Piše: Ognjen Roćenović

Gledajući snimke iz Ukrajine koja nestaje u plamenu, ne mogu znati šta je sa Tarasom, kao što ne mogu znati hoće li se ovaj rat proširiti i, šta će biti sa nekim budućim Irfanom i Markom.

Kada sam na društvenim mrežama vidio snimak uplakanog dječaka koji sam prelazi granicu Ukrajine, prisjetio sam se kako su me roditelji otimali iz zagrljaja uplakane bake, koja je ponavljala: ,,Sine moj, nemoj babu zaboraviti!“, da bi me smjestili na zadnje sjedište našeg žutog golfa. Dok smo odmicali, lik babe i dede, koje sam posmatrao kroz zadnji prozor automobila, polako se utapao u mojim suzama, da bi ubrzo zatim u tim suzama zauvijek potonulo cijelo Sarajevo.

Otac, tada rezervni oficir JNA, imao je mape puteva kojima trebamo ići, kako ne bismo naišli na neku paravojnu jedinicu koja bi nas poubijala, što je tada bila sudbina mnogih građana u Bosni. Osim oca, majke u 8. mjesecu trudnoće, koja je bila na mjestu suvozača, tog teškog, strahom ispunjenog dvadesetčetvoročasovnog bjekstva, usput smo pokupili i jednog Jevreja, tatinog kolegu sa posla, kao i njegovog psa. Gdje je ono pisalo: ,,Zabranjeno za Srbe, Jevreje i pse“?

Kako god, i koliko god nam se činilo da su davno štancovani takvi natpisi, iz Bosne, okupirane, nacionalizmom i fašizmom svih naroda i narodnosti, mogu da posvjedočim, iz prve ruke – u našem slučaju, pred najezdom povampirenog nacizma, bježali su zajedno: ,,Srbi, Jevreji i psi“, kao što su u drugim nekim vozilima i kolonama bježali, ,,Bošnjaci, Jevreji, Hrvati i psi“.

Nakon danonoćne golgote, kada smo napokon prešli granicu i ušli u Crnu Goru, otac se zaustavio na jednom proširenju, izašao iz kola i počeo da vrišti iz sveg glasa, cijepajući svojom dernjavom oblake, dok smo se mi grlili i plakali u kolima. Bila nam je samo jedna misao na umu:  Preživjeli smo!

Uplakani dječak iz Ukrajine, čija je sudbina osvježila i moja tegobna sjećanja, podsjetio me je na moje drugove iz Sarajeva koji nisu imali sreću da pređu granicu. Odnosno, jedan je na njoj bio, a drugi prešao granicu života.

Ubrzo nakon našeg izbjeglištva, prilikom nekog granatiranja, poginuo je moj drug Irfan koji je, kao i ja, bio samo dječak, željan igre, željan života. Sjećam se kako sam se ljutio na njega kad je, jednom prilikom, uzeo moj teget pulover, obukao ga i bježao oko zgrade u kojoj smo živjeli, dok sam ga ja jurio.

Koji mjesec kasnije, i ja i on, kao i mnogi građani, morali smo dane da provodimo puzeći potrbuške po podu svog stana, da nas ne bi pogodili snajperisti. Kada su snajpere zamijenile granate, za razliku od njega, ja sam imao sreće, jer sam imao gdje da pobjegnem. Posle, kad sam saznao za njegovu pogibiju, plakao sam neutješno, i žao mi je bilo što sam se na njega ljutio zbog pulovera.

Sem toga, moj drug sa sela, gdje sam odlazio kod bake i dede, Marko, nakon našeg izbjeglištva, kako nam je baba prenijela tokom telefonskog razgovora, dolazio je da me traži. Na bakino pojašnjenje, da sam otišao u Crnu Goru, pitao je kada ću da se vratim – da se igramo. ,,On sine, neće da se vrati. Otišao je za stalno“, glasio je bakin odgovor, što je Marka razočaralo, ali joj je nakon kraće pauze rekao da me puno pozdravi i da mi kaže da sam mu ja najbolji drug, kao i da je ranjen, potom je podigao majicu i pokazao joj svoje ožiljke, svoja prsa, izrešetana gelerima bombe.

Danas, trideset godina kasnije, dok se prisjećam svoja dva nesrećna druga, počinjem da razmišljam o svom drugu Tarasu, Ukrajincu, sa kojim sam radio u fabrici automobila u Bratislavi prije nekoliko godina. Od svih koji su me učili poslu, jedini se on ljudski ponašao prema meni. 

Ta njemačka fabrika automobila u Bratislavi, kao uostalom i svaka druga fabrika automobila u Evropi, nalikovala je radnom logoru. Radilo se 12 sati, sa tri pauze po 15 minuta, a nadređeni su se prema nama ponašali kao prema psima, nedostojnim života.   

Uglavnom, Taras je, kao i ja, bio rob u toj fabrici, otjeran ratnim događanjima, koja datiraju od 2014. godine, iz svoje države Ukrajine. On je pokušavao da izgradi neki smislen život i smislenu budućnost u Evropskoj uniji, u kojoj su za nas, izbjeglice sa ratnih područja, obezbijedili mogućnost rada u fabrikama. Radili smo neprijavljeni, ,,na crno“, kao i bez prijave boravka u zemlji, a uz to, bili smo duplo niže plaćeni u odnosu na državljane Slovačke.

Sve su to Slovačke vlasti dobro znale, ali niko se od njih, u toj civilizovanoj Evropi, nije bavio ljudskim pravima, jer im je bila potrebna jeftina radna snaga. Sad im stiže nova radna snaga iz Ukrajine. Mogu da trljaju dlanove.

Živjeli smo u krajnje štrokavim i nehumanim smještajima, i trpjeli vrijeđanje, počesto na nacionalnoj osnovi, od strane kolega, ali i nadređenih u fabrici. Jednom prilikom je jedan Rom kazao mom drugu: ,,Jedino ste vi Srbi gori narod od nas Roma“.

,,Ujebani Srb“, bio je čest komentar upućen meni od strane kolega, kad nešto ne uradim kako se očekuje. Ko se bunio protiv takvog tretmana – dobijao je odmah otkaz. Jedini ko je prema meni bio istinski dobar, bio je neko meni nalik, neko ko zna šta je rat, progonstvo i izbjeglištvo, neko ko je sa mnom dijelio istu muku – Taras, izbjeglica iz Ukrajine.

Četiri godine nakon mog boravka u Bratislavi, pitam se: Gdje li je danas Taras? Da li je možda završio kao moj drug Irfan ili Marko? Da li je sa puškom u rukama (koju, siguran sam, ako nosi, nosi nevoljno), na nekim kaljavim ratnim bespućima, u nadi da će ga promašiti metak?

Da li je moj drug Taras Ukrajinac ili Rus iz Ukrajine? Na kojoj je strani? To ne znam, jer osim što me je učio poslu, sve vrijeme smo se šalili i pričali o djevojkama, o ljubavi.

,,Maš frajerku?“, pitao me je prvi dan. Iako on nije znao riječi srpskog, kao ni ja ukrajinskog, sve smo se razumjeli, jer smo bili pogođeni istom sudbinom i, kao što ratna nepogoda, neljude razdvaja, sa druge strane, ljude svih nacionalnosti i vjera čvrsto spaja i čini ih prijateljima.

Gledajući snimke iz Ukrajine koja nestaje u plamenu, ne mogu znati šta je sa Tarasom, kao što ne mogu znati hoće li se ovaj rat proširiti i, šta će biti sa nekim budućim Irfanom i Markom.

Mogu jedino zapaliti svijeću i, iako to nije na meni, pozvati ljude da se svi zajedno prisjetimo velikog broja moštiju svetitelja u Kijevo-pečerskoj lavri.