Piše: Bojana Šolaja

Ko je imao priliku da se nađe na zatvaranju 13. UnderhillFesta, nije zažalio. Ukoliko bi se podvukla crta i pokušao naći najmanji zajednički sadržalac između tačaka u vremenu koje uokviruju trajanje ovogodišnjeg izdanja Festivala, naravoučenije bi bilo jasno – nekada nije dovoljno da budeš Roselini kako bi napravio genijalan film, a katkad neki Branko živi priču koju ne bi mogla izmisliti ni najbolja pera Holivuda. Kako kaže pjesnik, “dok se obale svađaju”, jedan košarkaški teren u gradu za koji veći dio svijeta ne zna da postoji odzvanja od smijeha gledajući dokumentarac o dvoje ljudi koji žive šablon koji istovremeno savršeno oslikava i potpuno ignoriše prilike u kojima smo zatečeni. Britanka se zaljubljuje u Roma. Ili još bolje, građanka jedne “razvijene države” se odlučuje na život sa tipičnim Balkancem, koji živi sa babom i tetkom sanjajući Zapad, gdje se nose šeširi i živi punim plućima, bez “okova” porodičnog života. Ubrzo postaje jasno da Branko možda “ima srce za nju”, ali da je Fejt našla računicu po pitanju toga u kojoj mjeri i pod kojim uslovima bi mogla dati svoje. Na kraju se sve svodi na staru i nama sa ove evropske i svjetske međe dobro znanu poslovicu: “Imaš srce, nemaš gaće.” Naviknuti da na ovom drugom mijenjamo zakrpe, ovo prvo izgleda nikada nećemo naučiti da se ponaša strateški. I to je, možda, u redu. Dok se veliki bore da pokažu kome bi lakše pošlo za rukom da zagospodari onim slabijim od njega i nametne mu svoju volju, mi mali ćemo se radovati pokušajima malih da uprkos svim razlikama, ili čak zahvaljujući njima, prepoznaju drugog kao sebi sličnog. Iako nije bio u takmičarskoj konkurenciji, izbor filma Faith&Branko za kraj festivala bi već bio dovoljan razlog da ovaj festival nazovemo “zelenim”. Ovoj slici se ipak dodaje i sve ono čemu smo tokom festivalskih dana imali priliku da svjedočimo, u sadržinskom i u organizacionom smislu. Samo dio zapažanja dijelimo u redovima koji slijede.

Riječ o pobjednicima – u potrazi za identitetom

Najbolji dugometražni dokumentarni film 13. UnderhillFesta u međunarodnoj konkurenciji je “Kako spasiti mrtvog prijatelja” rediteljke Marusye Syroechkovskaye iz Rusije, u regionalnoj je pobijedio “Tvornice radnicima” Srđana Kovačevića iz Hrvatske, a u novouvedenoj selekciji kratkih dokumentaraca trijumfovao je film “Prilagođeni” Dejana Petrovića iz Srbije. Specijalno priznanje u međunarodnoj konkurenciji dodijeljeno je filmu “Ostrov – izgubljeno ostrvo” u režiji Svetlane Rodine i Laurenta Stoopa. Nagradu “Maslačak” u regionalnom programu dobio je Srđan Kovačević za film “Tvornice radnicima” koji prati radnike fabrike ITAS koji se dvoume treba li i dalje istrajati u jedinom primjeru radničkog samoupravljanja u Istočnoj Evropi ili ipak odustati od 15-godišnje kolektivne borbe i prodati firmu. Specijalno priznanje žirija u regionalnoj konkurenciji dobio je “Bez” u režiji Luke Papića iz Srbije, pobjednik nedavnog Beldocsa u Beogradu. Žiri selekcije kratkih dokumentarnih filmova – prvi put uvedene posebne takmičarske kategorije, proglasio je najboljim dokumentarac “Prilagođeni” Dejana Petrovića, u produkciji NFC “Filmart” iz Požege. Specijalno priznanje žirija u selekciji “7 kratkih” dodeljeno je ostvarenju “Raseljeni” u režiji Samira Karahode – zbog “odstupnice koja je napravljena u dokumentarističkoj estetici i uspješnom održavanju forme uprkos izraženog prisustva reditelja koje je film uspio da okrene u svoju korist”.

Žiri za dugometražne dokumentarne filmove činili su reditelj i scenarista Ognjen Glavonić iz Srbije, filmska kritičarka, urednica i direktorka Subversive Film Festivala iz Hrvatske Dina Pokrajac i direktor fotografije iz Crne Gore Ivan Čojbašić. Žiri selekcije kratkih dokumentarnih filmova činili su studenti Sara Tomić sa Arhitektonskog fakulteta, Sara Lakićević sa Fakulteta vizuelnih umjetnosti i David Todorović sa Fakulteta dramskih umjetnosti.

Pobjedničke filmove za naš portal je komentarisala Dina Pokrajac, članica žirija, koja podsjeća da su se u međunarodnoj konkurenciji svojom kvalitetom, intelektualnom poticajnošću i emotivnim intenzitetom iskočila su dva ruska filma – Kako spasiti mrtvog prijatelja Marusje Siroječovskaje i Ostrov – Izgubljeni otok Svetlane Rodine i Laurenta Stoopa.

“Oba filma razotkrivaju brojne unutarnje kontradikcije jednog nasilnog, autokratskog režima koji je odlučan sprovesti svoj nacionalistički san u djelo. Pritom nisu u pitanju nikakvi agresivni politički manifesti ili isprazne deklaracije već redatelji prate sudbine pojedinaca koji pokušavaju preživjeti u sveopćem ludilu i pritom zadržati svoj integritet. U regionalnoj konkurenciji situacija je bila vrlo tijesna – Bez se istaknuo se svojom originalnošću i začudnošću, dok Tvornice radnicima uz režijsku virtuoznost i posvećenost rastvaranju kontradikcija kapitalizma u 21. stoljeću impresionira i svojim „samoupravljačkim“ principom – filmska ekipa i radnici ITAS-a ravnopravno dijele svu zaradu od filma.”, obrazložila je Pokrajac.

Članica žirija i filmska kritičarka zapaža da je u svim selektiranim filmovima, pogotovo onima iz regionalne konkurencije, prisutna potraga za identitetom bilo samih reditelja koji postaju subjekti vlastitih dokumentaraca, bilo njihovih protagonista.

“Oni traže svoje mjesto pod suncem i žele ostvariti smislene i ispunjavajuće odnose sa svojom okolinom. Preispituju vlastite korijene ili imaginiraju neku zajednicu ili dom koji će biti po njihovoj mjeri: od anarho-monarhije u Bez i mitskog samoupravljanja u Tvornice radnicima do intriga iz španjolskih sapunica u Telenovela – sivo u koloru i Didinog novog stana oblijepljenog novinskim člancima i drangulijama iz kineskog marketa. Prisutna je želja za dijalogom i napuštanjem sigurne pozicije izolirane jedinke. Iako je drugi često zazoran svi okupljeni dokumentaristi ne odustaju od ideje kolektivnog života i pokušavaju prevazići distance i razlike koje nas razdvajaju. Estetska sredstva koja pritom koriste su vrlo šarolika, od dokumentaraca izrađenih isključivo od arhivskog materijala do onih koji pribjegavaju igranim rekonstrukcijama, od čistog opservacionizma do umetanja samih sebe u radnju, fikcija i fakcija stalno se isprepliću.”

Nagradu publike dobio je film ,,Dida” reditelja Nikole Ilića i Korine Švajngruber Ilić. Zašto je baš ovaj film zaslužio pomenutu nagradu, pitali smo jednu Anu koja je svim srcem navijala za njega.

“Rekla bih da se ove godine UF opredijelio za filmove sa stvarnim životnim borbama, kako fizičkim tako i psihičkim. Među njima je i film ,,Dida” reditelja Nikole Ilića i Korine  Švajngruber Ilić, koji ne pomjera samo granice između Srbije i Švajcarske već i granicu djetinjstva i odrastanja. Iako će vas nasmijati do suza, ovo je jedna životna priča o borbi, ljubavlju i požrtvovanju porodice u potrazi za komadom sreće i mira za baku koja nikad nije napustila Nedođiju. Niti želi.“

Dokumentarni film kao način da se saopšti istina

DIna Pokrajac za Kombinat komentariše značaj dokumentarnog filma za jačanje svijesti o društvenim problemima i sudbini malog čovjeka u različitim sferama. Pokrajac primjećuje da dokumentaristi često stvaraju portrete marginaliziranih pojedinaca i zajednica te omogućuju da se čuje njihov glas, pa i po cijenu da nam se neće svidjeti što imaju za reći.

“Moć dokumentaraca sastoji se u tome da nam iz velike blizine prikažu situacije i prizore koji su nam strani, bilo zato što su od nas jako udaljeni, ili se pak zbivaju u našoj neposrednoj blizini ali ih ne želimo ili ne umijemo vidjeti. Samim buđenjem svijesti o nekom problemu korak smo bliže i poduzimanju konkretne akcije. Na ovogodišnjem Underhillu posebno mjesto zauzima program U fokusu koji skreće pažnju na neravnopravnost žena u filmskoj industriji i šire.”

Filmska kritičarka dodaje da je najveća vrijednost dokumentaraca što ukazuju na kompleksnost zbilje izbjegavajući crno-bijeli pogled na svijet i polarizirajuće vrijednosti.

“Dokumentarci zrcale zbivanja u našim post-socijalističkim, post-tranzicijskim društvima u kojima se politička elita iživljava na svekolikom pučanstvu, kultura sjećanja pretvara u kulturu zaborava a brojni gubitnici kapitalizma na perverzan način poistovjećuju se sa svojim ugnjetavačima dok najveće karakterne mane postaju najveće vrline.”, zaključuje Pokrajac.

Limenke umjesto glasačkih listića

Već dvije godine UnferhillFest se pridružuje kampanji “Svaka Limenka Se Računa” koju sprovodi Fondacija ReCan, sa ciljem podizanja svijesti o važnosti reciklaže aluminijumskih limenki koje se recikliraju 100% i beskonačan broj puta. Predstavnica Fondacije, Milica Vujović-Vuković, za naš portal je izjavila da kampanja targetira najviše kulturno-zabavne događaje/festivale koji okupljaju na jednom mjestu ljude željne znanja, zabave, kulturnih događaja, a da ekologija i ekološka svijest treba da budu i stvar kulture.

“Da bismo skrenuli pažnju na limenke, potrebno je imati pića u limenkama, za šta su se organizatori festivala pobrinuli, kao i iste smisleno uključiti u temu događaja koji pratimo, pa je u ovom slučaju to bio “Voting Box” i glasanje sa limenkama kao dopuna glasovima publike. Na kraju festivala, sve sakupljene limenke odlaze na deponiju gdje ulaze u proces reciklaže. Ovo je vec drugi put da na ovaj način sarađujemo sa UnderhillFest-om i ostvarujemo divnu saradnju.”, saopštila je Vujović-Vuković dodavši da je zadovoljna reakcijom publike na ovu inicijativu.

Predstavnica ReCan-a za Kombinat primjećuje da sve teme koje su obrađivane na festivalu, a posebno socijalne, korespondiraju sa idejom koju sprovode, jer je, kako kaže, dokumentarni film surova, neobrađena, istinita vrsta filmske umjetnosti, koja nam na nenametljiv nacin šalje poruke o problematici teme koju obrađuje, edukuje i stvara nove poglede na istu.

Na naše pitanje o tome da li se ekološka svijest zaista može tako nazvati ukoliko nije praćena idejom da je zagađenje nuspojava jedne štetne eksploatatorske logike kapitalističkog sistema, Vujović-Vuković je naglasila da ekološka svijest pojednca jeste ono što mijenja svijet.

“Treba početi od sebe a ne kriviti bilo koji sistem, jer ekspoatatorska logika sistema ne bi dosegla ovaj nivo eksploatacije i zagađenja da je mi ne prepoznajemo kao potrebu Iisamim tim postajemo saucesnici. Kroz adekvatnu informisanost, edukaciju i potencijalna rješenja, možemo doprinijeti smanjenju tržista za eksploatatorske sisteme proizvodje. Kada je u pitanju naša kampanja “Svaka Limenka Se Računa” ili “Every Can Counts”, koja se sprovodi u 19 zemalja Evrope, ono na šta skrećemo pažnju je reciklaža aluminijuma, metala koji je 100% reciklabilan i neogranipčen broj puta. U svijetu je proizvedeno dovoljno aluminijuma koji samo treba uredno reciklirati .Proizvodnja nove limenke od primarne sirovine iziskuje preko 97% veću potrošnju električne energije, zagađenje vode i izduvnih gasova, u odnosu na recikliranu sirovinu. Prilikom odabira pića treba voditi računa da ambalaža u kojoj se ono prodaje ili toči, bude reciklabilna, a limenka je pravi primjer. Od jedne limenke ponovo nastaje jedna limenka (nema gubitaka).”

TeenDocs – edukacija budućih dokumentarista

Tokom trajanja festivala organizovan je i edukativni program TeenDocs, škola dokumentarnog filma za učenike i učenice srednjih škola koja se održavala u prostorijama kompanije One. Polaznike programa pitali smo koliko je ovo iskustvo značajno za njih i koje vještine su usvojili.

“Radionice su obuhvatale uporedo rad kroz teoriju i praksu. Imali smo priliku da učimo od ljudi koji su već godinama filmski režiseri, kritičari, montažeri. Najzanimljiviji dio bio je izazov snimiti kratki dokumentarni film kroz par sati koje smo imali na raspolaganju. Predivno iskustvo koje se zauvijek pamti, i podstrek mladima da rade na razvitku ove umjetnosti.”, rekla je polaznica škole Lana Jovanović, dodavši da se nada da ovo neće biti jedini dokumentarni film koji je radila, i da će joj upravo škola i radionice koje je prošla biti motivacija za dalji rad.

Mentori mladima u sklopu radionica bili su Vuk Perović i Mladen Ivanović.

“Ove godine je to bila sjajna, planirano trodnevna, a na kraju četvorodnevna priča u okviru UnderhillFesta. Mladi, talentovani, radoznali, znatiželjni srednjoškolci kojima polazi za rukom da u tako kratkom periodu pronađu temu, snime film mobilnim telefonom i kasnije ga izmontiraju. Dinamičan period koji ih uvodi u svijet stvaranja filma u jednom vrlo kratkom periodu. Mladi ljudi koji znaju da rade u grupama. Koji znaju da saslušaju i čuju onoga pored sebe. Da smireno razmjenjuje ideje i da na isti način polemišu o njima. Zbog toga je i reditelju Mladenu Ivanoviću i meni izuzetno bilo dragocjeno da radimo sa njima i da vidimo kako i sa kakvom posvećenošću oni funkcionišu. Tu su
bili i mladi reditelj David Todorović, magistrand na FDU na Cetinju i montažer Dmitar Janjušević, magistrand montaže na FAMU u Pragu. Isto mladi momci tek koju godinu stariji od naših srednjoškolaca koji su pokazale i znanje i sjajan pozitivan pristup, sve u cilju da bi se u jako kratkom periodu proizvelo 6 kratkih dokumentarnih filmova.”, rekao je Perović za našu rubriku Riječ nedelje koju ćete imati priliku da čitate od sjutra na našem portalu.

U nadi da će se na nekom od budućih izdanja UnderhillFesta naći filmovi polaznika neke od generacija UF-ove škole dokumentarnog filma, unaprijed se radujemo novom druženju ispod brda i pričama koje će nam ono donijeti.