Razumijem strah od promjena, strah od nepoznatog, strah od mržnje i druge strahove koji se ovih dana nemilice koriste… Vjerujem da možemo izaći iz plemenskih okvira i konačno postati demokratija. Vjerujem da još uvijek ne znamo šta zaista znači prihvatiti različitosti ali da možemo naučiti.

Tek što sam se vratila iz Londona gdje sam živjela pola godine, našla sam se u autobusu za Ulcinj. Aplicirala sam bila za posao omladinske radnice u Ulcinju. Sjedim u autobusu i osjećam strah od nepoznatog. Počinjem da budem iskrenija prema sebi – osjećam strah od Albanaca.

Sva sreća pa sam posao dobila i sledećih nekoliko godina provela radeći sa mladima različitih vjera, nacija i drugih opredjeljenja. Često sam u glavi premotavala scenu i strah iz autobusa pitajući se odakle dolazi. Strah od ljudi koji žive na samo pola sata od mene. Nisam tada prvi put išla za Ulcinj. Često sam sa porodicom ili prijateljima išla iz mog rodnog Bara na bozu u Ulcinj. Često i na kupanje na Veliku plažu. Ipak, strah je postojao samo je bio duboko skriven. Strah od nepoznatog, tačnije od nepoznatih koji su kroz vjekove bili neprijatelji crnogorskog i pravoslavnog, da li kroz priče u udžbenicima, predanjima starijih ili drugom.

Rad sa mladima je sjajan jer ne samo da imate priliku da utičete na nove generacije već i priliku da spoznate sebe.

„Ako o osobi ili grupi sudimo samo prema stereotipima, a ne kao o pojedincu ili grupi pojedinaca, to već prelazi u predrasudu. Mišljenje o osobi ili grupi već formirano, a da ih zapravo i ne poznajemo. Takva gledišta i ideje najčešće nemaju nikakve veze sa stvarnošću i često su nepovoljna ili neprijateljska.“ – samo je jedna od definicija koju smo koristili u omladinskom radu.

Link: Mladi kao žrtva kulturne hegemonije

Suočavanje sa mojim strahovima koji su nastali na osnovu stereotipa i predrasuda pomoglo mi je da mladima pružim ono što ja nisam imala u svom obrazovanju i okolini. Da upoznam druge, njihove različitosti, njihove identitete… Namjerno kažem identitete jer niko od nas nije samo jedan identitet već svako od nas nosi čitav spektar. Na osnovu tih identiteta nekada pripadamo manjini a nekada većini. Voljela bih da svi težimo jednom identitetu – BITI ČOVJEK.

Kada smo već kod identiteta neki od nas ne pripadaju heteroseksualnoj većini. Kao lezbejka pripadam manjini čija zastava duginih boja „provocira“ mnoge.

Podsjetiću da iako u mnogo čemu različiti, ovih dana te različitosti se koriste kako bi se sijao strah i širila mržnja.

Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori i predstavnici Bošnjaka, Albanaca i Hrvata, su našli zajednički jezik i poslali veoma jasnu poruku da ne podržavaju Zakon o životnom partnerstvu osoba istog pola.

Kao lezbejka nisam se ni tada a ni danas osjećala ugroženom. Nije me strah jer znam da ne misle svi vjernici da nam ne treba dati jednaka prava, isto kao što tako ne misle ni svi Bošnjaci, Albanci i Hrvati. Znam i nije me strah jer ih više ne stavljam sve u istu grupu. Znam bolje od toga da svi treba da, imenom i prezimenom, odgovaramo za svoje djela ili nedjela.

Link: Pluralizam za početnike

Razumijem strah od promjena, strah od nepoznatog, strah od mržnje i druge strahove koji se ovih dana nemilice koriste. Saosjećam sa prijateljima koji se osjećaju kao Srbi i koji su slušali oluju i na traktorima došli u Crnu Goru. Saosjećam sa Bošnjacima koji su deportovani i ubijeni, čiji su najmiliji sahranjeni u Srebrenici ili čije se kosti još uvijek traže. Saosjećam sa Hrvatima čiji je Dubrovnik bombardovan a ljudi smješteni i mučeni u Morinju…

Ipak sve ovo nisu uradili narodi ili vjere već pojedinci koji se kriju iza grupe. Jednako kao što su pojedinci krivi za ono što se ovih dana dešava u Pljevljima, Beranama… Zlo ima lice, ima ime i prezime i toga moramo biti svjesni. Vjerujem da je to zlo u manjini bez obzira što osjeća da pripada većini. Zato svi moramo dati svoj doprinos da zaustavimo širenje straha i mržnje i usmjerimo napore da zlo prijavimo i kaznimo kroz zločince koji ga čine.

Vjerujem da možemo izaći iz plemenskih okvira i konačno postati demokratija. Vjerujem da još uvijek ne znamo šta zaista znači prihvatiti različitosti ali da možemo naučiti. Možemo naučiti da nas ne „provociraju“: tri prsta, dva prsta, šake u obliku orla, srpska, crnogorska, albanska ili zastava duginih boja, krst, brojanica, zvona crkve ili zvuk ezana sa džamija.

Vjerujem da možemo naučiti da se strah strahom ne izbija, da se ljubav ne rađa silom, da mržnja truje nas same… Jer kako reče Džordž Bernard Šo – „napredak nije moguć bez promjene, a oni koji ne mogu mijenjati sebe ne mogu mijenjati ništa“.

Kristina Ćetković,
aktivistkinja za ljudska prava