Crna Gora zna za jedan Kombinat dovoljno star da su u njemu mogla raditi djeca onih koji su prvi ušli u njegove pogone. Baš ta djeca danas imaju dovoljno godina da u krilima drže svoju unučad dok u medijima čitaju i slušaju o propasti fabrike koja je hranila najmanje dvije generacije njihovih porodica. Jedan crnogorski Kombinat nesporno ima tradiciju, i mnoge za njega vezuju lične sudbine i uspomene, od kojih nisu sve vezane za mračne dane u njegovoj istoriji. Ipak, kada pogledamo istini u oči, čini se da je za sad jedini Kombinat koji bi mogao da ima svijetlu budućnost ovaj među čijim si se redovima upravo zadesio, čitaoče. Kao što to biva poslije svake katastrofe, najviše posla imaju oni koji umiju vješto da svjedoče o onome što se zbilo. Ako je priča o Kombinatu nešto takvo, a da jeste složiće se oni koji su boravili među fabričkim zidovima, onda je ruci koja piše ove uvodne redove i po krvnim vezama pripalo da bude taj zapisničar o jednom vremenu koje je prošlo, a sve to u sajber prostoru jednog novog Kombinata. Kako se kombinati ne mogu shvatiti bez sagledavanja obje dimenzije vremena, one prošle i one buduće, uz pažljivo biranje kamena na koji ćemo se u sadašnjici popeti da ih sa njega osmotrimo, mudro je u pomoć pozvati one koji su u tom zadatku – čuvanja informacije u službi povezivanja više tačaka vremena – iskusniji i uspješniji. Zato, ali nikako samo zbog toga, ove sedmice naše pojmove tumači novinar Duško Vuković.

NOVINARSTVO & AKTIVIZAM

Nemojte mi to dvoje razdvajati ☺ 

Oni koji se opredijele za novinarstvo opredijelili su se za aktivizam, iako toga, možda, nijesu svjesni. Oni koji misle da se bave novinarstvom, a zaziru od aktivizma, u stvari se novinarstvom ni ne bave. Novinarstvo jeste jedna od formi društvene komunikacije, ali je njegova suština u traganju za istinom u javnom interesu. To traganje je aktvizam.

Novinar navlači odoru akiviste već onoga trenutka kada odlučuje da ne izvještava sa ‘presice’ omiljenog ministra koji je sazvao novinare da se pohvali uspjesima svoga resora već ode na teren da vidi kako su se najnovije mjere toga resora odrazile na obične ljude. 

GODIŠNJICA

Vlada je sa parlamentarnom većinom koja joj je više dahtala za vratom nego duvala u leđa izdržala cipancijelu godinu. Uprkos parlamentarnoj većini i Vladi većina nas građana & građanki je takođe preživjela. Dovoljno dobar razlog za slavlje. Skromno, uz propisane epidemiološke mjere.  

MEDIA CENTAR

Najradije bih vam ovdje ostavio linkove za dva video spota u kojima Media centar nastoji na brzaka medijski opismeniti građane i građanke, uvjeriti ih da je javno informisanje JAVNO DOBRO i da je njegova odbrana vrijedna zajedničkog napora.

Media centar je bio reakcija na nezakoniti blickrig one prošle, DPS-ovske vlasti, kojim je nacionalni javni medij otet građanima i stavljen ponovo pod punu kontrolu. Prvi projekti ove nevladine organzacije bili su protesti ispred zgrade RTCG, kojima se nastojala skrenuti pažnja na bezočno bezakonje vlasti. Doživjeli smo da nova vlast nema sluha za naše sugestije glede potrebe izmjena DPS-ovog Zakona o RTCG, ali i da se uvjerimo da joj nije ni stalo do nezavisnosti javne nacionalne radio-televizije. Tamo gdje im je trebalo kršili su zakon kako bi kontrolu DPS-a zamijenili svojom. No, eto, čine posao Media centru ☺

REZULTATI

Kojim rezultatima se Crna Gora može pohvaliti od kada je, voljom svojih građana i građanki, obnovila državnost? Postali smo članica NATO-a! Otvorili smo sva poglavlja u pregovorima za ulazak u Evropsku uniju! To je nešto čime se hvalila dugotrajuća, prošla vlast. Vidjećemo hoće li ova aktuelna imati čime da se hvališe. 

Ja, građanin, ne niječem da su pomenuti rezultati pažnje vrijedni gledano iz perspektive vlasti. Gledano iz perspektive običnih žitelja ove zemlje, bolje bi bilo da je vlast poradila svojski na gradnji nezavisnih institucija, na afirmaciji prava i pravednosti i na zaštiti rijeka, šuma i, konačno naše mladosti i njihove psihe.

BICIKLIZAM

Zaboravio sam njeno ime, ali ne i ono što je kazala. Jedna Amerikanka, ekološkinja, rekla je da nakon bicikla čovjek nije trebalo ništa da izmišlja, jer je napravo spravu koja svakome koristi, a nikome štetu ne pravi. 

Sve izmišljeno nakon bicikla jeste donosilo korist ljudima, ali i činilo golemu štetu, sve u zavisnosti u čijim rukama se nalazilo.

Brzina kojom možete voziti biciklo još uvijek vas ne otuđuje od pejzaža kroz koji prolazite, od ljudi i druge živinčadi koje susrijećete, od biljaka i drveća, od vjetra i insekata koji vam se roje oko glave. Ako vam je baš stalo, na biciklu možete obigrati i zemaljsku kuglu. Ne možete se, doduše, popeti na Mjesec, ali ne vidim što nam je to uopšte potrebno.

Nedavno je Biciklo.me, nevladino udruženje čiji sam jedan od osnivača, proslavilo osmi rođendan. Na ovaj angažman sam izuzetno ponosan, jer je mala ali posvećena družina natjerala glavnogradske vlasti da naprave kakve takve biciklističke staze i okuraže ljude da razmišljaju alternativno makar kada je kretanje gradom u pitanju. U jednom blogu sam davno napavljeno parčence biciklističke staze na Marezi nazvao svetim biciklističkim zametkom. Ironisao sam, a ispalo je da sam govorio kao profet! No, daleko je još uvijek Podgorica od biciklističkog grada, a mogla bi, da je sreće, biti po tome barabar sa danskim i holandskim varošima. Geografija i klima joj daju priliku za to.

LOKALNI IZBORI

Kod nas je lokalno već godinama upakovano u ambalažu velikih, vječitih nacionalnih tema i dilema. Tako je i sa lokalnim izborima, pa i ovim nedavnim, održanim u trima opštinama, od kojh se jedna zove prijestonica. Ta ambalaža lokalno čini smiješnim, a lokalnu politiku nepraktičnom i nefunkcionalnom.

KAP

Sudbina nekadašnjeg KAT-a (Kombinat aluminijuma Titograd), a sadašnjeg KAP-a (Kombinat aluminijuma Podgorica), s onim Uniprom pride, slika je i prilika destruktivne tranzicije iz samoupravnog socijalizma i njegove dogovorne ekonomije u balkansku verziju burazerskog kapitalizma. 

U vizijama socijalističkih ekonomskih stratega, budućnost Crne Gore i njenih radnih ljudi i građana bila je, pored ostalog, bazrana na metaloprerađivačkoj industriji (čelik i aluminijum). Dao je Bog da u crnogorskim brdima ima boksita, a i električna energija iz obnovljivih izvora je bila na dohvat ruke. Dobijeni aluminijum je, govorila je vizija, trebalo prerađivati. I činilo se to, a još se više planiralo činiti. Model društvene svojine i dogovorne ekonomije je davao osjećaj da i kada se negdje prelivalo više vrijednosti, da se preliva u zajedničko – naše. Šta imamo danas? Na jednoj strani obogaljeni Kombinat u rukama lokalnog tajkuna iza koga možda ne stoji samo njegov novac, pamet i znanje, pogašene pogone koji su prerađivali u nešto vrijedno izliveni metal i bazen otrovnog crvenog munja iznad plodne zetske ravnice. Na drugoj strani imamo Elektroprivredu u većinskom državnom vlasništvu, kojom upravljaju partijski kadrovi nove vlasti na državnom nivou. Duh društvene svojine i dogovorne samoupravne ekonomije je izvjetrio na tranzicinoj promaji i smiješno ga je danas prizivati pod drugačijim imenom (nacionalni interes). Duh tržišne ekonomije se ruga priučenim tranzicionim pregaocima, koji bi da grade svoje privatne imperije pozivajući se na vrijednosti dogovorne ekonomije.

RIO TINTO

Nikada nijesam bio u dolini Jadra. Kažu da je to bogat i lijep kraj. Njegova sreća je u toj vidljivoj ljepoti i bogatstvu. Njegova nesreća je u bogatstvu (litijum) koje je bilo nevidljivo žiteljima te doline, ali jeste onima koji umiju da zavire ispod površine zemlje. Korporacija Rio Tinto se nameračila na to nevidljivo bogatstvo, a da bi do njega došla treba da uništi vidljivo bogatstvo i ljepotu. Saveznika je, na žalost, našla u srbijanskoj vlasti, ali se to savezništvo našlo u problemima kad su građani ustali da brane vidljivo bogatstvo i ljepotu, da brane sebe od svjetkih pljačkaša i njenih lokalnih ortaka. 

Vučićeva Srbija je za trenutak ustuknula pred masovnošću i odlučnošću građana. Nikome ko zna prirodu te vlasti nije ni na kraj pameti pomisao da će se ona preobraziti i početi da brine o javnom interesu, tako ga će borba morati biti nastavljena. Od ishoda te borbe ne zavisi samo sudbina doline Jadra i njenih žitelja. Zavisi i sudbina Srbije i Balkana cijelog, prepuštenog vlastitim demonima i nitkovima, i demonima globalnih kapitalističkih pljačkaša.

NAVIJANJE

Da li mlado čeljade koje se školuje da bude policijski službenik mora da se raduje uspjesima nekog nacionalnog sportskog tima i tuguje zbog neuspjeha. Naravno da ne mora, ali bi bilo poželjno. Da li je onda nepoželjno da se takvo mlado čeljade raduje uspjehu tuđeg nacionalnog sportskog tima kada taj tim pobijedi nacionalni tim zemlje za čijeg se policijskog službenika školuje mlado čeljade? Naravno da jeste nepoželjno, ali ne zbog toga što to već na startu baca sumnju na lojalnost budućeg policijskog službenika, već zbog toga što takvo ponašanje policijskog pitomca otkriva falinke unutar društva čiji je član. 

Umjesto da je, nakon referenduma o nezavisnosti,  Crna Gora građena kao politička zajednica i društvo koje uvažava vlastite raznolikosti i s mudrošću tkana zajednička halja koja nikoga ne skraćuje ili rasteže na mjeru nekog novog nacionalnog identiteta, upravo se to činilo. Takav politički pristup je umjesto da integriše društvo neštedimice sijao sjemena koja su kidala i neke tadicionalne društvene veze i razarala tradicionalne identitetske paradigme, a stvarala nakaradne nove. Ako je Demokratska partija socijalista je gradila Crnu Goru kao državu po svome liku i djelu, onda takvu državu i njene simbolične izvedenice, pa bilo da je to nacionalni sportski tim ili zastava, neko ko je protivnik te partije i te izvedenice doživljava kao nešto tuđe i neprijateljsko. Policijske pitomce naravno treba učiti i patriotizmu, ali prvo mora biti neupitno šta je zajednički imenitelj patriotizma.  

ĆOŠAK

Kad je neko satjeran u ćošak ima dvije mogućnosti – da se preda ili da se očajnički bori sa malim izgledima na uspjeh. Ćošak može biti i zgodna pozicija za onoga ko hoće da osigura leđa i ima dobar pregled situacije pred odlučujuću borbu. 

Aktuelna crnogorska poltička stvarost se doima kao stvarnost ćoškova, u kojima se nalaze poraženi, neodlučni i uplašeni pobjednici i, konačno, obični ljudi, od milja zvani građani i građanke, koji su se stisli u isčekivanju novih zapleta i po njih nepovoljnih ishoda. 

Društva ćoškova su društva neslobode, društva straha i nasilja, sklona samokažnjavanju.