piše: Stefan Đukić
“Oni koji prežive, stalno misle o mrtvima”
Kako početi tekst o filmu? Da vam pišem o tome ko je režiser, ko su glumci, ko je radio muziku? To djeluje kao dobar početak, klasičan, samo postoji problem. Okrenuti smo ka zapadu, mahom pratimo američku i britansku kinematografiju i znamo ponekog francuskog i njemačkog režisera te nam ime Rjusuke Hamaguči ne znači puno. Još manje nam znače imena glumaca – Hidetoši Nišidžima, Toko Mura, Masaki Okada a pogotovo nam ništa ne znače Hidetoši Šinomija i Eiko Išibaši.
Izuzimajući zagrižene filmofile i/ili ljubitelje Japana, većini nas ova imena ne znače ništa i da su ovdje, umjesto režisera, glumaca i ekipe, stajala imena japanskih sportista, političara, anime crtača ili običnih građana malo ko bi primjetio. Ipak, ako ste imali sreće, na ovogodišnjem FEST-u mogli ste ispratiti još jedno novije Hamagučijevo ostvarenje, predivni Točak sreće i fantazije. Uprkos tome, jedino zaista svima poznato ime koje je vezano za film je Haruki Murakami, autor čija priča predstavlja predložak radnje.
Da probamo onda drugačije, da pišemo o radnji – film “Povezi me” (ドライブ・マイ・カー) govori o glumcu i reditelju Jusuke Kafukuu, i upoznajemo ga kroz blizak ali očito neobičan odnos koji ima sa svojom suprugom Oto. Na početku filma, Kafuku se sprema za ulogu u Čehovljevoj drami “Ujka Vanja”, dok Oto priprema svoj novi komad. Otkrivamo i da Oto nije baš vjerna u braku, ali da Kafukuu to izgleda ne smeta.
Taman kad smo mislili da je film o neobičnoj dinamici ovog para, Oto umire od izliva krvi u mozak i radnja ide dvije godine unaprijed. Nalazimo glavnog junaka, sada u Hiromiši, gdje kao reditelj, postavlja novu izvedbu predstave Ujka Vanja. Kroz film ćemo se upoznati sa nizom glumaca koji se pojavljuju u raznim ulogama ali je akcenat ipak na odnosu koji Kafuku ima sa Misaki, djevojkom koja mu je dodijeljena kao lični vozač i koja preuzima volan njemu izrazito važnog Saaba 900.
Očito, ni radnja, ovako postavljena (a trudio sam se da istaknem zanimljive detalje!) ne djeluje posebno zanimljivo, a meni, pa meni je ipak stalo da vas nekako navedem da pogledate ovaj film, jer se radi o istinski sjajnom ostvarenju, možda i jednom od najboljih filmova u poslednjih par godina. Možda da probamo ovako – “Povezi me” je dobio nagradu za najbolji film van engleskog govornog područja na Oskarima, BAFTI, Zlatnom globusu, pritom bivajući nagrađen za najbolji scenario u Kanu, najbolji film u Torontu i osvojivši još pregršt nagrada. No, kako su nagradama ovjenčani i mnogi loši filmovi, kao i oni dobri koji vam se prosto neće svidjeti, sama činjenica da je film zaslužio pohvalu kritike i ne znači puno.
Probaću iz drugog ugla – ovaj film je prilično spor, traje skoro tri časa, ali spoj fantastične glume, divnih scena, umirujuće a melanholične atmosfere će učiniti da vam je i tih tri sata suviše malo. Vjerujem da sam mogao gledati još tri sata Kafukua i Misaki kako se voze, kako ćute i očajavaju, kako ostali likovi pokušavaju da se nađu i snađu sa svim nejasnoćama koje nosi život, sa pogrešnim pokušajima da proniknemo u druge, zaboravljajući da je ključno traganje u sebi, traganje za sobom. “Povezi me” nije film u kom je radnja bitna i samim tim on uspjeva da bude nevjerovatno sličan životu kakav jeste. “Radnja” kao takva ne postoji u našim životima. Kad god smo se zaluđivali time da živimo dinamiku iz priča, da nam se dešavaju zapleti, kulminacije i raspleti, ostajali smo razočarani krajem, jer kraj nije nikakav momenat prolaska kroz cilj, osvajanja prve pozicije ili bilo kakva vrsta pobjede nad onim što nam život šalje u susret.
S druge strane, kad god smo život posmatrali kao beskrajni put na kojem je najvažnije spoznavati sebe, pa kroz sebe druge ljude i kroz njih čitavu vaseljenu, bivali smo srećni, bivali smo mudriji, bivali smo bolji. “Povezi me” nam je zato tako blizak, tako dobar, tako lijep – divna scenografija koja nas tjera da se zagledamo i izgubimo je tu samo kao ukras, a bliskost nalazimo kroz Oto koja snima mužu predstavu na audio kaseti (jer Saab nema disk čitač) koju će da uči, kroz Misaki koja priznaje šta je uradila majci, kroz Kođijeva divljanja u nemogućnosti da dokuči ko je on zapravo, a najviše kroz samog Kafukua koji bježi od sebe, jer ne uspjeva da izađe na kraj sa smrću svoje supruge, kriveći naravno isključivo sebe (priču je Murakami izdao u zbirci “Muškarci bez žena”).
“Povezi me” nema ništa zajedničko sa istoimenom pjesmom Bitlsa, ali ima dosta sa Ujka Vanjom koji se sve vrijeme proba i glumi u pozadini. Samo, za razliku od tragično bespomoćnih, vječno izgubljenih, Vanje, Sonje, Jelene, pa čak i Serebjakova, likovi u filmu mogu biti spaseni, mogu se izvući. Za razliku od junaka ruskih drama, oni ne uživaju u svom očajanju, oni se ne uzdižu kroz svoje tragične sudbine nad kojima plačemo, oni su prosto izgubljeni. Kao i mnogi drugi Murakamijevi junaci, Kafuku (ali i ostali) prosto ne razumiju svijet oko sebe, ne razumiju ni ljude, čak ni one bliske i onda to svoje nerazumijevanje pripisuju nekim mračnim dubinama u koje ne mogu da proniknu.
Kao što je Kafuku dozvolio Misaki da vozi njegov auto, on mora da dozvoli životu da se “dešava”, a drugim ljudima, pa čak i preminuloj Oto, da budu drugačiji od onoga što bi on očekivao, da neke stvari prosto “rade”, ne pridodajući tome dodatna obrazloženja i duboka značenja. “Povezi me” je film o prihvatanju života takvim kakav jeste, film o prepuštanju – i iako oni koji prežive ostaju uvijek sa mislima o mrtvima, njih će nadživjeti drugi koji će misliti o njima. Uostalom, možda i postoji neka veza sa Bitlsima, možda je poruka iz naslova da smo mi ti koji moramo reći životu – baby, you can drive my car, and maybe I’ll love you. Pogledajte film, sjajan je. Beep beep beep beep, yeah!
