Svijet u globalu, uvijek je bio mapa za potkusurivanje imperijalističkih težnji i prekrajanje granica, crtanje novih mapa i podjele interesnih sfera. Iako je svijet doživio dva rata najvećih razmjera, gotovo da nije bilo dana kada se na zemaljskoj kugli negdje u nekom momentu nije desio neki oružani sukob

Kad bi se usudili da komentarišemo i analiziramo neki određeni oružani sukob kao što je danas rat u Ukrajini i čitavo goruće pitanje oko njega, a da to bude nepristrasno zapitajmo se prije svega koliko znamo hronološku pozadinu Ukrajine i Rusije. A koliko poznajemo geostrategiju i geopolitiku? Koliko poznajemo rat kao materiju, njegovu konvencionalnost i nekonvencionalnost, njegovu asimetričnost, njegove metode i vrste? Zahvaljujući internetu možemo samo svi da  damo svoj komentar i stav, a eto nekad i da se negdje u nekom segmentu i mi kao pojedinci osjetimo bitnim da oštro osudimo ili podržimo neki događaj koji se odvija kilometrima daleko od naših domova, i to sve iz raznoraznih pobuda i ubjeđenja. 

Činjenica je da blokovska podjela svijeta nakon hladnog rata nije prestala da postoji, samo što je  ona  danas presvučena u (neku) novu formu. Raspadom Varšavskog pakta, a samim tim i Sovjetskog saveza, NATO je u finalnoj utrci pobjedio, ali ne vojno već (prvenstveno) ekonomski i propagandno. Samim tim i on je trebalo da se rasfromira jer je prvenstveno bio zamišljen kao vojno-odbrambeni savez iz 1949. g. , koji je ostao bez svog pandana, koji je doduše oformljen nešto kasnije 1955. g. 

Godina 1989. bila je prekretnica i, kako to mnogi zagovornici teorija zavjera vole da istaknu, početak uspona novog svjetskog poretka, Izgleda da je SSSR poklekao a njegova ogoljena matrica današnja Ruska Federacija našla se u sopstvenim problemima. Istovremeno, neke bivše sovjetske republike su postale članice NATO saveza. Samim tim prekršena je neka vrsta garancije data tadašnjem SSSR-u da se određene crvene linije neće prelaziti tj. da se konkretno američki uticaj neće primicati granicama Rusije. Kako tada tako i danas mediji su kao jedno veliko propagandno oružje odigrali bitnu ulogu kada se radi o percepciji i talasima informacija koje su spinovano i selektovano birane za svjetsku javnost. Zapitamo li se tako kada gledamo medije šta je danas sa zemljama poput Avganistana, Iraka, Libije, Sirije, Jemena, Malija, Venecuele, Jermenije? Šta se dešavalo sa prostorom bivše Jugoslavije i kako je sve predstavljano? Upravo mislim da je donedavni bljesak Rusije na područu kompletne Ukrajine izazvao lavinu reakcija, a da upravo niko nije svjestan svih onih aspekata geopolitike, geostrategije i ratovanja navedene na početku.

Desilo se nešto što je najavljivano – Rusija je napala Ukrajinu i to je presedan, u eri poslije drugog svjetskog rata,  jer je po prvi put jedna velika država napala drugu veliku državu u Evropi. Postratovska praksa je da veće zemlje tj. super sile ne ratuju jedna protiv druge, već da se ratovi vode na neutralnim terenima gdje se lome interesi svjetskih moćnika. 

Tada, po automatizmu, obje strane proizvedu tenzije na tom terenu, izazovu krizu, šizmu u društvu, naoružaju i podrže svoje frakcije, daju se instrukcije i logistička podrška, gurnu neku određenu zemlju u rat i samim tim prodaju naoružanje, a isprobaju vojno-tehnička sredstva u službi rata.  U tom slučaju česta je i praksa da neka veća svjetska sila podrži određeni prostor nečije suverene teritorije i proglasi je novom i nezavsnom državom. 

Prvi uzrok problema?

Kada bi tražili srž problema u Ukrajini gdje bi pošli hronološki? Da li bi se vratili u 1991. godinu  kada se na referndumu 92,3 % stanovništva izjasnilo da oni žele nezavisnost što je i ostvareno, ili je to možda 1941. godina nakon operacije Barbarosa kada se u Kijevu dočekuju njemačke nacističke trupe sa cvijećem i pokličima, da bi tada ubrzo jedan dobar dio stanovništva dao sebi za pravo da se uključi i sprovodi anti semitski i antikomunistički lov na svoje sunarodnike i čak stane rame uz rame kroz određene vojne formacije uz trojni-pakt i Hitlera. Na sve to ne zaboravimo da se i na teritoriji današnjih granica Ukrajine vodio prethodno građanski rat između boljševika i bjelogardejaca, a da su se na teritoriji vjekovima prije toga vodile borbe interesnih sfera carske Rusije, Poljske i Otomanske imperije čak.

Korak nazad kroz istoriju pokazuje nam i Holodomor – veliko stradanje od gladi ukrajinskog stanovništva koje se opiralo sovjetskoj ekonomskoj politici kolektivnog oduzimanja privatno stečenih dobara.  Na kraju krajeva kad bi baš govorili o samom početku Ukrajine došli bi do Kijevske Rusije. 

Nadam se da sam ovim ukratko uspio da dam najkraći pregled geneze podjela i sukoba na tlu Ukrajine koji su se reflektovali danas. Ukrajina je sama po sebi, dakle, podjeljena država u mnogo aspekata. Zemlja ratnika, kozaka koji su takođe podjeljeni na pro ruske i pro ukrajinske, država u kojoj imate četiri crkve, više etničkih grupa koje govore različitim jezikom ali se pritom odlično razumiju. Sve izgleda kao jedan Gordijev čvor, ali izgleda da su mnogi svjetski moćnici i političke elite koje ne mare puno za običnog građanina, odlučili da ga presjeku. 

Narod je koleteralna šteta. Barem tako govori zapadna doktrina kada pokušava da opravda sve svoje dosadašnje operacije. S druge strane Rusija više nije ona od prije trideset godina, mnogo se sofisticirala i obnovila, pa i ako mnogi prikazuju da je ona sama protiv cijelog svjeta zapitajte se ko su sve države danas  njeni strateški partneri ili potencijalni saveznici.  Kina, Indija, Brazil, Iran, Pakistan, Sjeverna Koreja, Meksiko, Venecuela samo su neke od zemalja partnera. 

Svijet ne smije sebi da dozvoli ponovo rat, treći svjestki rat ili neku novu kubansku ili nuklearnu krizu. Mnoge od već navedenih država su nuklearne sile. Rusija, po mnogim podacima, ima vjerovatno više komada bojevih glava od cjelokupnog NATO saveza. A kad smo kod toga treba li napomenuti gdje se nalazi gro nuklearnog arsenala NATO? U Evropi. A šta mislite čije su većinom? Naravno sav taj toliki arsenal raketa ima i određeni domet i vrijeme reagovanja koji bi mogao da sprječava iste. Upravo zbog toga i pojedine teritorije su značajne geostrateški kako bi obje strane mogle reagovati. 

Ko sve  ratuje u Ukrajini?

Na ovo pitanje za početak možemo dati naizgled jednostavan odgovor. Ratuje ko mora, ko je za to plaćen ili indoktriniran. Ratuje prvenstveno i međusobno slovenski narod. Kada bi se malo detaljnije fokusirali, sem  slovenskog naroda dolaze i drugi aspekti. 

Sve češća floskula koja se toliko kolokvijalno ponavlja da je ,,NATO spreman da se bori do poslednjeg Ukrajinca“ ukazuje da mnoge ozbiljne države koje i same čine članice NATO-a nisu voljne da podrže akcije, a kamoli da u njima učestvuju. Najzagrijanije da uđu u sukob s ruskom vojskom su obično manje države i to dojučerašnje članice nekadašnjeg istočnog bloka. To je kada pogledamo sve pomalo i apsurdno. 

Opet od  silne retorike obećavanja podrške ukrajinskom narodu da će im se pružiti bezrezervna podrška sve se svelo na realno minornu podršku. Za sad sa ovakvim stanjem dešavanja ona je de facto ostavljena sama gurnuta u opšti rat na svojoj teritoriji. 

Međutim sukob nije od juče on traje već osam godina i rezultirao je time da su Donjecka Narodna Republika i Luganska Narodna Republika dobile priznavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Zbog toga je vjerovatno došlo jer Rusija nije htjela da čeka da joj NATO zvanično dođe u komšiluk. Kada je u pitanju ,,kontrola komšiluka”, ovdje nije na odmet napomenuti i slučaj Kazahstana i nedavnih protesta i previranja. Izvjesna dešavanja oko prevlasti bila su aktuelna nekoliko dana i najednomm, u kratkom vremenskom periodu, sve je zamuknulo. Između ostalog, kako navode mnogi mediji, zbog ruske intervencije.

Dakle s jedne strane ukrajinska regularna vojska bori se u početku protiv DNR i LNR jedinica. Na obje strane u krvavom osmogodišnjem piru ratuju i formacije koje je potrebno definisati. Izgleda da je tu stvar različite percepcije jer za jedne, jedni predstavljaju dobrovoljce, a za druge plaćeničke jedinice. Konstatacija je da su one i okosnica najžešćih sukoba tokom cijelog rata. A ko ih čini sve? Pominju se određena imena poput Azova, Vagnera, nekadašnjih Black Watersa preimenovanih u Academy i mnogih drugih formacija dobrovoljačko-plaćeničkih zavisno od koncepta gledanja i stvarnih pobuda njenih pripadnika.

S jedne strane, kod ukrajinskih trupa postoji dobar broj pripadnika koji su otvoreno neonacisti i klasični desni sektor. Sa religijskog aspekta ne ratuju tu samo pravoslavci, već i katolici, protestanti i muslimani koji su po nacionalnosti pretežno pro ruski Čečeni i Dagestanci.

Za budiste i ostale religije za sad jedini spreman da pogine na braniku Ukrajine je japanski ambasador koji je to i sam objavio skoro na svom twiter nalogu.

Kada malo sagledamo narod na obje strane je nedeljama bio zbunjivan i plašen  u ratu informacija ko će koga napasti prvi i to se sve nekako nažalost pretvorilo u realnost. Međutim velike vojne operacije pažljivo se pripremaju sa puno zakulisnih radnji, gdje se često vrše lažne uzbune, daju lažne informacije u cilju zavaravanja protivnika. I istok i zapad su se poigrali sa Ukrajinom i al izlgeda da je Rusija i pored prethodne vježbe postupno pripremila teren za vojnu operaciju koja je u sjenku bacila ona dešavanja na Krimu iz 2014. 

Prizma regiona i Crne Gore o stanju u Ukrajini    

Donedavno region i Crna Gora su imali dosta drugih tema sa kojima se narod zabavljao i polemisao. Odjednom svi su postali mali Rusi i veliki Ukrajinici. Jedni zgroženi agresijom Rusije solidarišu se stavljajući boje Ukrajine, da bi druga strana isto tako odgovorila postavljanjem ruskih trobojki i proslavljanjem ,,ispravljene nepravde” (?).

Zvanična Srbija je izjavila da ona ne želi da se mješa oko pitanja proglašenja nezavisnosti DNR i LNR i kompletne eskalacije sada već totalnog rata. Hrvatska je po pitanju učešća u svemu podjeljena na liniji mimoilaženja s jedne strane ministarstva odbrane, premijerskog kabineta i s druge strane predsjedničkog kabineta. Bosna i Hercegovina je to ipak doživjela (malo) lično i ona je duboko podjeljena po tom pitanju u zavisnosti od entiteta, distrikta, kantona. 

Međutim kad pomislimo da u Crnoj Gori ne može biti mnogo komplikovano, svjedoci smo apsurdnoj situaciji: Ministartvo spoljnih poslova i Vlada oštro osuđuju ono što veliki dio naroda podržava i slavi. Naglašava se potreba stajanja rame uz rame u slučaju daljih eskalacija. Ali Ukrajina nije članica NATO a pritom daleko je teritorijalno  od onoga kome je vjerovala. Uvode se sankcije ekonomiji koju to realno ne može ni da zagolica, a nama ide itekako na štetu. Ni veće sile poput poput Njemačke ne žele da se baš istrčavaju jer su svjesne da trgovina i ekonomija ne poznaju nacionalnost, već samo monopol, interes  i cjene prvenstveno energenata, tačnije ruskog gasa.

Svjedoci smo daljim kontradiktornostima i nus-pojavama u našoj javnosti. Neko jednostavno voli i podržava Rusiju i Putina koji jaše na medjvjedu ne hajući za agresorske karakteristike koje bi nam smetale kod drugih lidera, dok s druge strane antifašisti u majicama sa likom Sv. Petra Cetinjskog uzvikuju Slava Ukrajini uz Bojnu Čavoglave. 

Naša rapamećena dnevnopolitička scena najednom dobija ubrzanje. Napomenimo i čin ukrajniskog konzula Šmatova da narod u Crnoj Gori još više baci u podjele tako što će jedni od danas biti Ukrajinci a drugi će biti Rusi. Naravno da u svemu ovome postoje i iskreni glasovi razuma da rat nije nikom brat. Kakvu će sudbinu doživjeti Ukrajina sada nakon svega? Da li je sve dogovoreno na jednom mnogo većem nivou,  a mi obični smrtnici smo samo vesela publika koja čeka sledeću epizodu? Šta ako je izlaz iz riješenja u Ukrajini mogući Jugoslovenski scenario? Kada već znamo toliko o Ukrajini zapitajmo se sa kojim se sve ona državama graniči i onda će nam biti jasno ko sve ima pretenzije na dijelove njene teritorije i s kojim čak istorijskim pravom. 

Autor je profesor istorije i magistrant na katedri za istoriju