razgovarao: Nikola Nikolić

Osjećaj bespomoćnosti da uradiš nešto povodom bilo kojeg društvenog problema utiče i na lična nezadovoljstva. Siguran sam da mnogi to osjećaju: nedostatak volje da se angažuješ za sopstveni život, zbog toga što mnogo ljudi ispašta na razne načine. Nešto po principu „none of us are free if one of us is chained“ osjećanja

Umjetnost kao isprazna ornamentika, lišena dubljih značenja, nasuprot umjetnosti koja rječitije od bilo koje nauke pojašnjava svijet u kom živimo – čini se da je to sve izraženija dihotomija. Definiše je ništa drugo do današnji način života, sa svim svojim nejasnoćama. Samo je pitanje koliko je ko uronjen u stvarnost. Ko se ne libi da pipa po mutnome umjesto da, vodeći se nekim lažnim elitizmom, levitira iznad situacije, netaknut, ne dotičući se. Kao čitaoca me sve više privlače djela sa upotrebnom vrijednošću, što ne služe tek jednokratnom zadovoljstvu. Jedno od takvih je, recimo, ona čuvena pjesma Olje Savičević-Ivančević o muškarcima koji ne čitaju žene. Suština izražena u svega desetak stihova; e, onda se može pristupiti feminističkoj literaturi kao dodatnom štivu. Ili oni stihovi Draška Sikimića: „dozvoliti sebi poraz / ne željeti pobjedu / pobijediti / ne misliti da je poraz porazan.“ Da, znam ljude koji su ga otkrivali upravo kroz ovakve minijature, ko zna kojim putem upodobljene za šira internetska korišćenja. Što je sasvim prihvatljiv princip ukoliko posluži kao polazište za dalje upoznavanje njegovog djela.

U tvojoj bibliografiji pažnju privlači pravilan, ali i živahan kardiogram: dosadašnjih pet knjiga objavljivane su, redom: 2016, 2017, 2018, 2019. i 2020. godine. Iako pišeš odranije, kao da si vrebao povoljan talas za izlazak na scenu, da bi te on odnio dalje nego si prvobitno mislio?

U vremenu dok sam pokušavao ‒ a na kraju i uspio ‒ da objavim svoju prvu knjigu, nisam znao ništa o književnoj sceni: nisam imao nijedno poznanstvo, ni sa piscima ni sa urednicima ili izdavačima, tako da je ta odluka zavisila samo od mog privatnog osjećanja prema tekstu koji sam strpao u word dokument. Rekao bih da me je splet raznih slučajnosti, uz malo sreće, odveo tu gdje jesam, ali ja ni ne znam gdje je to, ne razmišljam o tome. Vrebati povoljan talas za izlazak na scenu, ili tek povoljan za objaviti neku novu knjigu, zvuči kao da treba da imaš plan i viziju za svoj rad, ili da neko drugi, urednik ili izdavač, planira umjesto tebe kad i gdje ćeš da se pojaviš ‒ ja to nemam i nadam se da nikada neću imati. Marketing je i u književnosti postao toliko važan da se pisci, u pauzama između dvije knjige, dakle, u dužem ili kraćem periodu kad nisu objavili novu knjigu, odlučuju čak i na „objavljivanje“ takozvanog writers block-a, koji je u stvari samo izmišljotina, koja je meni čak i komična, jer to je znak da pisac sebe preozbiljno shvata, i onda jadikuje zato što mu se u životu desilo još nešto osim pisanja kojim jedino želi da se bavi. Zamišljam kako na internetu postoji sajt na kome možeš da pratiš koliko domaćih pisaca trenutno ima writers block. Zar nije to zabavno? I pored imena opcija za doniranje. Šalu nećemo na stranu, ali ne želim da mi se dogodi da na taj način, u smislu praćenja trendova i drugih pogodnosti, počnem da doživljavam svoj rad. Pokušavam da izbjegnem sve moguće taktike i osmišljavanja sopstvene karijere ‒ posljednji roman objavio sam u decembru, što je neka vrsta nevidljivog perioda za izlazak na scenu sa novom knjigom ‒ ali to je zato što od samog početka kod mene sve ide spontano, to jest u skladu sa unutrašnjim talasima; možda ću na njima uskoro nestati sa scene.

U tom smislu, je li te iznenadio ulazak u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, i to sa prvim romanom – „Čvorom na omči“?

Čvor je, da to ipak napomenem, bio u užem izboru, a ne u finalu za nagradu; čini mi se da je ta razlika važna, ukoliko ćemo uopšte pridavati važnost takvim stvarima. Ne mogu da kažem da me je iznenadilo to uvrštavanje među deset najboljih te godine, jer već neko vrijeme se prije toga pričalo o romanu, u tim književnim krugovima, pa je i samo to bilo dovoljno u smislu uspjeha. Uži izbor, danas i iz ove perspektive, zaista ne smatram uspjehom, iako to u nekom tržišnom smislu jeste, pa se zato i pominje, ali u realnom razmišljanju nije važno što je bio u užem izboru. Svi ti izbori često zavise od toliko vanknjiževnih faktora da je besmisleno razmišljati o tome. Bilo mi je zanimljivo da to ispratim ovih nekoliko godina, zato što nisam ništa znao o tome, a sad mi je to dosadno.

Kakvo je bilo iskustvo odjednom se zateći u fokusu medija i rastućeg broja čitalaca?

Uglavnom neprijatno, sa povremenim ugodnim momentima, u smislu zanimljivih novih poznanstava. Nisam baš sposoban za javne odnose. A i sebičan sam, pa hoću da sve ide bez gnjavaže, koja je uglavnom i nažalost neizbježna. Zanima me samo ono što mi je zanimljivo i neobično kao pojava. Prvi put vidiš da je neka poznata ličnost pohvalila tvoju knjigu, pa pomisliš: „Oho, ovo je baš lijepo!“ Onda daš intervju za neki ugledni magazin, pa ti stigne mejl od pisca za kojeg misliš da je nemoguće da uopšte obrati pažnju na tebe ili tvoju knjigu, i to te prijatno iznenadi. Pošalju ti poruku da ti jave kako je na nekom fakultetu profesor čitao đacima tvoju pjesmu, i ti onda vidiš da se to što si objavio provlači na raznim mjestima. Meni je to bilo zanimljivo uglavnom zato što živim toliko daleko od svih događanja vezanih za moje knjige. I to je ono što mi prija: da fokus bude na knjigama, na tekstu, a ne na meni. Razgovor sa medijima mi ima smisla samo ako novinar i ja zajedno možemo nešto na zanimljiv način da kažemo, a često me muči misao da u stvari ne možemo. Kao što Valzer kaže: „Možda smo mi, današnji ljudi, svi pomalo robovi, kojima vladaju iritirajuće, patetične vibracije banalnih svetskih misli.“ Osjećam te vibracije.

A kako bi svoj izvorni (ili bliskiji) izraz ocijenio – kao poetski ili prozni? I može li, zapravo, biti proze bez poetskoga?

Vjerujem da je poetski, jer mislim da mi nedostaje brbljivosti da bih prozu smatrao više bliskom. Na dnevnom nivou se za toliko nekih ideja/misli odlučim da ih ne zapišem, pa onda počnem da se osjećam kako da i nisam pisac, nego… Ne znam. Ali činjenica je da moju prozu mnogi nazivaju lirskom. Proze može biti bez poetskog, vjerujem, ali ne može bez ‘smiješnog’, bez ironije. Takođe, poetskim se može i „ugušiti“ proza, nailazio sam na tekstove preopterećene metaforama, to onda ni na šta ne liči.

U „Katarini“, svom posljednjem romanu, baviš se pitanjima ljubavi, identiteta, smisla. Važno mjesto zauzima i fenomen raskoraka između unutrašnjeg i spoljašnjeg života. Koliko ubrzani način života utiče na širenje tog jaza?

Osjećaj bespomoćnosti da uradiš nešto povodom bilo kojeg društvenog problema utiče i na lična nezadovoljstva. Siguran sam da mnogi to osjećaju: nedostatak volje da se angažuješ za sopstveni život, zbog toga što mnogo ljudi ispašta na razne načine. Nešto po principu none of us are free if one of us is chained osjećanja. Uz to, postoji strah od protoka vremena: mladi ljudi se već u dvadesetim godinama plaše da će im život biti promašen jer nisu našli svoje mjesto. A nikome, i nikada, nije bilo lako da nađe svoje mjesto. Sada se to pogoršalo zbog preobilja informacija: gledajući u internet, svakodnevno ti pred očima prolaze čitavi tuđi životi, i ti onda imaš osjećaj da si svoj život promašio, gdje god da se nalaziš, misliš da si na pogrešnom mjestu. To je varka. Kao što je varka i ono što stoji u romanu, kad piscu Danilu kažu ‒ blago tebi, snašao si se na najlakši mogući način (postao pisac), za razliku od svih nas koji se mučimo. Dakle, vara se onaj koji misli da je drugome bolje. Postoje samo oni kojima je gore nego ostalima kojima je loše. Dobro je, stoga, samo političarima, sveštenicima, sportistima, estradnim njuškama, i nekima od onih koji su svoje utočiste našli u raznim dobro plaćenim internet poslovima. Ostali se snalaze kako umiju.

Vidiš li neke moguće mehanizme zalječenja te savremene boljke?

Pa, oni koji su zaista loše, u smislu da su došli u fazu depresije, čini mi se da bi najbolje bilo da napuste internet i praćenje medija, i budu svom pažnjom usmjereni na sebe, šta god pred njima bilo. Druga opcija je da idu na stadione i postanu navijači, da se utope u masi i njenim iluzijama. U tom pogledu, evo jednog Bernharda: „Masa pojedincu osporava ono što je moguće samo pojedincu, ne masi, pojedinac osporava masi ono što je moguće samo masi, ali pojedinca nije briga za masu, njega zapravo nije briga ni za šta sem za sebe, jer stoji nasuprot masi, kao što masu, naposletku, nije briga za pojedinca jer stoji nasuprot njemu, masa prepoznaje dela pojedinca tek nakon uništenja pojedinca, kao što pojedinac prepoznaje postignuća mase tek uništenjem mase…“

Kad govorimo ovdašnjim kolektivima, čini se da su uvijek zarobljeni između želja i mogućnosti. Šta smatraš najvećim preprekama za normalizaciju odnosa unutar i između naroda koje karakterišu slični kulturni kodovi?

Nacionalističke manipulacije, neprestano održavanje straha koji je ostao poslije rata, nedobronamjernost političkih, kulturnih i vjerskih djelatnika. Zaprepašten sam količinom radosti koja je pokazana zbog rata u Ukrajini ‒ ne samo opravdavanja Ruskog napada, nego čistog zadovoljstva i uživanja u tuđoj nesreći i apsolutne bezosjećajnosti prema cijelom jednom narodu. To mi je pokazalo da se nikada i ništa neće promijeniti na bolje. Čudimo se rusofobiji na Zapadu, a kod sebe imamo jaku i neprekidnu islamofobiju; u Bosni, naravno, srbofobiju, i tako dalje. Jedni druge činimo malodušnima. Ljudi i dalje misle da je najveći neprijatelj spolja, pa da je on i tri puta veći nego što jeste, taj spoljni neprijatelj, protiv njega se možemo boriti samo ako se riješimo unutrašnjih neprijatelja, a to su prije svih ‒ domaći plaćenici, takozvani nacionalisti. A dovoljno je i, uostalom, da se samo pogleda u neprijateljstvo među ljudima u istom narodu, pa da se shvati koliko smo nisko pali. Širenje straha i paranoje je mnogo lakše nego razviti u ljudima sposobnost razumijevanja i uzajamnog povjerenja. Cijela ova regija je postala jedno poluduhovno raspalo biće. Jedina nada je: sasvim odustati od političkog djelovanja, odmetnuti se u neku gerilsku, dugotrajnu kulturnu revoluciju, u kojoj ćemo se žrtvovati i volonterski, van institucija, učiti mlade ljude humanizmu, građanskoj svijesti i istinskom obrazovanju.

Kako gledaš na kulturne relacije unutar bhsc jezičkog prostora?

Umorio sam se ‒ i iznervirao ‒ na prethodnom pitanju, pa ovdje nemam šta da kažem.

Stanovnik si Ljubinja, gradića u živopisnom krajoliku Istočne Hercegovine. Opiši nam malo život na području koje plijeni ljepotom, ali koje ‒ što je problem čitave regije ‒ tavori usljed sve agresivnije centralizacije.

Centralizacija je uzrokovana višedecenijskom nebrigom prevaranata koji su razbili Jugoslaviju i sav njen narod. Ko god od političara uzme u usta Kosovo, toga treba ošinuti batinom po glavi, jer te kvazipatriotske fore prolaze ovdje već previše dugo. Jedna mala teritorija kao što je Hercegovina, koju bije glas o velikoj prirodnoj ljepotici, dobrim ljudima i tako dalje, ubrzano propada, a mi i dalje više emocija i riječi trošimo na, po svemu sudeći, u ovom vremenu koje mi živimo ‒ izgubljenu teritoriju. Predsjednik republike je došao jedne godine u Ljubinje i rekao da neće uložiti nijednu marku u tu opštinu ako njegova stranka tu ne pobijedi na izborima, a u medijima su njegova usta prepuna patriotizma ‒ Kosova ili odbrane Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Ove godine više od 60 stanovnika Ljubinja odlazi u Dubrovnik da radi: dakle, jedna od glavnih pogodnosti života ovdje danas je blizina Hrvatske, kojom nas politički i kulturni oci, kad god to njima odgovara, zastrašuju pričama iz prošlosti. Ljubinje je lijepo mjesto, sa dobrim ljudima; ali, moram da pazim da sve posmatram potpuno van političkog konteksta ‒ što je nekada ipak teško ‒ međutim, moram da oduzmem od ljudi ono što ih najviše kvari da bih mogao sa njima da živim u miru. Trudim se, a onda se jedno jutro probudim i pročitam da je Ljubinje podržalo Vučića, i onda moram još više napora da uložim da, u bijesu zbog tolike političke besvijesti, ne nasrćem na ljude na ulici. Lijepa su brda ovdje.

Kao jedan od osnivača portala „Moja Hercegovina“, te zamjenik glavnog i odgovornog urednika, na koji način usklađuješ novinarski i spisateljski angažman?

Prestao sam da se bavim uredništvom na portalu, tu sam samo kao počasni urednik, odnosno pomagač u određenim slučajevima. Medijski prostor u svakom slučaju nije mjesto za mene.

Na početku sam spomenuo onaj prilično agilni ritam, pa da završimo u sličnom tonu: nakon par godina pauze, možeš li najaviti neki novi naslov?

Ove godine sigurno neću objaviti ništa, a za sljedeću ne znam. Radim koliko mogu, bavim se sa nekoliko likova u glavi, pokušavajući da uvjerim sebe da postoje baš takvi, nastojim da ih upoznam i tako dalje. Ponekad očekujem od ljudi oko sebe da se pretvore u likove iz romana koji hoću da napišem, pa da, ko ljudi, fino pričamo i živimo… Uglavnom: čekam, gledam, slušam, čitam i ponešto pišem. Možda ničeg ne bude osim onoga što je u meni, ali i to bude dovoljno.

Književne preporuke

Robert Valzer ‒ sve ono što od njega ima objavljeno kod nas. Njegova spontanost u stilu me je oduševila i jako mi je bliska. Nervirao bih se kad god čujem da neko za moja dva romana kaže da je priča u njima ‒nedorečena ili nepovezana. Ali Valzer mi je pomogao, osim svojim genijalnim tekstovima, i ovom rečenicom: „Pripovedam na preskok jer želim da zadržim elastičnost.“ Sve njegove priče me neizmjerno raduju.

Čingiz Ajtmatov ‒ trenutno čitam njegov roman Gubilište. Za mene je veoma okrepljujuće da čitam o vukovima, a Ajtmatov odlično piše o njima. Piše i o ljudima, ali mene samo vukovi raduju sada. Baš juče sam pogledao dokumentarac Medicine of the Wolf, pa neka i to stoji ovdje kao preporuka.

Ričard Pauers ‒ još uvijek nisam završio sa čitanjem njegove sage o drveću Šuma nad šumama, romana za koji je dobio Pulicerovu nagradu. Čini mi se da je ova knjiga važna ‒ kao i onaj dokumentarac o vukovima ‒ za razvijanje svijesti o odnosu prema životinjama i prirodi.

Odlomak iz djela u nastajanju

Šezdeset mu je godina i planira da tetovira Ostrog na ramenu; naime, nije to uradio u mladosti jer tada nije bio lud. Sada je već mnogo toga, ne samo lud. Danas je ovo, a sutra nešto drugo: dva, tri čovjeka, tokom samo jednog života. Ne zvuči li to kao prevara, hakovanje svijesti? „Zbunjuje me tolika sličnost među ljudima“, reći će, zamišljeno, jednog dana, a tog dana neće pominjati tetovažu. Nikada ga nisam pitao koje lijekove pije, ali činilo se da tu ima svega. Nekad ovo, a nekad nešto drugo. Stajaće jednog zimskog popodneva na raskrsnici i čekati mrtvog druga iz rata; žena će ga buditi, na toj istoj raskrsnici, dozivaće njegovo ime, što je sasvim sigurno greška, jer on nije zaspao. „Arkanov sin se objesio“, reći će danas; ušao je u restoran hotela „Palas“ gdje upravo sjedim, stao jedan trenutak da to kaže i prišao mome stolu. To je on: Marko, bez kojeg ova priča ne može i može, ali svakako bez njega neće biti ispričana. Kada razmišljam o njemu, pomislim da svaka dobra priča mora da ima takvog lika, svoga Marka. Ovo je moj Marko. Netetovirani čovjek sa tetovažom na ramenu. Jer ja njemu priznajem taj Ostrog. Sjeo je i naručio dužu kafu u malu šolju. „Opet nešto crtaš?“, pitao je. „Opet, i opet ću“, rekao sam i nastavio da radim skicu djevojčice koja je, desetak minuta prije Marka, utrčala u restoran. „Mogu li da vidim?“ Okrenuo sam mu papirić; gledao je, i onda kao da je odustao od pokušaja da razumije šta sam to brzo naškrabao. „Čini mi se da je dobro“, rekao je Marko. Jeste, rekao sam. „Ko je ta djevojčica?“, upitao je. Marko zna da iznenadi. Mislim, znam i ja da iznenadim potcjenjivačkim stavom. Ali to sam ja; nekako, kao da se od mene i očekuje da ljude povremeno smatram glupima.

Marko me je jednom zamolio da mu pokažem kako da kopira tekst na mobilnom telefonu i pošalje ga nekome porukom, bilo je to za istim ovim stolom, primakao je stolicu i pitao kako. Pokazao sam mu. „Je l’ istim prstom kojim sam upro Copy da uprem i Paste?“, upitao je Marko tada. Odmah sam bio izgubio strpljenje, ali smirivši se, blagim glasom nevjerice, rekao sam: „Čovječe, pa kakve veze ima kojim prstom radiš? Možeš ti svojim stisnut Copy, a ja onda svojim Paste. Svejedno je.“ Gunđao sam još nešto u sebi. On se smanjio i rekao: „Pitam samo… Otkud znam.“ Kasnije sam žalio zbog svog nestrpljivog zaključka, jer ta Markova logika bila je zapravo sjajna. Genijalna! To sa prstom, to je bila naučna fantastika koju nisam želio odmah da prepoznam jer ‒ dolazi od njega, Marka, od kojeg bi trebalo da imam bolju maštu. Njegova logika bila je, pretpostavljam, vezana za otisak prsta, ali još bolje je zvučalo to da se tekst koji je kopirao upirući nekim prstom u ekran kopirao baš u taj prst i zato, razumije se, njime moraš da ispustiš tekst na drugu lokaciju u telefonu. Eto kako razmišlja Marko.

Djevojčica koju crtam ‒ ne poznajem je. Tako sam sada rekao i njemu. Marko je već tada bio zapalio svoju cigaretu koju je motao dok sve ovo razmišljam, i onda se zagledao u telefon. Zatim se, kao i ranije mnogo puta, začula bučna muzika sa njegovog telefona; a ovog puta čule su se gusle. Niko nije obraćao pažnju na njega i buku koju je proizveo, ljudi su bili zauzeti nečim svojim, kao što nisu obratili pažnju ni kad je Marko, ušavši u restoran, uzviknuo ‒ Arkanov sin se objesio ‒ niko od prisutnih, uključujući i mene, nije posegao za internetskim novinama da provjeri tu informaciju, jer jednostavno nije bilo važno da li je to istina ili nije, da li se objesio ili ne. Na papiru koji koristim za skicu, sa druge strane, stoji poruka koju je za mene donijela djevojčica koju crtam, pisalo je: „Ovdje sam da bih od tebe napravio vajningerovca.“