Godina je 2120-ta. Omalena balkanska zemlja Karadagija je na pragu da postane ravnopravna članica Zajednice intergalaktičkih zemalja. Treba samo da zatvorimo poglavlja 243, 244, 245,312, 314 i 317. Na čelu ove prosperitetne zemlje je kiborg, koji je direktan potomak poslednjeg uspješnog humanoidnog predsjednika, koji se dobrovoljno povukao te davne 2051. godine. Tačnije, umro je tada. Posle njega su kratko vladali njegov drug, jedan kum, unuk, čak i jedan opozicionar kratko vrijeme, ali smo na vrijeme shvatili da od njega boljeg nemamo. Uzet je komad tkiva i u njemačkoj laboratoriji je uspješno dobijen klonkiborg. Iz prvog pokušaja, iako je to rijetkost. To samo govori kakvog predsjednika mi imamo.

Moje ime je Vučko Dolanc, i ja radim kao predsjednikov hroničar i consiljere.

„Vučko, hitno je, traži Vas predsjednik!“- ulijeće mlada sekretarica u moju kancelariju.

Šta je sad pobogu, pomislih. Sve ide po planu. Nije mi se pješačilo do predsjednikovog kabineta, jer u našem glavnom gradu temperatura ljeti ide i do minus trideset. Uhvatih se za genitalije, opipah dugme za teleportaciju i zadadoh koordinate: ,,Rezidencija predsjednika!“ Za manje od nano sekunde se stvorih ispred vrata. Bojažljivo sam pokucao.

„Udji i zatvori vrata“- čuh poznat glas.

Predsjednik je stajao pored prozora. Pejzaž grada u daljini je kvario njegov savršen profil. Izgledao je zabrinuto. U ćošku kancelarije su bili robokurva i robopolitičar. Roboti koje smo po instrukciji kolega iz Njemačke mi pravili u  fabrici u New Šavniku.

„Ti si nadgledao ovaj posao, jel?“

„Tako je predsjedniče“.

Lično sam bio uključen u ovaj posao. U skladu sa pristupnim pregovorima ZIZ (zajednice intergalaktičkih zemalja) morali smo da ovladamo osnovnom tehnologijom izrade robota. Kolege iz Njemačke nijesu smjeli da nam daju da napravimo robodoktora ili robosudiju, pa su nam dali da pravimo malo živopisnije robote. Između ostalih, robokurvu i robopolitičara.

„Ajde probaj je“ – reče predsjednik.

Znao sam da sa predsjednikom nema rasprave. Njegova je zadnja bila. Skinuo sam pantalone i stao ispred robokurve.

„Dobar dan, kurvo robote.”

„Dobar dan, humanoidni klijente.”

„Ja bih da se heftamo pola sata.”

„Vaš račun je osamdeset eura, u tu cijenu je uključen pdv od dvadeset jedan posto i četiri eura takse za izgradnju auto puta Pridvorica – New Šavnik – Priboj.”

Uzeo sam karticu, provukao je kroz otvor robovagine i fešta je počela. Bila je tako programirana, da ako imate prevelik dildo, ona će proširiti prostor za rad. A ako imate premali, ona će ga suziti.

Robokurva nikada neće prdnuti za vrijeme seksa i uvijek će imati kvalitetnu cigaretu za posle. Davidof crni. Original.

Odlično je funkcionisala. Pokušao sam da ne razmišljam o predsjedniku, koji je bio metar iza mene. Kad je njen računar, na osnovu mog pritiska, otkucaja srca i još nekih parametara, procijenio da me dijeli desetak sekundi od vrhunca, počela je da se trza i da viče: ,,Šnel! Šnel! Šnel!“ To samo Švaba zna da napravi.

Obukao sam pantalone i okrenuo se prema predsjedniku.

„Predsjedniče, ona radi odlično!“

„Jel tako? Ajde kreni napolje iz kancelarije“- reče predsjednik smirenim glasom.

Čim sam napravio dva koraka, robokurva je krenula za mnom. Vratio sam se jedan korak, vratila se i ona. Napravio sam tri brza koraka, ona samo što nije potrčala za mnom.

„Robokurvo, kuda si pošla?“- upitah je strogim tonom.

„Ja sam poštena robokurva, ti si me obeščastio, i ja nemam kud nego da se uselim kod tebe. Ja kod mojijeh nazad ne mogu.“

„A umiju li išta napravit da valja?“ – jauknu predsjednik.

,,Čitavo jutro me zovu iz Parlamenta intergalaktičkih zemalja, nijedna ne radi, svi političari su provaljeni, došle su im robokurve kući. Jedan se valjda i ubio, Danac neki. Ili ga je žena ubila, još ne znaju. Užas i sramota!“

Bilo mi ga je istinski žao. Ovaj narod nije mogao da prati njegovu energiju. Kroz glavu mi prođoše neki radnici iz fabrike u New Šavniku, koji su se smijali tokom ceremonije povodom  puštanja prve serije robokurvi i robopolitičara. Znam da su me nešto pitali za platu, ne sjećam se šta sam im odgovorio. Odmah danas ću otići tamo i sve ću da ih nađem. Guliće dugo u miločerskom zatvoru.

„A šta je sa robopolitičarem, predsjedniče?“- upitah tiho.

Robopolitičar je bio  programiran da ima samo dva modela ponašanja, suprotna, i da ih mijenja na  nekih desetak godina za domaće tržište i dvadeset za inostrano. Taman toliko narodu treba da zaboravi. Odnosno glasačima. Svakako je morao da ima veliki otvor na anusu, jer ko zna koliko bi kolega prolazilo kroz nju.

Imao je sličan model ponašanja kao i robokurva, odnosno širio bi se i sužavao po potrebi. Osnovna razlika je bila što je robokurva naplaćivala prije, a robopolitičar posle odnosa. Samo je robopolitičar pokazivao veću dozu empatije, i često bi mu se vještačke oči napunile suzama. Tačnije vodom.

„Pogledaj račun za sat vremena sa robopolitičarom“ – dade mi predsjednik neki papir.

Hiljadu šesto eura!! Kao dvadeset robokurvi! Ovo nije moguće, pomislih, ali ništa nijesam smio da kažem.

„Umjesto obične vode  za suze i znoj, naši su stručnjaci stavili Evijan vodu“ – reče predsjednik razočarano. ,,Otvoriće nam za kaznu bar još tri nova poglavlja“.

Nijesam imao snage da se teleportujem. Tumarao sam ulicama grada, dok me je robokurva pratila u stopu. Ovo je bila dobro smišljena diverzija protivnika zajednice intergalaktičkih zemalja. Zvao me je direktor Evijan vode za Karadagiju i tražio da mu u roku od dva dana platimo cjelokupno dugovanje.

,,Kad robopolitičar plače, to narod skupo plaća“- prodje mi kroz glavu.

Morao sam nešto pod hitno da smislim. Lopta je bila u našem dvorištu.

Nastaviće se…