postane život. Već poslije trećeg gledanja „Petra Pana“ na Velikoj sceni, to osjećanje doživljavaš kao sastavni dio tvog bića i ono ti kaže da „za odrastanje pravo ti treba da ostaneš dijete“. Iz takvog doživljaja u grudima rađaju se pjesnici i revolucionari, a možda te dvije riječi treba shvatati sinonimno. Otuda i zašto je bezbjednije dati djeci da gledaju crtane filmove. Tu je od početka sasvim jasno da se ta linija ne može proći i da zauvijek ostaješ zarobljen u nekoj tuđoj pjesmi. O epilozima tako nametane sudbe, razgovaramo sa glumcem, Slavišom Grubišom, koji je ovonedjeljni sagovornik rubrike Riječ nedelje.

(NE)PRIJATELJSTVO

Jako skup pojam u Crnoj Gori u posljednje vrijeme. Prijatelji su postali neprijatelji i obrnuto. Šta znači biti neprijatelj među svojima? Ako nekada shvatimo kao društvo da onaj koji ima drugačije mišljenje ili viziju nije naš neprijatelj tada ćemo kao društvo i krenuti naprijed. Prijatelji su tu da nam i da im damo podršku kada im treba i opomenemo ih kada griješe, ili oni nas, a „neprijatelji“…? Pa iz istog razloga.

DASKE

Građevinski materijal za višestruku upotrebu. Da bi nešto sagradili potrebne su nam daske. Najvažnija daska za svakog čovjeka je ona u glavi. Često čujemo da nekome fali baš ta daska. U tom slučaju trebalo bi da okruženje i sistem priskoče u pomoć i nadomjesti nedostatak daske.

Nekada su mostovi pravljeni od dasaka, a mostovi su tu da spajaju ljude pa sami procijenite koliko je daska bitan element za napredak jednog društva.

Za glumca „daske život znače“ jer ako nisi na daskama nema te.

PREGOVORI

Pre-govori! Sama riječ kaže da moramo prije (pre) govoriti (razgovarati) pa tek onda odlučiti, presjeći i slično, što u našoj kulturi nije čest slučaj. Češće se dešava da se nešto uradi bez razmišljanja o posljedicama, pa kad se nanese šteta nekom drugom onda se svi pozivaju na pre-govore ne bi li se spasilo što se spasiti može.

U Crnoj Gori mora doći do pregovora i dogovora . To ne smije biti želja određenih struktura u vlasti ili opoziciji, to je obaveza.

MASKA

Pozorišna maska, zaštitna maska, maska za lice, ljudska maska…

Već dvije godine obavezan „modni detalj“ u cijelom svijetu. Uvijek se pitamo šta se krije ispod maske? Zato je najbolji osjećaj kada padnu maske.

U antičkom pozorištu jedan od osnovnih rekvizita. Opstao je do danas, do savremenog pozorišta, samo u malo drugačijem obliku.

Ako bi htjeli na latinskom jeziku da kažemo maska rekli bi persona.

ZAKON

Zakon je tu da bi se poštovao. Bez zakona nema pravde. Bez pravde nema vjere (ne mislim na religiju). Bez vjere nema duše. Bez duše nema čovjeka. Bez čovjeka nama zakona.

U našem društvu sve više gubimo čovjeka, jer smo izgubili vjeru u zakone koji se ne poštuju i ne sprovode.

PUBLIKA

Kad god su nam oči otvorene u tom trenutku smo neka publika jer smo posmatrači nekog dešavanja. Nekada da bi bili u ulozi publike moramo platiti kartu, ali najčešće je sve besplatno. Publika aplaudira kada je zadovljna i negoduje kad joj se nešto ne dopada. Moramo čuti reakcije publike kako bi svakog dana bili bolji.

Bez publike i umjetnost gubi ne značaju, da ne kažem da je nema. Ako nekada čujete od umjetnika, a možete čuti nerijetko, da je publika bila loša znajte da je i umjetnik bio još gori.

CIJENE

Sve manje ih gledam jer sve manje kupujem. Zemlja kao što je naša, koja skoro ništa ne proizvodi, što znači da sve mora da uvozi, ne može ni da kontroliše cijene, ali o tome ljudi koji drže vlast kao da ne razmišljaju. Ne vidim da se ulaže u proizvodnju makar osnovinih životinih namirnica. Ustvari možda razmišljaju ali ne vidim da nešto rade povodom toga da se situacija popravi. U svakom slučaju cijene su takve kakve su, a ja nemam odogovor kako da ih dosegnemo i da možemo pristojno da živimo.

POZORIŠTE ZA DJECU

Jedna od bolnih tačaka i sramota crnogorske kulture. Kod nas, mimo Gradskog pozorišta Podgorica, koje pored večernje ima i scenu za djecu, ne postoji pozorište koje se bavi stvaralaštvom za djecu i mlade. Jedina smo takva zemlja u Evropi. Ogroman broj djece u Crnoj Gori nije imalo priliku da ode u pozorište ili gleda predstavu uopšte.

Pored toga, kod nas se često pozorište za djecu nipodaštava i od strane kulturnih poslenika, pa čak i glumaca, doživljava se kao nešto manje vrijedno, a ustvari je mnogo ozbiljnije i bitnije, i mora biti posvećenije nego pozorište za odrasle.

Kada omogućimo svakom djetetu u bilo kojem gradu, da od malih nogu ima mogućnost da makar jernom sedmično ide u pozorište, tek tada ćemo moći da kažemo da smo nešto za tu djecu uradili i omogućili im da imaju djetinjstvo dostojno djeteta.