Bilo je jezivo jula prošle godine. Umrlo je mnogo ljudi. Krize pokažu sve slabosti organizacije jednog društva, ali pokažu i mnoge dobre strane, žilavost pojedinih sistema. Jasno se vidi gdje su šuplja stabla, a jasno se vidi i koje institucije dobro rade. Osjećao sam se kako se i sada osjećam; čekao sam i čekam da sve prođe, a nadam se da ćemo najbolje dočekati.

Enes Halilović spada u rijedak soj pisaca koji pažnju privlače isključivo kvalitetom napisanoga, bez nekog napornog, kampanjskog uplitanja autorske ličnosti. On ne voli da svoja djela opterećuje sobom samim. Recimo da je i ovaj intervju protekao u takvom tonu – o aktuelnom romanu uputno je pričati samo kroz pojašnjenje tehnikalija i predistorije, dok se suštinsko nalazi između korica, u svom prirodnom okruženju, i smetala bi mu prejaka vanjska svjetla. Vjerovatno su zbog toga i svi Halilovićevi naslovi tako izražajni. „Pesme iz bolesti i zdravlja“, „Ep o vodi“, „Ako dugo gledaš u ponor“, „Kapilarne pojave“, „Čudna knjiga“, u sebi kriju neki neodoljiv zov, pa je čitalac prinuđen da se prepusti bez mnogo premišljanja, kao za notama hamelnskog frulaša. Potonji slučaj samo je potvrda opravdanosti takve recepture.

Tvoj posljednji roman, „Ljudi bez grobova“, jedno je od najčitanijih djela iz prošlogodišnje produkcije na ovim prostorima. Kako si zadovoljan prijemom kod čitalaca i kritike?

Veoma sam zadovoljan. Sadašnjost je progovorila sa mojim romanom. Dobijam brojne reakcije. Moja priča teče u čitaocima i neka je tamo. Možda sada više pripada njima nego meni, jer se trudim da iskoračim iz nje. Krenuo sam u drugim pravcima. Nadam se da će i budućnost potvrditi prve impresije.

Građu za roman prikupljao si, praktično, otkako su počeo da pišeš. Kako si se kroz tolike godine nosio s njom – da li je bilo iskušenja da je i ranije pretočiš u ovako kapitalno djelo, ili pak da je ostaviš po strani još neko vrijeme? Šta je bio odlučujući signal?

Dragi Nikola, kada sam sa petnaestak svojih godinica počeo da pišem poeziju, imao sam jednu zelenu svesku A4 formata, tvrdih korica. I sad je ta sveska negdje u mom domu. Odem iz Novog Pazara u Hotkovo, ljeto, raspust i slušam, moja tetka sa komšinicom govori nešto. Ta komšinica, zvali smo je Đuka, govori kako je poznavala odmetnika. Govori o njegovoj ljubavi, oružju, skrivanju, osvetama, o smrti njegovoj i priči koja je postojala u narodu. Neke podatke već tada sam zabilježio u moju zelenu svesku, imao sam ideju da možda napišem priču o odmetniku. Dvije priče o njemu napisao sam, ali sama tema nije usnula u meni. Udvajala se i tako se množila, kao bakterija. Vremenom, dobijao sam nove informacije. Razgrtao arhive, razgovarao sa očevicima, tražio od ljudi da se sjećaju… Posebno je za mene korisno bilo što sam pronašao jednog aktera tih događaja.

Razgovarao, bilježio… Onda sam maja 2018. godine sa mojim drugom Ersinom Hasanovićem posjetio i te staze kojima je prolazio odmetnik, posmatrao reljef – gdje se pojavio zametak tragedije. Mašta se dodatno vizuelizovala u meni. Razmišljao sam o ljubavi. Ujedno, moj brat Muamer odselio je u Njemačku, a ja jedne večeri čitam nešto o Tempu Vukmanoviću i vidim kako je izrazio želju da bude sahranjen pored brata. Dirne me to. Poželim da napišem konačno roman o odmetniku i posvetim to bratu, mada sam nekoliko kraćih pasaža imao već u rukopisima. Ustanem iz kreveta i prvo napišem posvetu. U naredne dvije godine napišem roman i prerađujem i spajam. Nastavljam istraživanje do maja 2020. godine. Pred odlazak romana u štampariju saznam još jedan podatak o psu iz Engleske, i to postavim kao ciglu koja je nedostajala građevini. Sada smo tu, čitalac, roman i ja. 

Priča je, da preciziramo, ispletena oko odmetništva Numana Numića. Reci nam nešto pobliže o njegovoj tragičnoj sudbini, ali i o svojoj potrebi da je umjetnički uobličiš.

Strast je fascinacija mnogih pisaca, bila i ostala. Rekao bih da je lik u knjizi. Ako knjiga ne govori o njemu dovoljno, ne treba ni ja mnogo dalje da pričam. 

Čini se da je mitološko duboko utkano u tkivo ovog romana. Šta za tebe, kao angažovanog tumača stvarnosti, predstavlja mitologija u kontekstu savremenog poimanja minulih vremena?

Reče li Brodski da se mit u svakom vijeku obnavlja? Mitove prepoznajemo u mnogim kulturnim obrascima. Fikcija se prepliće i sa stvarnim događajima, pretače se iz istine u maštu, pa se iz dimenzije mašte ogleda na istini. Prošlost nosi pretrage po prošlosti. Jasno je da Edip iskri u mom romanu. To je mitski opiljak koji gori na vatri novog mita, ali uz opiljak Ezopa, basnopisca koji je zagonetao i sretao filozofe i kraljeve, živio ropstvo i slobodu.

„Ljudi bez grobova“ nagrađeni su „Zlatnim suncokretom“, a prethodno su se našli i u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. O njenoj relevantnosti dosta se polemisalo prethodnih mjeseci. Tvoj komentar?

Ne postoji čovjek koji može zaustaviti kišu na putu prema zemlji. Moj roman nije sakriven i nadam se da nikad neće biti sakriven. 

Područje borbe Enesa Halilovića dosta je široko – drame, poezija, kratkometražna i dugometražna proza – na kom terenu se najugodnije osjećaš? 

Hvala, dragi Nikola, mislim da je sve to jedan te isti teren. Više svojih dana i godina posvetio sam poeziji i pričama, i romanima, više nego drami. Radostan sam kad napišem pjesmu. Prvo što sam napisao bila je poezija i sebe smatram prvenstveno pjesnikom, ali vjerujem da prozaist u meni koristi poeziju za svoje potrebe. Čini mi se da dobra prozna knjiga treba da nosi mnogo poetskog. Drago mi je što sam, kao kišnica, potekao u više pravaca, otišao u više slivova. Konačno, da odgovorim i ovo, nije ugodno nigdje, jer pisac ima obavezu da piše dobre knjige. Ipak, duboko vjerujem da treba raditi, a svakom je lako ono za šta je nadaren. 

Goran Samardžić mi je jednom rekao kako od silnog bavljenja tuđim tekstovima često nema volje za svoje. Reklo bi se da ti nemaš tu vrstu blokade: jedan si od agilnijih promotera književnosti, i to one koja nije proistekla iz tvog pera. Otkud energija da se, pored spisateljske rabote, bez ostatka predaješ i književnom časopisu „Sent“, odnosno web časopisu „Eckermann“?

Iskreno, ne žalim se; ne smatram sebe preopterećenim u uredničkom poslu. Sent sada objavljujem uglavnom u tematskim cjelinama, a Eckermann uređuje ekipa mladih i opasnih urednika, Danijela Jovanović, Aleksandar Novaković, Uroš Ristanović, Tijana Koprivica, Milan Anđelković, kao i mnogi saradnici koji nam pomažu, poput Emine Selimović, ali najviše napora od svih nas u Eckermann ulaže Birsena Džanković. Meni, kao osnivaču, čini čast što sam njihov saradnik. Svi su izuzetni na svoj način. Imamo ogromno povjerenje jedni u druge.  

Daj nam neku ocjenu kulturnih prilika u Srbiji i regionu. Na koji način pomoći prirodnu težnju za kulturnim integrisanjem ovog podneblja – tj, kako pomoći umjetnosti da bi nam pomogla ona sâma? 

To nas neminovno vodi ka politici. Kad je srušena država u kojoj smo svi mi rođeni, nas nisu pitali. Hajde sad, ne treba žaliti za bilo čim. Mislim da je rješenje u zbiru individualnih napora, jer je sistematski teško riješiti bilo šta. Politički faktori, uglavnom, nisu dorasli velikim kulturnim pitanjima i ne znaju da koriste jezik, taj veliki instrument. Druga stvar, političari misle kako nemaju korist od istinske kulture, jer ne mogu da se ogrebu kao na investicijama. Treće, ubijeđen sam da faktor nekih tzv. velikih sila nikad ne bi dozvolio bilo kakvo integrisanje na kultrnom planu, jer bi nas to neminovno dovelo do proširenja jednostavnog saznanja da se danas grade društva potrošača, a ne društva građana. Suverenitet država polako klizi i mnogi pokušavaju da stvore suverenitet kompanija. Umjetnici, stvarajte umjetnost, konzumirajte umjetnost – trojica je više od dvojice, četvorica više od trojice… 

Malo o neizbježnoj pandemijskoj problematici. Čime sve prekrajaš neizvjesnost ovako pomjerene situacije?

Gledam i čudim se. Svako ko nije stručan rado daje „stručno“ mišljenje. A mnogi stručnjaci neće da priznaju kako ipak ne znaju dovoljno o svemu što se dešava. Poštujem pretpostavke, ali malo je dokaza. Radim na svojim knjigama, na skicama, na časopisima… imam i redovne i porodične obaveze. Trudim se da budem staložen, ali to nije uvijek moguće.

Tvoj grad, Novi Pazar, jedno vrijeme je prolazio kroz pravu dramu. Kako se osjeća pisac kad mu stvarnost pred očima slika scene kakve teško može poroditi i najmaštovitija fikcija?

Bilo je jezivo jula prošle godine. Umrlo je mnogo ljudi. Krize pokažu sve slabosti organizacije jednog društva, ali pokažu i mnoge dobre strane, žilavost pojedinih sistema. Jasno se vidi gdje su šuplja stabla, a jasno se vidi i koje institucije dobro rade. Osjećao sam se kako se i sada osjećam; čekao sam i čekam da sve prođe, a nadam se da ćemo najbolje dočekati. U mojoj porodici, sa očeve strane, od španske groznice, prije jednog vijeka, umrlo je četvoro. Ostalo je to sjećanje. I ovo danas što se zbiva treba pamtiti. Početkom epidemije otišao je na bolji svijet jedan moj rođak koji me je mnogo zadužio dobrotom i plemenitošću. Često pomislim na njega.

Može li se pričati o nekim korisnim nuspojavama kad je u pitanju tvoje stvaralaštvo? Da li te sve ovo koči, ili pokreće? I, mimo vanrednog stanja: osjećaš li da gubiš nešto ostankom u unutrašnjosti, u relativno malom gradu, daleko od epicentra?

Ne mislim da gubim bilo šta. Ljudi se dijele na srećne i nesrećne. Živim svoju dubinu, ja sam srećan čovjek. Bilo je teških dana i godina, ali i zbog toga sam srećan, vrijedilo je. Danas, imam sve što sam ikad poželio, i mnogo više od toga. Novi Pazar je živ grad; postoji mnogo mladih umjetnika koji će, nadam se, reći svoju riječ. Šokirao sam se nedavno kad sam saznao da samo na jednom fakultetu u Novom Pazaru studiraju studenti iz trideset i dvije države. Ima mnogo problema… kriminal, korupcija, loša infrastruktura, zagađenost vazduha i vode, neorganizvanost, ali nada u mladim ljudima nije umrla, oni se bore da nađu svoje mjesto u prostoru i vremenu; mnogi su veoma uspješni, daroviti i radni.

Književne preporuke

„Izabrane pjesme“ Radeta Tanasijevića u izdanju „Povelje“. Rade je istinski pjesnik koji živi sa prirodom i priroda pjeva kroz njegove stihove. Čitao sam Nikolu Kajteza, „Civilizacija u službi zla“. On je filozof koji postavlja mnoge teze, i pokazuje da filozof ne smije gledati samo u knjige, nego treba strpljivo posmatrati svijet. Tek otkrivam filozofiju ovog čovjeka. Kao da je bio sakriven; nikada u novinama nisam naišao na intervju sa Nikolom Kajtezom. Ne kažem da se slažem sa svime što sam pročitao kod njega, ali moram istaći da je stil Kajtezov sazdan od formulacija koje ne služe sebi, služe čitaocu. Time se dokazuje da je filozofu stalo do komunikacije, a ne do samoizolacije. Čitao sam nedavno Brehtovu poeziju. On je napisao pjesmu o bokserima koju treba da zna svaki pisac; žiriranje često nije tako jasno kao boks gdje čovjek protiv čovjeka, pred ljudima, pokazuje ko je jači. Želio bih da pročitate i knjige mojih drugova. Uroš Ristanović je objavio roman „Vivid“. Neka vide čitaoci snagu talenta i savladavanje stila, neka vide kako pisac potčinjava stil svom nervu. „Otvorena knjiga zatvorena“ je koherentna pjesnička zbirka Birsene Džanković kojom ona otvara nove prostore i nadam se da će nastaviti istraživanje u pravcu njene poeme „Singularitet“, nadam se da će trećom knjigom staviti ogledalo naspram ogledala.

Odlomak iz romana „Ljudi bez grobova“

„Policija je pustila u šume i jednog vučjaka, u Engleskoj školovanog za traganje, ali taj pas, u Englesku, na dalje usavršavanje, nije se vratio.“