SPOILER ALERT: Intervju sadrži detalje iz radnje samog filma. Preporučujemo da prvo pogledate film, pa onda pročitate intervju. 

,,Moja ideja je bila da napišem dramski tekst koji će ljubiteljima pozorišta donijeti upravo ,,vijesti” sa ulice. Dao sam sebi zadatak da se mislima zavučem u neki mračni ćošak Podgorice, postavim ogledalo i upalim svijetlo. Nakon toga, iz nekog svog ugla gledam i zapisujem šta se sve u tom ogledalu vidi.” 

Svakodnevni svijet se može posmatrati iz više uglova i na više načina. Ipak, često je surov i, kao što kaže iguman Stefan u Gorskom Vijencu  ,,svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj”. Sa tom tiranijom se svi bore na svoj način, a Saša, jedan od junaka filma ,,Svježe sa ulice” bira metod koji se kosi sa određenim društvenim pravilima i konvencijama. Saša može biti svako –  fini komšija koji se uvijek lijepo javi u prolazu, onaj drug iz srednje ili neko sasvim treći. 

Naš današnji sagovornik je autor filma ,,Svježe sa ulice”, dramaturg Balša Poček. 

Film ,,Svježe sa ulice” je dio tvog završnog rada na Kineskoj Akademiji Umetnosti u Hangdžou. Za početak, volio bih da čitaoce upoznamo sa tvojim razvojnim putem – kako je tekao tvoj razvojni put u filmu, zašto si se baš odlučio za Kinu i kakvi su ti planovi poslije mastera?

Moram napomenuti da je film „Svježe sa ulice“ zapravo početak mog razvojnog puta u filmu, jer je ovo prvi put da je neki moj scenario ekranizovan. Mada za sebe smatram da sam filmofil, generalno imam neuporedivo više iskustva kada je rad u pozorištu u pitanju. 

Nakon što sam diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, odsjek Dramaturgija, radio sam na nekoliko pozorišnih projekata kao dramaturg. Međutim, smetalo mi je to što, kao i mnoge moje kolege, nemam stalni posao. Imao sam prijatelje koji su već bili u Hangdžou, na Kineskoj Akademiji Umjetnosti, i onda sam donio odluku da im se pridružim i upišem master studije. Svakako sam osjećao da mi je potrebna neka promjena u životu, a tamo sam imao priliku i da primam stipendiju tokom studija, što mi je djelovalo kao dobra zamjena za platu koju nisam mogao da zaradim u Crnoj Gori. 

Mimo toga, dobio sam šansu da steknem novo znanje, master diplomu i, generalno, proširim svoje vidike.  Sada sam ovdje, ali situacija je ista kao kada sam otišao – i dalje nema posla. 

Kako je nastao film ,,Svježe sa ulice”, tj. kako je nastala sama ideja i ko je sve učestvovao u njemu?

,,Svježe sa ulice” sam napisao kao tekst u dramskoj formi, tokom boravka u Hangdžou. U tom periodu sam, netipično za mene, dosta slušao i hip hop muziku, odnosno izvođače koji su obilježili nastanak tog pravca. Razmišljao sam o njima kao o umjetnicima koji su kroz svoju muziku govorili o onome što se događa u njihovom okruženju. Kao neka vrsta novinara koja svijetu donosi vijesti o onome o čemu većina nije imala pojma da se dešava. 

Moja ideja je bila da napišem dramski tekst koji će ljubiteljima pozorišta donijeti upravo ,,vijesti” sa ulice. Dao sam sebi zadatak da se mislima zavučem u neki mračni ćošak Podgorice, postavim ogledalo i upalim svijetlo. Nakon toga, iz nekog svog ugla gledam i zapisujem šta se sve u tom ogledalu vidi. 

Moj diplomski rad se sastojao iz dva dijela – pisanja teze i kreativnog rada koji je trebao da se nadoveže na temu kojom sam se u njoj bavio, a to je bio jugoslovenski Crni talas. Kako je danas nemoguće napraviti djelo koje predstavlja tu epohu jugoslovenske kinematografije (nema ni Jugoslavije, a ni Crnog talasa), naknadno sam se sjetio da je tekst koji sam napisao moguće nadovezati upravo kroz prikaz života ljudi sa margine našeg društva, što je i jedno od obilježja jugoslovenskog Crnog talasa. 

Takođe, sami tekst je bio takav da je režija bila jednostavna – sve se događa na jednoj klupi sa koje se likovi gotovo i ne pomjeraju, što mi je poslužilo kao neki simbol zaglavljenosti, a ujedno i olakšalo rad na filmu jer nisam imao prethodnog iskustva sa režijom. Podrazumijevalo se da ću film snimati u Crnoj Gori jer se zbog pandemije nisam mogao vratiti u Kinu.

Prijatelji su mi pomogli da okupim ekipu sa kojom ću snimati. Jovan Krivokapić, koji i sam glumi u filmu, me je spojio sa njegovim kolegama – Stefanom Vukovićem i Lazarom Đurđevićem. Tu je bio i moj dobar prijatelj, glumac Aleksandar Gavranić. Reditelj Mladen Ivanović me je spojio sa Anom Bojanić i Matejom Raičković, koje su mi pomogle oko režije. Boris Radunović, koji je radio zvuk i montažu, me je spojio sa Matijom Mitrovićem, koji je bio direktor fotografije. Svi su pristali da budu tu samo na osnovu dobre volje, želje za kreativnim radom i vjerovanja u cijelu ovu priču, jer budžet nisam imao uopšte. Na tome sam im neizmjerno zahvalan.

Sa Borisom sam takođe zajedno radio i muziku. Da zaokružim ovaj dugački odgovor – upravo i kroz muziku sam htio da napravim omaž hip hopu, praveći od muzičke teme beat koji podsjeća na taj žanr.         

Lik iz filma Saša spominje kako se često ljudi zgražavaju nad njegovim ,,poslom” narko dilera, ali i dalje razni profili ljudi kupuju od njega – od omladine do uglednih ljudi. Zašto je toliko teško odreći se svog komfora? Zašto niko nije spreman da počne promjenu svijeta tako što neće kupiti neki proizvod?

Bojim se da je ovdje malo dublji problem. Od Sigmunda Frojda, preko mnogih muzičkih i filmskih zvijezda, do omladine koja voli da se provodi, kokain, konkretno, je globalni fenomen, i meni ne pada na pamet da morališem na tu temu. Neki su sa njim prošli bolje, neki gore, mnogi nisu ni prošli… Živimo u 21. vijeku, ljudi znaju šta je nelegalno, šta je štetno, koje su posledice, rizici i tako dalje. 

Međutim, Crna Gora je specifičan slučaj. Za ono što smo do sada pretpostavljali, skoro smo imali priliku i da se uvjerimo – kroz nju prolaze tone kokaina. Već nekoliko godina se vodi i kokainski rat koji ostavlja katastrofalne posledice za ovako malu zemlju. Toliko je dostupan da je postao svakodnevica, što je do prije nekih 10 godina bilo nezamislivo. On više nije rezervisan za posebne grupe ljudi, već je tu za sve – od omladine do uglednih ljudi, kako ste citirali, i to ima svoje posledice po ovo društvo.

Sa druge strane, lik Saše to gleda iz svog ugla i ukazuje na hipokriziju koja vlada među njegovim mušterijama, a kojih je, prirodno, sve više i više. Taj monolog, koji predstavlja neku njegovu tačku ,,pucanja”, je takođe uslovljen i svim ostalim stvarima koje mu se dešavaju u životu.

Jedna od poruka koju takođe Saša izgovara jeste da ako prestane da se bavi svojim poslom, alternativa mu je rad za mizernu platu i sa vrlo teškim uslovima. Da li je jedna od poruka koju si htio da pošalješ i činjenica da ukoliko se ne poradi na poboljšanju plata i uslova rada, kriminal se neće smanjivati?

Naravno. To je više svima jasno. Poboljšanje ekonomske situacije nam ne može riješiti sve probleme, ali može generalno poboljšati atmosferu u društvu. Takođe, moramo shvatiti da nisu svi ljudi isti, da nemaju isti prag tolerancije, i ako im sistem ne obezbijedi uslove i pravo na pristojan život, mnogi će se okrenuti nelegalnim načinima za postizanje takvog cilja, odnosno njegovog privida. To je začarani krug iz kojeg moramo da izađemo. 

Da malo izađemo iz okvira ovog filma. Crna Gora ima nekoliko filmskih festivala, od Hercegnovskog, preko Underhill-a, Džade do festivala kratkkih formi AVI Festa. Da li smatraš da mlađa generacija filmskih umjetnika ima šta da kaže i da li ovu vrstu umjetnosti čeka bolja budućnost?

Siguran sam da imaju šta da kažu, a kao društvo imamo obavezu i da ih čujemo. Međutim, za film su potrebne pare. To su često i procesi koji traju godinama. Ja sam sticajem okolnosti mogao da budem entuzijasta koji je u čitavu priču ušao bez budžeta i da imam samo jednu noć za snimanje. To mi je prošlo jednom, zbog čega mi je završetak snimanja sam po sebi bio veliki uspjeh, ali teško da bi se i drugi put to desilo.

Takođe, moram istaći da su mladi scenaristi/dramaturzi tradicionalno najviše ,,zakinuti” u ovoj priči. Jednostavno, tokom samih studija ne dobijaju dovoljno prilika da njihovi scenariji ili drame zažive, da sarađuju sa rediteljima, glumcima i drugim kolegama, da čuju svoje riječi, pa i da osjete neuspjeh i kritiku, iz kojih bi mogli da izvuku iskustvo koje će im pomoći da napreduju. 

Ipak, želim da budem optimističan. Danas je vjerovatno bolja situacija nego prije deset godina, vjerujem da će za narednih deset biti još bolja.  

Gdje je film danas? Da li su klasici stvar prošlosti?

Mislim da jesu stvar prošlosti, ali ne na način na koji sugerišete. Potrebno  je da prođe vrijeme da bi prepoznali klasik. Instant klasici su uvijek bili veoma rijetki. Ipak, i u mlađim i u starijim generacijama postoji toliko fenomenalnih reditelja, scenarista, glumaca i ostalih koji svakodnevno pomjeraju granice. 

A film je danas najčešće na streaming servisima. To je jednostavno odraz vremena u kojem živimo, posledica digitalne revolucije koja je dobila dodatno ubrzanje tokom pandemije, ali to i ne mora biti nužno loše. 

I za kraj, kakvi su tvoji planovi u budućnosti? Da li možemo u skorije vrijeme očekivati i rad na dugometražnom filmu?

Specifična je situacija jer se često osjećam kao da nisam ni tamo (Kina) ni ovdje. Dok se takva situacija malo ne razbistri, u planu mi je da pišem, jer ipak sebe doživljavam prvenstveno kao dramaturga.