Dan ,,ekološke države” obilježen je prigodnom govorancijom poslanika i pridružene političke svite, ali i privođenjem ekoloških aktivista na Žabljaku i protestom u Podgorici protiv hroničnog pustošenja šuma i rijeka. Iako su povodi okupljanja obje strane različiti – jedni obilježavaju, drugi protestuju – zaključci i poruke sa oba mjesta nisu mnogo protivrječne: država nije ekološka ili makar nešto tu ne štima. A kada će i kako biti ekološka, to je pitanje za sve nas kojih je, bojazan je, malo. Ako pretpostavimo da su građani koji će doći na bilo koji ekološki protest, oni koji su prepoznali da su zemlja, vazduh, šume i voda pitanje golog opstanka i jedino što nam je preostalo kao javno dobro onda nam se ne piše dobro po pitanju očuvanja zemlje na kojoj i od koje živimo. Jer stotinak ljudi, malena je snaga.

Dva lica ,,ekološke države“

Već zabrinjavajuće tradicionalno, svakog dvadesetog septembra, politička elita, nešto malo društvene i nekolicina građana u Crnoj Gori dežavuišu i proslavljaju jubilej za jubilejom proglašenja Crne Gore ekološkom državom.

Političari beru političke poene od nešto mrtvih slova na papiru koje iz milošte nazivamo Deklaracijom, za koju oni isti nemaju ni trunku zasluge. Taj farsični dan se obilježava uz izlizane fraze i obećanja, kao i uz navodne rezultate na putu ostvarenja ekološke države, ali i EU integracije.

Tako je bilo i ove godine. Na Žabljaku je održana posebna sjednica Skupštine Crne Gore, ovoga puta ne skroz na otvorenom već u šatoru, kojom je obilježeno 30 godina od donošenja gnjile Deklaracije. Političari, lijepo spakovani, zvaničnih lica posijedali su sa nekakvim mašnama na prsima i raspalili po govoranciji.

S druge strane, nedaleko od šatorske skupštine, ekološki aktivisti NVO ,,Breznica” iz Pljevalja, Milorad Mitrović i Husein Pajević, privedeni su nakon performansa na Crnom jezeru. Aktivisti nisu mnogo govorili kao prvopomenuti, ali su raširili transparent sa sloganom ,,30 godina kasnije, a tek smo na početku” i upalili sirene za uzbunu. Naravno, kako i dolikuje, privedeni su od strane policije.

Takođe, na toj drugoj, nezadovoljnoj, strani su bili i građani u Podgorici, koji su iskazali svoj protest protiv pustošenja rijeka i šuma. Doduše, njih stotinak, ali o tome malo kasnije.

Poglavlje 27 važnije od same ekologije?

Ipak, dobro je da su govornici vjerovatno bili i sami svjesni da je bolje ne istaći se bilo kakvom izjavom u ovom ponoru od jubileja. Međutim, jedan se ipak istakao. Umnogome važan govornik za primijetiti i obratiti pažnju: gospodin ministar Ratko Mitrović, u slobodno vrijeme divlji graditelj na primorju. Ministar se zaista potrudio da se istakne i izvezao je jedan dugačak niz hvale počevši od imena njegovog ministarstva kao inovacije na polju ekologije, preko jednog siromašnog sastanka sa predstavnicima NVO sektora do još mnogih tlapnji poput raznih realizovanih projekata i rezultata, podvukavši ,,zaustavljanje izgradnje mini hidroelektrana“ zbog kojih je zapravo istog dana bio u protest u Podgorici.

U cijelom hvalospjevu, upućene su i poruke za ekološkim osvješćenjem. Jednostavno je smiješno kada neko na vlasti kaže da je ,,bitno da shvatimo značaj“ bilo čega i da je edukacija na tom planu važna. To, gospodine ministre mnogi od nas znaju, mnogi i rade nešto povodom toga, ali je to ipak na vama, jer smo mnogi daleko od pozicije uticaja kao što je vaša.

U svakom slučaju, sa političke, pa i institucionalne strane, čini se da je ekologija bitna više kao poglavlje u pristupanju EU, nego li kao naša nasušna potreba.

Simbolički kontinuitet? Ima li nade?

Ipak, da ne mračimo skroz, bilo je i zabrinutosti kod govornika i poziva na odgovornost svih nas, a raduje i što nije bilo mnogo obećanja.

Na koncu, mora se makar pomenuti, ako ne i pohvaliti, potez predsjednika parlamenta Alekse Bečića što je sazvao skupštinu i time, u najgorem slučaju, u simboličnoj ravni održava u životu ovu presahlu inicijativu. (Možda i poživi do neke svjesnije generacije).

Značajno je to bar zbog onih koji su vjerovali u tu ideju, onih koji su se borili i bore se, ali i zbog institucionalnog kontinuiteta i pokušaja poštovanja makar i tako neuspjele inicijative i obavezivanja na istu. Kakva je takva je, naša je. Ostalo je do svih nas.

Takođe, hrabri činjenica da je Bečić, iako jedini, pomenuo mafiju kao jedan od faktora u uništavanju prirodnih resursa i kompromitaciju ekološke države, a to je breme koje će generacije posle nas veoma skupo plaćati.

Gdje su ,,svjesni građani“ sa društvenih mreža?

Ako znamo da gubimo, ne samo zemlju na kojoj mi treba da živimo, već i naši naslednici, kako je moguće da nas nema dovoljno?

Ako pretpostavimo da su građani koji će doći na bilo koji ekološki protest oni koji su prepoznali da su zemlja, vazduh, šume i voda jedino što nam je preostalo kao javno dobro i da od istih zavisi naš egzistencijalni opstanak; a ako znamo da je takvih došlo jedva stotinak na glavni gradski trg u Podgorici, onda nam se ne piše dobro po pitanju očuvanja poslednje autonomije – životnog prostora kao javnog dobra.

S druge strane, ako ovome dodamo mozaik imidža koji su ogroman broj građana projektovali na društvenim mrežama – kao onih koji ne žele biti dio političke ili politikantske svakodnevice; onih koji se ježe od ,,tema koje nas dijele“ i insistiraju na mnogo važnijim problematikama – onda imamo problem ili sa licemjerstvom i komfor zonom mnogih ili neki od tih građana ne postoje.

Bilo kako bilo, za poslednji pedalj zdrave zemlje, zelene šume i pitke kapi vode, na jubilej proglašenja Crne Gore ekološkom državom, samo je stotinak ljudi u Podgorici i nešto malo na Žabljaku (koji su pritom i privođeni) pokazalo svoj lični integritet, svijest o stvarnom problemu koji nas čeka i, na koncu – patriotizam.  

Međutim, patriotizma je malo, a licemjerstva mnogo više.

Neiskrenosti jedina konstanta

Koliko je bila još tada iskrena inicijativa stvaranja ekološke države, prve u Evropi, možda i nije toliko nerješivo pitanje. Čast i poštovanje izuzecima i manjini tadašnjeg vremena, ali čini se da je to samo jedan od, u našem maniru, ispisanih dokumenata i marketinških obećanja. 

Na obilježavanju ovog jubileja, je govorio i Italijan Ricardo Serry, šef političkog odjeljenja Delegacije EU u Crnoj Gori, koji je izjavio da je tadašnje proglašenje bio definitivno vizionarski čin, pogotovo što je to bilo prije tridesetak godina. I zaista tako jeste. Bar tako zvuči.

Međutim, iako su mnogi tadašnji učesnici, ili bar posmatrači istinski vjerovali i ugradili svoja iskrena očekivanja u ovu Deklaraciju, ne treba zaboraviti da se u koloarima ove iste, proglašene ekološkom, države pripremao tzv Rat za mir. Oba procesa je vodila ista politčka ekipa.

Bloger Al Jazeere, Edin Smailović, osvrćući se na tadašnje proglašenje ekološke države, u svom tekstu povodom jubileja, dobro je primijetio i podsjetio javnost: da je u okruženju bjesnio rat, dok su vlasti u Crnoj Gori ,,pričale bajke o ekološkom čudu“.

,,Ali, iako su se obećavale velike stvari, od kojih bi prva trebala da bude veliko čišćenje države i sanacija crnih ekoloških rupa koje su nastale usljed višedecenijske aktivnosti rudnika i fabrika, već narednog mjeseca, u oktobru 1991. godine, Crna Gora je krenula u čišćenje. Istina, bilo je to malčice čišćenje drugačije vrste i ne na svojoj teritoriji“, napisao je Smailović, aludirajući na ,,intervencije“ crnogorske vojske u operacijama na Dubrovnik.

,, I odista, Crnogorci su se pokazali veoma temeljitim kada je ova vrsta čišćenja u pitanju…“, napisao je Smailović.

Sjecirajući tadašnju šizofrenu politiku Crne Gore, Smailović sjajno poentira:

,,Crna Gora se prije 30 godina veoma neozbiljno ponijela kada je u pitanju proglašenje ekološke države. Ali se zato veoma ozbiljno ponijela u pripremama za napad na Dubrovnik.“

Ova istorija neiskrenosti nije samo u ovim velikim istorijskim slikama, te, samo na papiru, baštinjenju vrijednosti; lažnim motivima, Deklaracijama itd., već se licemjerstvo kod nas vidi na svakom koraku i u svakom trenutku, pogotovo po pitanju lične građanske odgovornosti i eventualnog preuzimanja akcija u oravcu zaštite sopstvenog životnog prostora.

Jednostavno mnogima nije stalo, bez obzira na imidž koji grade u para-realnosti.