piše: Marko Radojević

Na samom kraju Gradskog groblja u Beranama, izdvojeni od inače kompaktne grobljanske cjeline,stoje četiri identična nadgrobna spomenika. Uklesana prezimena na njima su netipična za Berane i tek kada se na samom dnu na svim spomenicima pročitaju gotovo izblijedjla slova stvari postaju jasnije.

Bili su to žandarmi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koje je služba iz raznih krajeva dovela u Berane i koji su na službi u Beranama stradali, a kako je prenos posmrtnih ostataka u zemlji koja je imala slabu putnu infrastrukturu bio i težak i skup sahranjeni su o trošku države u mjestu u kojem su stradali. Otuda i uniformisani nadgrobni spomenici.

Dalji podaci sa spomenika govore da su stradali od 1927. do 1930. godine. Na osnovu godina rođenja to su bili ljudi u tridesetim i raniim četrdesetim godinama i to je sve što se na osnovu natpisa na  spomenicima  može zaključiti. Prezimena, kao što je već napisano, nisu tipična za Berane ali su tri od četiri sa crnogorskog podneblja. Četvrto je netipično i za Crnu Goru – Zdovak.

Običnom pretragom na google pretraživaču može se zaključiti da je prezime Zdovak tipično za Dalmaciju te nije teško pretpostaviti da je Jure Zdovak, a to bi bilo puno ime i prezime stradalog žandarma, negdje iz Dalmacije rasporođen na službu u Zetsku oblast novoosnovane kraljevine. Na osnovu godine rođenja uklesane na spomeniku da se još zaključiti da je u trenutku smrti imao 31 godinu.

Dalja pretraga odvela me je na sajt unlib.rs na kom su skenirane i pohranjene predratne novine iz vremena Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Dugom pretragom, prelistavajući štampu iz godina kada su žandarmi stradali, za trojicu od njih četvorice može se utvrditi i tačan datum i način na koji su stradali. Jedan se tako udavio u nabujalom Limu, drugoga  je ubio ljubomorni muž od valjda ljubavnice, a treći je stradao u potjeri za šumokradicama u jednom planinskom beranskom selu. Jedino o kome štampa ne daje nikakav podatak jeste Jure Zdovak. Tek u jednom kratkom izvještaju iz lista Pravda daje se nepotpuna informacija da je u oktobru 1926. u jednoj beranskoj kafani nesrećnim slučajem stradao J.Z.

Nedovoljno da bi mogli potvrditi da je to zaista Jure Zdovak,  a sa druge strane dovoljno da možemo konstruisati sopstvenu priču u kojoj ćemo od glavnog junaka uzeti samo ime, zanimanje i godine.

Te maglovite jesenje večeri sipila je sitna hladna kiša. Magla se spustila sa okolnih brda i nevidljivim pipcima zagrlila sa svih strana usnulu varoš. Koračajući uskom razlokanom ulicom pazeći da lakovanim crnim cokulama ne zgazi u jednu od mnoštvo bara žandarmerijski narednik Jure Zdovak psovao je i službu i ovu učmalu varoš i tu kao tijesto gustu maglu koja se kroz nozdrve i usta uvuče čovjeku u pluća, stegne mu grudi, prekine dah.

Prvo što ga je srelo kada je prije par godina službom premješten ovdje bila je ta magla u koju je utonuo silazeći iz nekog rasklimatanog autobusa sa jednim službenim sandukom koji je vozač spretnim pokretima prstiju odvezivao i skidao sa krova autobusa. Dok se autobus, nejednolično brundajući i teško se krećući, gubio iza oštre okuke uz samu rijeku već tu ga je ta magla stegla preko grudi i gadljivo je ispljunuo na prljavu ulicu obuhvatajući pogledom neveliku varoš koja se zbila i suzila uz samu rijeku. Niske kuće popletuše, pokrivene šindom, trskom i slamom, crne, gubile su se i same u magli, a samu varoš presijecalo je nekoliko uskih ulica i jedna jedina velika i široka koja je varoš dijelila na dva dijela. Okolo brda, a uz samu varoš hučala je bijesno i plahovito rijeka i prvo što je Zdovak pomislio stojeći još uvijek nepomično bilo je:

– Turska, prokleta Turska!-

Službovao je prije toga po raznim bosanskim kasabama i uvijek su ga te uske ulice, crne kuće zbijene jedna uz drugu podjsećale na još u djetinjstvu čitane priče o Orijentu gdje su kasabe mračne, a ljudi još mračniji, divlji.

Dvije godine je prošlo a on nikako nije mogao da se navikne na sredinu, na ljude. U početku revnosan u poslu, strogo i službeno je obavljao svaki zadatak, organizovao je potjere za šumokradicama i onim poslednjim kačacima tamo prema granici u planini, navlačio je omrazu na sebe i gunđanje tih gorštaka: stranac je to, nema vjere u njega, Latin!

Stranac je bio i kada mu je revnost popustila, kada je znao da zažmuri na ukradenu smrču i sitni prekršaj i dalje nije uspio da zadobije povjerenje tih mrkih i ćutljivih ljudi koji pred vlašću snishodljivo ćute, a čim okrenu leđa kuju planove kako da se toj istoj vlasti oličenoj u žandarmima osvete. Mnogi je tako žandarm nađen pored puta, gluvom i muklom puškom ubijen, bez glasa, bez svjedoka.

Za te dvije godine nije narednik Zdovak stekao ni druga, ni prijatelja u toj varoši. Sa drugim žandarmima samo onoliko koliko je morao poslovno, odvratne su mu bile njihove pijanke u dva varoška hotela, njihovo povlađivanje ovim seljacima za neveliki mito.

Jedino je sa komandirom stanice Milunom Zekovićem imao odnos najbliže prijateljskom. Ta ljudeskara od čovjeka koji je prije rata radio u Americi pa se, na njegovo zlo kako je govorio, vratio da pomogne domovini i posle rata tu i ostao, vidio je svijeta više od drugih i jedini je on razumio tjeskobu i samoću tog neveselog mladića i redovno mu potpisivao molbe za premještaj koje je Zdovak revnosno slao pretpostavljenima nadajući se službi tamo negdje u svojoj suncem okupanoj Dalmaciji, gdje nema ovih i ovakvih magli.

Pored komandira Zekovića još je samo postarija djevojka Milka, kod čije je majke bio na stanu, uspjela da probudi povjerenje kod narednika Zdovaka. U toj prerano ostareloj djevojci koja je sanjala i maštala da ode iz te učmale sredine, a koju je koju godinu prije ostavio vjerenik podoficir iz obližnjeg garnizona, našao je Jure Zdovak obrise toplote i jedino su uz nju maglovite noći postajale snošljivije, a sa druge strane ona je u njegovim pričama o jutrima na moru, o barkama, ribanju, karnevalima, tom šarenilu radosti vidjela izlaz i budila se stara želja i nada da možda eto sa njim jednom i onda vidi to more, barku.

Te večeri Jure Zdovak je upravo izašao iz kancelarije komandira Zekovića. Veselim glasom, koji minut prije,  taj krupan čovjek saopštio mu je da je njegova molba za premještaj uslišena, potapšao ga krupnom ruku po ramenu i zvonkim, krupnim glasom đu čestitao:

-Neka je sa srećom Zdovak, a i nije ovo ovdje bilo za tebe, čekaj me u Americi, da ovdje popišem nešto, pa da ja i ti zalijemo, red je!-

Amerika je bio jedan od dva varoška hotela, onaj u kojem su izlazili činovnici, žandari, glavari iz okolnih sela. Točila se tu najbolja rakija, ali Zdovak je tek par puta svratio za sve vrijeme službe.

Hodajući sada ka Americi kaljavom i razlokanom ulicom, pazeći da ne uprlja lakovane čizme, nije se ljudski ni obradovao. Ta toliko željena vijest o premještaju nije mu donijela olakšanje kakvom se nadao i tek kada udahnu duboko i gustom maglom napuni grudi i nevidljivi magleni prsti mu vezaše jezik, pluća, opsova i gadljivo kao i prvi put kada je došao u varoš ispljunu i samo pomsili: – još malo!-

Na ulazu u hotel dočeka ga gužva, galama i onaj unezvjereni žamor koji je toliko puta sretao i koji nije slutio na dobro. U hotelu lampa bješe ugašena, pomračina se miješala sa maglom i tek začu iz buke i tutnjave riječi: -Naredniče, ne daj mu da pobjegne!

Dok je prstima po osjećaju otkopčavao futrolu od pištolja, pokušavajući da u pomračini razazna ko ti viče, koga treba da zaustavi, iz pomračine muklo odjeknuše dva pucnja i narednik Zdovak se trže, suvo i koščato lice se zgrčilo, primalo zemljanu boju i on pade licem ka zemlji, grebući noktima i poslednje što vidje bi pramen magle koji mu pade preko očiju.

Dva dana kasnije na groblju iznad grada par žandarma i Milka sa majkom stajali su iznad otvorenog groba nad kojim se komandir Zeković zahvaljivao pokojniku na revnosnoj službi otadžbini, dok se sa okolnih brda magla kidala u pramenove i lagan vjetar je nosio visoko ka planinama.