razgovarao: Nikola Nikolić; foto: Ema Bednarž

Čime si tačno zaslužio kontekst u kom si se rodio, jesi li ga birao? Možeš jedino da odabereš da mu doprineseš, i da shvatiš kako te je uslovio. Eto, ja sam pomenula neka zanimanja kao moguće identitetske odrednice, no naravno, najvažnije je „guliti se“ do kože ispod koje smo svi isti: u miru i figurativno, da ne bismo u ratu gulili te kože bukvalno.

Pričam jednom (možda baš sa ovom od svih mogućih marija) kolika je šteta što ni umjetnički svijet nije imun na sujetu, zavist, koristoljublje, samoljublje i ostala ljubljenja uprazno. Što se te sveprisutne boljke ne razbiju o neku zaštitničku auru barem u jednom jedinom slučaju – kod umjetničkog stvaralaštva kao najuzvišenijeg ljudskog dostignuća. Bude to nekako posebno tužno, jer su svi umjetnici, bez obzira na različite domete, u startu pripadnici istovjetne čiste, nepatvorene misije stvaranja. Svako pojedinačno „pogrešno skretanje“ samim tim znači tragediju za čitav kosmos. Ili, kako poetski sažeto pojašnjava Marija Dragnić, „zvijezda je uvijek manje nego mraka. Nikad ne mogu poželjeti manje zvijezda“. Kvantitet u književnosti stoga i nije nepoželjan; varke su lako uočljive, pa prirodna selekcija kad-tad učini svoje. Ovaj darvinistički princip zaslužan je što su mnogi skriveni biseri zasijali poput zvijezda, a naša sagovornica (već sad se može reći) ima istaknuto mjesto u ovdašnjem pjesničkom sazvježđu.

Naslov tvoje posljednje poetske zbirke je „Mi, marije“. Pojasni nam malo tu igru riječima, odnosno osobenosti tog kolektivnog marijskog identiteta.

Ovo je trenutak kad povlačim sve što ću reći o svom pisanju, i što sam ikad rekla o pisanju uopšte. Sad možemo da se igramo.

Ako je jedan plus jedan jednako dva (a obožavam „ako“ na početku te misli), onda u svakom „dva“ postoji rascjep između dva elementa, dva pola, dva jezgra, dvije jedinice. Prvo, i dalje ne mogu mentalno da se oslobodim tih binarnih o/pozicija u tumačenju i osjećanju svijeta, i sebe, a koje ja doživljavam u riječima poput: hladno i toplo, muško i žensko, dobro i zlo, ljubav i strah, svjetlost i ništa, stvaranje i smrt[1]. No, to ne znači da ne osjetim na nekom mjestu toliko sitnom da u njemu nema prostora za vrijeme kako se stapaju, postaju istovremena značenja, jedno značenje, „dvojka“ se ostvari kao nova, cijela, „jedinica“, tj. jedinica; onda idemo dalje: jedan plus jedan jednako je dva, novi rascjep.[2] Ipak,  nijanse su u tom procesu sve, uče nas vrlini: prepoznavanju ljepote na neočekivanim mjestima, nade na užasnim mjestima, boljeg od dva dobra, očuvanju – koje u sebi sadrži i ljubav i strah. Drugo, volim da pravim mostove u okviru „dvojke“. Svaki novi rascjep za mene je izazov premostiti: ne zatrpati, premostiti. I u okviru sebe. (Dakle, zovite me kad vam popuca zid, ili kad vam se slomi bakin tanjir, noga, ili srce, da vam napišem pjesmu.)

Čemu ovakav uvod? „Marije“ su logičan poetski i psihološki nastavak „Konfabulacija“. „Konfabulacije“ su prvo (uknjiženo) osvajanje sopstvenog rascjepa, i poigravaju se binarnošću i ambivalentnošću, sam tekst je i ambivertan: komunicira jasno i otvoreno samo sa onima koji mu isto tako uzvraćaju, neko drugi bi mogao reći da je hermetičan. Pritom, kad ovdje kažem „komunikacija“, ne govorim (samo) o jeziku, poezija nas uči kako da ga izbjegavamo, kako da izbjegavamo srce riječi i ne povrijedimo ga, poezija komunicira drugačije, kao muzika koja se ne čuje, ali odzvanja, duboko u nama. Ako se sretnemo u parku, na ulici, u bilo kakvoj čekaonici, u kafani, u mojoj kuhinji, ja ću uvijek prepoznati čuješ li ti moju pjesmu, i onda ću ti pjevati, ne nužno verbalno, tj. nužno (i) neverbalno. Isto tako je i ako se sretnemo u nekoj mojoj knjizi, npr. „Konfabulacijama“. Jedna pjesma iz te zbirke je ključ cijele knjige, i most ka sledećoj, „terorizam samoće ili šizofrenija na opštem mjestu“. Svi likovi iz knjige stapaju se u jedan u toj pjesmi, tj. u toj pjesmi otkrivaju se kao jedan, a ona završava stihovima: „morala sam / sama, u mraku / pronaći i drugu ruku“. Sopstvenu ruku. Tako su nastale „marije“, iz takve potrage. Svako dalje tumačenje, dijeljenje tumačenja, ostavila bih i za neki dalji trenutak, a sad da se vratimo na početak, naslov i nekakvu dvojnost.

Naslov „Mi, marije“ ukazuje na aktuelan – možda i oduvijek, problem defragmentiranosti identiteta, no tu je opet zamjenica „mi“ koja upućuje na okupljanje i jedinstvo. Svijest sama po sebi već je nekakvo razrešenje, ponekad mi se učini jedino dostižno – jer život se ne rešava, nego živi. Te „marije“ čije ime pišem malim slovom odvajaju se kao „lirski subjekti“, osviješćeni objekti, od mene i moje za čitaoca eventualno opterećujuće autobiografije, one su i „marije“ nekog drugog, ne samo moje, lovkinje na lisicu nijanse, preispitivačice zadatih pozicija, utvrđenih, pa i u vlastitim imenima. S druge strane, to je, ipak, moje lično ime – ako vam kažem išta što ne govori o meni, biće da vas lažem. Ako uspijem da izrazim nešto o sebi, teško da pričam samo o sebi. Taj naslov je opet slika „dvojke“ koja me zanima, ta knjiga most između dvije „jedinice“, pa i pjesničke, most ka sledećoj zbirci. Ona završava stihovima „probija se prvo ka mjestima / do kojih ne stiže prostor, / osvajajući neminovno / dane koji dolaze“. Probija se, kroz pukotinu, zaborav, poezija, Koen kaže svjetlost… Kroz pukotinu dolijeće i golubica duše. Ona mi je donijela nove pjesme.

Dok je u prethodnoj zbirci, nagrađivanim „Konfabulacijama“, primjetno propitivanje dometa jezika i stilsko eksperimentisanje, čini se da je u ovoj naglasak na kritičko-analitičkoj angažovanosti?

Jedan od izazova mi je uvijek prepoznavanje „mitologije svakodnevnice“. U njoj ima toliko bazičnih pravila koje nismo još protumačili, mnogo onih koje imaju kontinuiranost od mitološkog značaja, i biološkog, podrazumijeva se. U „marijama“ me zanimalo da prikažem na različite načine duh vremena kojem pripadaju četiri lika različitih generacija, tri junakinje i jednog androginog bića, međutim, to se nekako i prirodno nametnulo. Jezik je jedan od resursa kojima poezija raspolaže (da, reći ću to tako lagano, samo jedan od resursa), a jezik koji me okružuje ulazi i u moj jezik, i u moju poeziju: kao mizanscen. Ja postavljam scenografiju od riječi za moju poeziju koja se između njih kreće. Glumice i glumci, u ovom slučaju „marije“, u tom poetskom pozorištu improvizuju i mogu da kažu šta god žele. Književni likovi moraju da se ponašaju sasvim slobodno, i od autora, ako su „pravi“ u tom poetskom univerzumu, jer oni, zapravo, nemaju život, oni i imaju samo slobodu. Ja ih jednostavno pratim i sve zapisujem, oni igraju predstavu, na osnovu koje ja pišem dramu, i razgrađujem je. Naučila sam da vjerujem svom kreativnom biću, mnogo je prirodnije i mudrije od moje suve svijesti, beskrajno potentne, uzalud beskrajno potentne! Vladan Krečković je primijetio kako u ciklusu „Kris 717“, koji sam pisala 2019. i zamislila kao niz pjesama o biću koje dolazi iz budućnosti, imamo stihove koji su zaista došli iz našeg aktuelnog trenutka, riječi poput „vakcinacija“, „maske“, imamo poeziju kao „virus u permanentnoj mutaciji“. Dakle, sve je to već bilo najavljeno u našoj svakodnevnici, jeziku, a nismo prepoznali svjesno, no, poeziji nije umaklo. „Mila, svakodnevni heroj“ je ciklus o samosvjesnoj djevojci koja se suočava sa stvarnošću koja je okružuje, ona je morala reći nešto direktnije o kontekstu, direktno kao pitanje, između ostalog, nešto i o tome kako danas „najbrži“ preživljava, i da zbog toga tako često pretrčimo sebe. No, ništa nije brže od rijeke suza koja će počistiti sve, ništa joj neće uteći. Makar u poeziji. S tim na umu, nazvala bih pisanje poezije angažmanom, totalnim angažmanom.[3]

Jedna pjesma (astronaut.ba/poezija/marija-dragnic-oni-imaju-hamlete-imaju-karamazove-a-mi-marije) posvećena je „tvojim ljudima“ koji su „u strahu i još luđoj ljubavi“, koji su „užarene ulične lanterne u pokretu“. Svojevrsna himna generacije – prožeta gorčinom, mada se ne bi mogla nazvati pesimističnom. Otkud ta blagonaklonost kojom tretiraš „svoje ljude“, podjednako njihove dobre i loše strane?

To je pjesma iz rukopisa u nastajanju, koju sam ja dobila na poklon od mojih ljudi. Zato što ih je lako izmanipulisati, podijeliti, okrenuti jedne protiv drugih, protiv sebe. Naravno da je to bolno, gledati te podjele, i u sred njih se boriti za jedinstvo sopstvene ličnosti (čitaj slobodno „mentalno zdravlje“, bolje – zdrav razum), to je još jedan rascjep za integrisati.

Pitao si prije o „marijama“ i identitetu. To pitanje se kod nas isuviše često koristi kao odgovor na bilo šta, kao izgovor, naročito kad pričamo o nacionalnom identitetu, ali i drugim nekim pozicijama kojima volimo da se „predstavimo“. Kad čujem nekog da sa nametljivošću koja bi valjda trebalo da simulira sigurnost, a upravo je suprotno tome, govori „ja sam…“, pa „ovo“ ili „ono“, uvijek vidim isto: čovjeka koji je u tom trenutku tako daleko od sebe, a nije ni svjestan. On mora mene, ili cijelu masu ubijediti u ono što govori jer ni sam nije ubijeđen. Na primjer, mnogo je lakše biti Srbin ili Crnogorac, nego obućar, učitelj, trgovac, pjesnik, muzičar, sportista, pekar… Svi ovi navedeni pozivi podrazumijevaju proces, pravi samozaborav u toku istog i poželjno afirmaciju za neki rezultat u koji je prethodno uložen, ulagan trud. Čime si tačno zaslužio kontekst u kom si se rodio, jesi li ga birao? Možeš jedino da odabereš da mu doprineseš, i da shvatiš kako te je uslovio. Eto, ja sam pomenula neka zanimanja kao moguće identitetske odrednice, no naravno, najvažnije je „guliti se“ do kože ispod koje smo svi isti: u miru i figurativno, da ne bismo u ratu gulili te kože bukvalno.

Slično kao sa pitanjem nacionalnog identiteta, manipuliše se drugim velikim pitanjima. Kad ih plasirate kao uvjerenja, obično agresivno, vi uzalud trošite svoj dah. Baš u tom trenutku kad ste sigurni da ste se sa nekom idejom (koja bi bila „najbolja za sve“) ili nasleđem tradicionalnog prenošenja religije (koje je spoljašnje, i vrlo materijalističko) poistovijetili dok govorite, pa vam se učini i da ste ubjedljivi i kako pričate „iz srca“, vi, zapravo, sasvim gubite ličnost: izgledate upravo isto kao onaj potpuno suprotnih uvjerenja, a koji na isti takav način govori. Tada ste najmanje vi, samo reprodukujete narativ koji ste primili „od spolja“.[4] Orvel je to zvao „pačji govor“, kada je riječ o ideologiji, a primjenljivo je na sve. Molim vas, nemojte kvakati, patke su divne, i lete, i trče i rone, ali mi nismo patke. Mi smo ljudi. Šta to znači? Zapitajte se i budite nesigurni, volim vas.

Čovjek nikada nije sam. Čovjek na pustom ostrvu je sam, u odnosu na druge ljude. Mi ne možemo to da „tretiramo“, kako si rekao, možemo samo da prihvatimo, ili ne. Ja prihvatam. Ljubav je jedna strašna stvar za čovjeka. Za nju moraš da budeš dovoljno mali, manji od makovog zrna, da te ne bi slomila kad se spusti na tebe. Morala sam da učim da budem mala. Ovdje se učim ubrzano. Ljubav na Balkanu je strašna za mene. Ona je taman kao neki lijep, udoban voz koji se teško kreće tom našom prugom Beograd-Bar, jako sporo jer je infrastruktura loša, i svako malo voz iskače, mnogi putnici ginu. Ali, ja od vožnje ne odustajem. Popravljam skršene vagone, hrabrim mašinovođu…

Kad smo već kod generacijske priče – kao neko ko pripada mlađoj generaciji književnika, vidiš li neke neuralgične tačke s kojih se dominantno napajaju tvoji literarni ispisnici?

Pa, ako pričamo o poeziji, vidim. Interesantnije bi bilo da povežem imena „izvora“ direktno sa imenima mladih autora koji se na njima napajaju, ali onda bismo bili na tragu riječi „demistifikacija“ od koje mi je više muka. Poezija se opire „demistifikaciji“, kad je dobra. Nastaje tamo gdje joj se priklanja i nauka: upravo u nedostatku odgovora. Ali, možemo pomenuti te tačke napajanja: s jedne strane, imate Milenu Marković, Zvonka Karanovića u dvije faze svog stvaralaštva, i od njih mlađeg Marka Tomaša. Svi oni su međusobno različiti, veoma, to moram da naglasim, ali imaju ulogu „osloboditelja“, i to, redom: autorskog poštenja prema sopstvenoj i društvenoj dekadenciji i forme koja odgovara trenutku; izraženo intuitivne imaginacije u sponi sa svijetom i podsviješću i komunikacije sa vankanonizovanim prostorima književnosti i vanknjiževnom prostoru referenci, od kojih su mnogi i van „našeg“ jezičkog prostora; estetizovanom patosu i njegovoj iscjeliteljskoj moći i iscjeliteljskoj moći poezije uopšte. S druge strane, tu su autori privučeni orbitom Tomaža Šalamuna, koja do naših mladih pjesnika zrači uglavnom preko Marka Pogačara. Jezik koji pod pritiskom praznine, sopstvene, ostvaruje istu kao ogromni potencijal za iznenađujuću asocijativnost i luči bistru, bistru žuč spakovanu u bočice neočekivanih boja. S treće strane dolaze nam dosledni nastavljači modernista. Oni nas uvijek uče otmenosti, eleganciji, svedenosti, i u jeziku i u doživljaju. Boje stvarnost poezijom, a ne obratno. Neki od mlađih, Goran Čolakhodžić, ili Srđan Gagić, radijaciju vrše suptilno i horizontalno, generacijski. Ove tri strane koje moje oko vrlo ograničenog vida primjećuje, poređane su redom po nivou zastupljenosti uticaja.

Van ovih „neuralgičnih tačaka“, kako si ih nazvao, rekla bih da imamo i još jednu poetsku liniju koja se naslanja npr. na novosadsku neoavangardu, ali to su po pravilu autori koji sasvim „iskaču“ svojim ličnostima, i to što oni rade, rade spontano, a nerijetko se usput upoznaju sa Tucićem, Despotovim, Kopiclom, jer ih traže. Dakle, to nije uticaj, nego prepoznavanje. Oni su mi posebno zanimljivi. Neponovljivi su. Fantastične slijepe ulice. Tuda niko drugi nikad neće moći dalje. Takvi su trenutno Dejan Kanazir i Đorđe Ivković. A pored pomenute tri dominantne linije, uz ovu izlomljenu poslednju, sada se nazire još jedna: to su ljudi koji vole da čitaju Rumija i Pesou, ili, recimo, Nikolu Madžirova, njihova poezija slična je oblucima koje možeš da ostaviš u pijesku (a da oni ostanu to što jesu i dugo nakon što ti napustiš plažu), ili možeš i da praviš „žabice“, s osmijehom ili ne, a onda gledaš kako tonu. Takvi su Šimon Cubota i Marko Kragović.

Već u prethodnom paragrafu napravili smo neki most ka nabrajanju „mladih“ autora, sve i ljudi koje znam, mi se nekako svi znamo: ali, zbog toga se samo osjećam privilegovanom i zahvalnom. Volim da mislim kako je poezija prvi „internet“. Volim i uvijek da pomenem braću Đuroviće, Iliju i Dušana, Uroša Bojanovića, Milija Đukića, Mirka Kekića, Aleksandra Petrovića Babića, minijature Nikole Đurice… Čujem i da dolaze nove zbirke Ognjena Obradovića, Ognjena Aksentijevića i Natalije Jovanović, itd. Mogli smo pričati i drugačije, da si me pitao ne za uticaje, nego za atkuelne pjesničke „scene“, onda bih ti govorila malo[5] više o tome, kao i o pjesnikinjama koje prave trenutno jednu čudesnu poetsku panoramu: Maša Seničić, Monika Herceg, Radmila Petrović, Jana Radičević, Marija Dejanović, Barbara Delać, Vladana Perlić, Maša Živković… No, ona je zasluženo već prilično vidljiva, i ovaj niz se može značajno produžiti. Dolaze i nova imena, biseri, ali biće prilike da još razgovaramo. Kako kaže Selma Asotić: Poput svjetla / došla sam da ostanem. Sve smo, svi.

Reci nam nešto o skorašnjem iskustvu boravka na rezidenciji u Tirani. Kakva je bila bilateralna saradnja između tebe i tvojih domaćina? Koliko su kulturne i jezičke razlike predstavljale barijeru, a u kojoj ih je mjeri umjetnost nadilazila?

Jezičke su bile jedine barijere, dobra volja nadilazi sve. Baš mi je lijepo bilo. Upoznala sam divne ljude, pisala dosta. Evo, možda je za nijansu zanimljivije da umjesto ovih mojih preopsežnih i neduhovitih odgovora dam jednu pjesmu koju sam pisala u Tirani:

HEMINGVEJA SVAKO RAZUMIJE

„You are not Albanian, are you?“      

pita me mladić iz Nigerije;

ne mogu jesti sama pizzu

i uživati disciplinu svoje jedno-pivo joge

ako sam rođena ovdje,

trebalo bi da sam i full sređena,

u ogromnoj auri parfema,

i da ostavim muža sportistu

nakon prve povrede –

kao što se desilo njegovom prijatelju.

Dok odlazi s mojom cigaretom,

posmatram šarmantne pokrete

abonosnih ruku,

i podsjeti me na mangupa

zbog kog sam u nikšićkoj gimnaziji

plakala pred njegovom djevojkom.

Liči i na jednog ljepuškastog Francuza,

što se prvo bavio door-to-door prodajom,

a onda je postao pokeraš, i veliki filozof

ulice.  

„You look just like an Albanian girl,“

kaže mi mladi Klaidi,

na jazz koncertu povodom rođendana

velikog Hemingveja.

U svakom od naših gradova pila sam

u kafiću koji nosi njegovo ime –

Tirana, Podgorica, Beograd,

i svi liče sve više, raspadaju se vrlo slično.

„Faleminderit“, odgovorim,

i spuštam dlan na srce,

kako sam ovdje naučila.

Armando dodaje: to je arapski običaj,

i, „Yeah, you could be Albanian.“

„Of course, we are all the same“, kažem,

„Same shit everywhere“, Dario pomaže,

i smijemo se opštoj i balkanskoj propasti,

smijemo se nama u svemu tome,

aplaudiramo (jedino) muzičarima. 

Ja ću reći još nešto o narodnim igrama,

prije nego Klaidi sasvim ozbiljno izgovori:

„You look like an atheist, as well.“

Oko ponoći,

vrijeme je za policijske patrole,

poslednje gutljaje piva, i priču o religiji.

Jednom sam na takvo pitanje odgovorila,

sada samo želim umirujuću pjesmu.

„Gëzuar“, digla sam čašu, i pomislila:

pisaću o ovome,

sa dosta riječi na engleskom,

pomenuću pizzu, jogu,

i poeziji neprimjerene riječi,

pomenuću „1984.“ i kako se svijest sužava

ograničavanjem vokabulara, 

i da nećemo znati šta je mir

dok ne budemo razumjeli jezik naših susjeda

bez prevodioca,

kao što nam je večeras bio jasan govor

američke ambasadorke

koja je otvorila koncert u čast Hemingveja,

na Politehničkom univerzitetu u Tirani.

„Why do I look like an atheist?“

upitala sam pred kretanje, ipak.

Klaidi se dobroćudno smješka,

još pomalo pleše dok priča:

„Sometimes you’re with us, sometimes you’re not,

you just came here to find out something about yourself.“

„People do understand us“,

rekao mi je Arian ranije tog dana, misleći na pjesnike.

Želio je da ga razuvjerim,

tako mi se učinilo.

Da li si možda u praksi uočila neki modus za opsežnija regionalna povezivanja?

Jesam. To je moja velika želja, da prokrvimo literarno ovaj, između ostalog, i jezički povezan prostor. Probaću i da sprovedem neke stvari u praksi, a onda ćemo, nadam se, govoriti o tome.

Kako si, kao gimnazijska profesorica, zadovoljna saradnjom s tinejdžerima? Opšte je mišljenje da ih književnost ne zanima. Je li ipak problem donekle i u drugoj strani – onima koji otaljavaju posao, posmatrajući ih kao nedorasle sagovornike? Kako ti prevazilaziš taj jaz?

Nema jaza između mene i tih mladih ljudi. Zbog njih sam u školi, oni su me oduševili svojom inteligencijom, interesovanjima i talentima. Žele da budu dobri, žele da znaju, samo to nekad zajedno otkrivamo. Neki ljudi to nikad ne otkriju, ali oni nisu među mladim ljudima koje sam ja upoznala. Pitamo se zajedno, učimo razgovoru, argumentovanom. Ništa se ne podrazumijeva, tako i dođemo do nekih stvari koje nas zanimaju i pristupamo im posvećenije. Mi radimo Koena, pa i Dostojevskog, gledamo Benksija, pronalazimo veze između poezije i ekologije kroz neke umjetničke projekte, i sl, što je nekakav moj ulog, ali svi njihovi su, takođe, u igri, i to u većoj mjeri, kad je sve kako treba. A ta su interesovanja i zalaganja brojna i bogata, samo ih treba prepoznati i isprovocirati, potom kanalisati. Sve se to dešava kroz dobru komunikaciju. Učionica je prostor za vođenu razmjenu. Naravno, dešavaju se iskliznuća, ali to je zato što smo pogrešivi: i to je nešto čemu se učimo. Kad bih sad krenula da pričam o sistemskim problemima, oh, čuli biste na nekoliko strana stvari koje već dobro znate, i neke o kojima će se tek pričati. Ali, danas nisam u takvom raspoloženju. Inače mi je fokus na đacima. Moji učenici su mladi ljudi, puni potencijala, na putu ka samoostvarenju. Sve što ne valja na tom putu, dolazi od svih nas, starijih. Pomislimo samo ponekad kako i neko posle nas treba da živi, i da su to naša djeca.

Književnošću se baviš i uređivački – za tobom je obiman posao pri izdavačkoj kući PPM Enklava, posebno kad je riječ o istoimenom časopisu, posvećenom poeziji. Šta je to što te privlači u afirmisanju tuđeg rada?

Sve. Nema ničeg ljepšeg nego otkrivati i potvrđivati nešto što osjećaš i razumiješ kao vrijednost, naravno, pod uslovom da te neko pozove da to radiš. Jednom sam kod baba Dane u Petrovcu na Mlavi u roku od deset minuta u dvorištu našla dvije djeteline sa četiri lista. Ta se genetska modifikacija dešava jednom na oko deset hiljada jedinki. Predivno je prepoznati takve posebnosti u jednom na deset hiljada stihova, u pjesmama i u ljudima. Još ako imaš priliku da ih nekom pokažeš, to je radost. Ta sam biljna četverstva našla iznenađujuće brzo, kao da se sva zelena sreća iz Petrovca slila u babino dvorište, a slično se osjećam i povodom poezije danas. Oko mene su neki fantastični ljudi, osjećam se privilegovanom što živim u ovom poetskom trenutku. Koncentracija čuđenja i čudesnosti je jaka, ušpricana u mračno tkivo svijeta jer je neophodna, tako volim da vjerujem. Drugar Tino Deželić u jednoj pjesmi kaže „koliko zvijezda, toliko pjesnika“. I svi nešto mnogo vole da pomalo malodušno govore kako „svi pišu“… Tačno je da kvantitet ne donosi kvalitet bez uređivanja i kanalasinja svih tih sadržaja s čim mi imamo veliki problem, sistem kom se može vjerovati ne postoji, sve se svodi na pojedinačnu borbu, naročito u Srbiji, ali… Zvijezda je uvijek manje nego mraka. Nikad ne mogu poželjeti manje zvijezda. A tu su sad i Maskovi sateliti. Uživam u prepoznavanju autentične svjetlosti. Lijepo je stvarati, ali jednako je lijepo znati da smo svi u stvaranju koje je mnogo veće od svih nas pojedinačno, i podržavati se u kreaciji i posebnosti. To važi za sve u životu, pa i za poeziju. Sve što je dobro, ma koliko različito, na mojoj je strani, isto važi u suprotnom smjeru.

Kako je na tebe uticala pandemija? Prije svega na tvoj rad (radiš li na nečemu novom?), ali i na psiho-socijalne apskete tvog života? Otkrij neke terapeutske fore koje bi mogle koristiti i drugima.

Dosta mog života odvija se „unutra“. Mislim i na svoju sobu i na svoju osobu. Za mene, ništa zaista novo nije se još dogodilo spolja: mada sam zavisna od tih događanja, svakako. Nisam naročito psihološki pomjerena ovom pandemijom, osim što razvijam scenarije za film koji je već u toku. Inače je to način na koji mentalno reagujem na stvarnost, ali nisu nimalo zabavni ti scenariji, preovladavaju diskriminacija, kontrola, manipulacija, neznanje, pare, strah… Nažalost, nekako se ne dešava ništa što ne bih očekivala.

Od terapeutskih fora, otkrila bih „toplu vodu“, razgovor u atmosferi empatije i poštovanja. I drugi moji „ljekovi“ su već poznati: birane knjige, muzika, filmovi, humor, svakodnevni rituali… Probudiš se, namjestiš krevet, kažeš – ovo je prva pobjeda, onda idemo dalje. Posvećenost svakoj maloj radnji liječi.

Stalno radim na nečem novom, pa i sada. Imam konstantni pritisak pitanja, potrebu za emotivnom i mentalnom jasnoćom, a i dijeljenjem, od djetinjstva. Neke promjene na mom putu stvaranja više imaju veze sa sazrijevanjem, kome težim, bez obzira na okolnosti i, istovremeno, u skladu sa njima. To je univerzalni proces uslovljen kontekstom, a poslednjeg se tom mišlju na neki način i oslobađaš. Neizbježan proces, i željen, u mom slučaju. Ne želim pobjeći s ovog svijeta, ni mijenjati ga. Želim samo biti njegov dostojan dio: baš takav kakav jeste. Život se mora poštovati, i svoje postojanje. Svako bi mogao pitati: zašto? I ja se pitam, zato to i pominjem, ali, ne bez prethodne neophodne poniznosti, niti bez igre. Takve su i pjesme koje sada pišem.[6]

Živiš u Beogradu, ali si čvrsto vezana i za svoju rodnu Crnu Goru (praštaj za ovaj iseljenički patos). Tvoje viđenje aktuelnog društveno-političkog trenutka?

Moje viđenje i osjećanje su istovremeni i nikako lijepi. Čak izbjegavam vijesti. Pratila sam stranice Polucija, Nakoksani gej, Vala, Ljeposava, itd. kako bih kroz malo gorkog humora imala drugačiji uvid u situaciju, ali i od toga sam odustala: ne postoji način da se amortizuje ono što me potresa. Ti ćeš, možda, reći da pretjerujem, ali meni se čini da je kompletna atmosfera opasna. Dovoljno je da kratko popričam sa bilo kim iz Crne Gore, ili da dođem tamo na dan, da bih shvatila šta se dešava. Preovladava upravo apel na nekakav patos sa pozicija koje za to nisu primjerene i sa kojih to dolazi jedino kao manipulacija. Ako je svaki Crnogorac pjesnik (u šta bih mogla i da povjerujem već zbog refelja u kom se rađamo i rastemo), mogao bi da se sjeti da poezija uključuje i svijest i distancu, pa onda da pjeva. One nisu tako nedostižne, još ako živiš u brdima, ili  kraj mora, znaš ti život, mnoga su ti pitanja direktno postavljena. Građani se dijele po potpuno iracionalnim osnovama, baš kao omađijani jer masu nikad ni ne interesuje razum: maglovite, psihološki i emotivno manipulativne bajalice je zavode, najlakši je način da se pobjegne od sebe juriš u kolektivnu nesvijest. Takav bijeg stvara opasnu zavisnost, mada nam ni alkohol nije stran, ide to nekako jedno s drugim. To su igre za siromašne, siromašne u bilo kom smislu. Nacionalističke priče koje su u porastu pune me jezom. Još, zaista prvi put vidim da se u nekoj većoj mjeri uzdiže i crnogorski nacionalizam, kao odgovor na srpski, kao potpuno pogrešan odgovor. Kad ćemo shvatiti da je nacionalizam prazan, jer je zamjena za neke naše praznine, pa počevši i od onih materijalnih do mnogo dubljih, emotivnih i psiholoških? Kompenzacije nema, dragi ljudi, moramo svoje živote da ispunimo sobom. Ajmo malo da se okanemo velikih seksi riječi, zapravo, porno riječi danas, i da poradimo prvo na svojim kućama, da vodimo računa o sebi, svojoj porodici, prijateljima, kolegama, malo da se volimo na zemlji prije nego što krenemo da se mrzimo zbog velikih ideja koje su nam pritom potpuno nejasne. Ja sam slušala pametne ljude koje muče identitetske dileme po pomenutim osnovama, oni su oslobođeni već mnogo čega jer su u dilemi. Oni su ranjivi, i zato nježni. Ja vjerujem da nježni ljudi spašavaju svijet. Za nježnost treba imati snage; nježnost uključuje ili svijest, ili makar intuitivno razumijevanje.

Rodila se ove godine moja kumica, Hristina. Ona nema pojma da li je Srpkinja ili Crnogorka ili postJugoslovenka, ni šta su joj tata i mama ili kuma po nacionalnom osjećanju, ne zna ni ime bilo kog političara. Zna uvijek kad je gladna, i da li u sobi ima ljubavi. Kad pustimo dobru muziku, ona pleše. Budimo kao Hristina. 

Književne preporuke

Prvo što bih u ovom trenutku željela da kažem: voljela bih da poezija Mirjane Stefanović dođe do više ljudi. Ona je, nažalost, preminula prije nekoliko dana. Nemam običaj da pišem klasične komentar-statuse na fejsbuku, osjećala bih kao da intervjuišem samu sebe, a niko me ništa ne pita, ali kad sam čitala njenu poeziju, poželjela sam da oglasim svima, pa i na taj način: Mirjana Stefanović je velika pjesnikinja. Nisam to uradila, što je i neko opterećenje vaspitanja kog se još nisam oslobodila, ali sam nekolicini mladih pjesnika proslijedila njene pjesme, i svi su se „nahranili“. Ona je pjesnikinja „cijele pjesme“, koja funkcioniše kao kanal između društvenog i pojedinačnog, fizičkog i metafizičkog, prošlosti/nasleđa i aktuelnog trenutka, bića koje se u njega ugrađuje. Njena poezija zna bol, kao sopstveni dlan, zna ljepotu, kao svoj drugi dlan. To je utisak nakon čitanja njenih pjesama iz različitih „faza“. U izdanju Zadužbine „Desanka Maksimović“ i Narodne biblioteke Srbije objavljene su njene izabrane i nove pjesme pod naslovom „Promaja“. Do mene je prvo došlo Nolitovo izdanje izabranih pjesama „Iskisli čovek“. Evo nekoliko vrlo kratkih pjesama:

SVEČANA VEČERA

     Na snežnom vrhu stoji trpeza. Za njome

sedi dvanaest staraca. Pred njima je Zemlja

kao velika lubenica. Seku je na dvanaest

sočnih krišaka i kriške grizu svojim

bezubim ustima. Pošto isisaju slatki sok,

pljuju ljude kao crne koštice.

U BOLNICI

     Bolesnik leži na postelji skvrčen i suv

kao zmijska košuljica. Njegova bolest u

obliku risa sklupčala mu se na grudima i

pobednički prede.

     Teška kao tuč, žmirka u posetioce svojim

svetložutim očima.

VELIKA MAJKA

     Pred kućom, među loncima s muškatlama,

sedi Velika Majka. U krilu drži Zemlju

raspuklu na dve polovine i pokušava da je

slepi pljuvačkom. Njene reumatične i

izožiljčene ruke, već ulepljene od razlitih

okeana, pljuvačke i iscurele sluzavo-vrele

Zemljine utrobe, uspevajus amo da komade

razdrobe na još sitnije delove.

     Napokon, sa malom borom razočarenja u

očima, Majka odustaje od prvobitne namere i

rasejano mrvi Zemlju u grumenčiće. Zatim je

dosipa u najbliži lonac sa muškatlom i,

brišući ruke o kecelju, ulazi u kuću.

Pomenimo i „Hajdelberg“ Silvane Marijanović, zbirku poezije objavljenu 2019. (Beograd: Mali vrt). Komentarisanje konteksta, pa čišćenje od istog, čišćenje od nostalgije i drugih lakih, slatkih zalogaja, čišćenje pjesme od „pjesničkih trikova“, čista emocija i distanca prema njoj, suptilna filozofija duboke i nepretenciozne otuđenosti: to su neke od asocijacija na ovu knjigu. Da biste znali šta da očekujete od Silvanine poetike, evo dvije pjesme:

***

Klaus Miler je iz majčinog mlijeka posisao strah,

ljubav ga mimoilazi kao sotonu sveta vodica,

u njegovoj spermi polarni medvjedići,

niti jedan ne zaživi izvan gume kondoma,

Klaus Miler posjećuje izložbe,

odlazi u operu i ostavlja bakšiš konobarima,

on živi od četiri do deset,

odlazi na spavanje,

priprema odijelo za sutra,

sanja kolege iz biroa,

meškolji se i mrmlja nešto što niko ne može čuti,

jer niko ne leži pored njega.

Klaus Miler se budi u pola sedam,

u pola sedam budim se i ja

i kažem:

„Otvori oči,

ta ne možeš mu ti nasuti na nos

mlijeko ljubavi, svetu vodicu“.

***

Kažu da je Kleopatra iz čiste obijesti

zabadala svojim sluškinjama zlatne čiode u

                                                      grudi.

Mislim da je pisanje poezije slična podlost.

Senka Marić je napisala još jedan važan roman, „Gravitacije“, objavljen ove godine. Kupila sam u Sarajevu izdanje Buybook-a, isti je u Srbiji izdala i Partizanska knjiga. On govori o neizbježnim uslovljenostima, kako se od njih teško odvajamo kad su blizu srcu. Priča priču o dvije bake, dvije planete koje naizmjenično uvlače u svoju orbitu jedno novo nebesko tijelo koje pokušava da osjeti i ostvari sopstvenu prirodu, i na kraju, preuzima riječ – ne kao sirena koja pliva kosmičkim morem, što jeste, ali samo „između ostalog“, nego kao biće koje isplivava po dah, po nešto čisto, neporecivo, univerzalno, biće koje mora da bude, i to da bude ono što jeste, u cjelosti, makar otkrivalo cijelog života šta je to: 

„Oči zabole. Zaronim. Buka prestane. Pod vodom ne postoji ništa. Mirno je, bistro kao smrt. Utješno. Želim ostati tu. Izronim.“[7]

Počasti nas nekom pjesmom iz „Mi, marije“, ili nekom novijom.

Hvala tebi što si me počastio prostorom za dijeljenje. Velikim prostorom, sigurno si se pokajao. Evo jedne pjesme iz „marija“, i jedne iz rukopisa u nastajanju.

KOKA I PUŠKA

Koka nikad nije

a) išla u pozorište

b) čitala kratke priče.

ipak, nije voljela

što u kući ima pušku.

djeca su je jednom

krišom uzela

i brat je u sestru opalio

vazduh.

baš tad je Koka

banula na vrata

i presamitila se od plača

pred djevojčicinim

stopalima.

kad su je pitali

„pa šta ti je, Koko?!“

jecajući je odgovorila

a) „ako je igra

ne znači da nije stvarno“

b) „ako nema metka

ne znači da je promašio.“

(„Mi, marije“, Podgorica: Fokalizator, 2020; Beograd: Enklava, 2020.)

LJETNJA USPAVANKA

Jednog će jutra sve stati

Majku će prestati da boli glava

brat neće odjuriti kolima

a oca će stići nenadana

milost

Žene neće krenuti ka trgovinama

po svoje duge potplaćene sate

i niko prije doručka neće popiti rakiju

jednu drugu sedmu

Lubenica će se skotrljati sa tezge

na pijaci

i zaustaviti se u letu

Tuda će proći dječak

unuk starog susjeda iz vlažnog suterena

i ubrati taj neočekivani dar ljeta

Njegova majka će kod kuće isjeći

vodeno voće na jednake kriške

Sestrici će dati bez koštica

srce

i ona više neće morati da čeka tuđe

kako bi preživjela

Jedna će sjemenka pasti na pod

liznuće je zelena mačka

svakodnevim jezikom

svih životinja

Iz nje će izrasti čarobna biljka

koja će neprestalno davati

raznovrsne plodove

i nahraniti cijeli grad

Ljudi će tako otkriti dokolicu

Počeće da pjevaju crtaju plešu

čitaju poeziju notne sveske i narodne kuvare

prave ručne radove i baštice

po dvorištima i krovovima

Svi će imati dobre cipele

priveske i vezene peškire

unikatno posuđe

krojenu odjeću

izrezbarene tabakere

posebne mirise

domaće meleme

mir u duši

i dobro raspoloženje

Gledaće jedni druge u oči

i ugledati lice sreće

Prvo lice koje je ugledao prvi život

Prvo lice koje će postati drugo lice

Ti

Jednog ćeš jutra ustati pjevajući

i nećeš zaboraviti ovaj san

(iz neobjavljenog rukopisa)

---

[1] Niz je „izašao“ intuitivno i zvučno, nema namjernih semantičkih paralela po parovima, niti su oni nužno logički izvedene dihotomije.

[2] Nikad ne zaboravljam da je prije susreta dvije „jedinice“ u meni, u svijetu, u pjesmi, u kosmosu, postojalo nešto što „trpi“ sve, isto kao što „želi“ sve. „Nula“. Kad kažem „nula“, ne mislim „ništa“, osim ako ne mislim istovremeno i na „sve“; ali, tako ponovo pravim rascjep, jer mi je logika siromašna, i jezik – eto jednog od „okidača“ potrebe za poezijom. „Nula“ liči na slovo O, i na otvorene usne. Ona se čudi, i vrišti od bola, i uzdiše uživanjem, i sve to guta. Ona liči i na vaginalni otvor, u njoj se nestaje i iz nje se rađa. Kad padam kroz „jamice“ u poeziji, znam kad sam prošla kroz njen obruč, znam kad sam „čula“ njen zvuk. Ona čini proces tumačenja dihotomije iluzornim, nepretpostavljenim, ipak: ne poništava ga, ništa više nego što poništava sve. Nula čini „jedinice“, tj. nas, manje materijalistički uslovljenim, jer ona „želi“ i dopušta iznenađenja, samo što ih istovremeno odmah „prima“, integriše, i tako poništava. (Slično se dešava u pisanju.) To gotovo liči na permanentni, mada nelinearni oproštaj, slobodno čitaj u toj riječi i „šansu“ i „nadu“.  Liči na dobru njegu, odgoj, i otpuštanje. Dakle, „nula“ je ovog jutra Velika Mama, jer sam očigledno trenutno preplavljena svojom i tuđom muškom energijom, dozvoli mi tu riječ, da izbjegnem psihologizaciju. Ako je „nula“ Mama, pretpostavljate koje se pitanje sledeće nameće… Evo jednog od odgovora: „He sank beneath your wisdom, like a stone“ (L. Koen).

[3] Kad su me pitali u jednoj igrici koju bih moć voljela da imam, ispostavilo se da sam ja, u stvari, Supermen. To dosta psihološki objašnjava kraj ovog odgovora.

[4] Nije problem što je došao „od spolja“, nego u neosviješćenoj reprodukciji i tako pražnjenju sadržaja, jednako kao i u, ili mnogo važnije, namjeri.

[5] Govorila, kao i sada, ne zato što ja nešto mnogo znam, nego jer se uvijek iznova oduševljavam poezijom.

[6] Vjerovatno je tako oduvijek bilo.

[7] Roman završava tim riječima. U njemu se pominju i tarot karte. Mogao bi to da bude roman o Ludi koja konačno kreće na putovanje. Broj te karte je „nula“.