Piše: Aleksandar Novović

Osim nekompetetnosti, sa aspekta ekologije i(li) poljoprivrede, ali i nedovoljno dugog političkog staža, ne vidimo da nešto krasi nosioce ovih pozicija osim partitokratski amblem.

Iako se ne dodvoravamo javnosti, a pogotovo ne kolotečini i mainstream mišljenju, ipak, osluškujemo puls naših čitalaca, a smatrajući ih partnerima na istoj misiji – političkom opismenjavanju,  objektivnom razumijevanju stanja stvari i konstruktivnom pokušaju mijenjanja loših aspekata javne riječi i društvenog života – odlučili smo se za dodatan komentar i informaciju vezane za naše sadržaje koji, cijenimo, nisu bili dovoljno komunikativni prema našim čitaocima. 

Naime, Kombinatov kviz od prošle sedmice, u kojem smo kroz interakciju i šaljivu formu htjeli da otvorimo temu o cipelama, a potom i tekst Med Teda, ,,Sudar zelenih titana“, iako su dobro prošli po indikatorima čitanosti i reakcijama na mrežama, ipak smo uvidjeli da je ostalo par otvorenih pitanja od strane prijatelja portala. 

Iako kviz jeste pravljen kao šaljiva interaktivna forma u kojoj smo podmetali uljeza ili navodili na pogrešne odgovore,  vidimo da ipak niko nije ni slutio da – u društvu Jelene Karleuše, (pjevačice i modnog monstruma), bivše poslanice Marine Jočić koja je imala javne nastupe sa tematikom cipele i čizme – je minsitrica Ekologije i prostornog planiranja ta koja je izjavila da broji cilpele i slaže ih po bojama, sezoni.

Otud, evo kratkog priloga boljoj informisanosti i političkoj edukaciji.

,,Jedina stvar koja može da me izliječi nakon ovog šoka je sređivanje cipelara. Slaganje cipela, po boji, obliku i sezoni. Opsesivno-kompulsivni poremećaj, znam.“, napisala je Ana Novaković Đurović, tada direktorka CRNVO, u svom dnevniku za portal Slobodna Evropa. 

Iako je njeno pisanje bilo inspirisano megalomanskom i egomanijakalnom kampanjom Aleksandra Vučića koji bi da vozi avion, dijelu današnje redakcije Kombinata je zapao za oko ovaj tzv ,,ekološki otisak“ tadašnje perjanice NVO sektora. 

S tim u vezi, dva su aksioma koja se moraju imati u vidu kada je u pitanju kredibilnost ekoloških aktivista ili službenika datog ministarstva.

Aksiom br 1: Konzument brze mode nije kompatibilan sa ekološkim principima, a još manje može biti kredibilan kao subjekt koji ima da razumije i realizuje ekološke politike. 

Aksiom br 2: Ekološki pokret oštro kritikuje rasipnički odnos razvijenog industrijskog društva prema prirodi; oštro se protivi eksploataciji zemalja trećeg svijeta i ljudi čija su ljudska prava ugrožena zarad obrta kapitala i produktivnosti (kao što je na primjer proizvodnja cipela i modnog asortimana u cjelini.)

Dakle, brza moda jednostavno pretpostavlja nečije ropstvo zarad tvog odijevanja i nalazi se na dijametralno suprotnoj strani od bilo kojeg ekološkog principa ili afiniteta. 

Da napomenemo: U realnom životu, naravno, ovaj manevar je legalan, čak i legitiman. Pogotovo u partitokratiji. Ali ne obećava uspješnost. Ekologija i zaštita životne sredine su poziv u kojem ni struka po sebi nije dovoljna, ako ta osoba ne živi određeni, ekološki osviješćeni stil života. 

U nemanju dovoljno stručnosti, lična i politička riješenost koje se temelje na ekološkoj vizuri svijeta mogu da doprinesu da data osoba donese dobre odluke u ekološkim politkama. U slučaju crnogorske ministrice Ekologije i prostornog planiranja sasvim je na mjestu dovesti u pitanje i struku i stil života. 

Otud i u pomenutom tekstu koji je narativno trebalo da nastavi problematizaciju ,,kadrovskih rješenja“ za Ministarstvo ekologije, (ali i Ministarstvo poljoprivrede), Ministrica parodično ilustrovana sa cipelom u ruci kako spašava poljoprivredu i Crnu Goru od još jednog (ne)srećnog kadrovskog rješenja – Vladimira Jokovića. 

Njihova profesionalna iskustva, a očigledno ni način života ne koreliraju sa ekologijom ili poljoprivredom, te su kao javni funkcioneri, idealni za kritičke osvrte, pa i one satirične.  

I Joković i Novaković-Đurović su sinonim za partitokratsko imenovanje ljudi na bitnim mjestima u Vladi Crne Gore, a implikacije takvih rješenja su već zabilježene u javnoj sferi kao tragi-komične. Ministar poljoprivrede nedavno je iskoristio sintagmu ,,sađenje paprika“ kao pežorativ. 

Širi efekti ovakvog stanja stvari su pokazatelj da je jedino bitno da si član partije, ne i relevantan za određenu oblast. 

Na koncu, kada pominjemo ,,relevantnost“, pokazuje se da onda ni sama partija, organizovana po lukrativnim principima, ne može biti relevantna za bilo šta osim sopstveni opstanak i borbu za vlast. 

To najbolje pokazuje GP URA koja i dalje izbjegava da se predstavi kao politička partija, a čiji lideri, prepoznati kao zeleni i dalje ne kapiraju odnos Zelenih prema, na primjer, ratu. 

Pa imamo predsjednika partije koji je eksplicitno servilan NATO paktu i agendi tog saveza.

S tim u vezi, imamo još aksioma bitnih za ovu temu, a koji se tiču neslaganja bilo kakvog zelenog pokreta sa militarističkim principima. 

Aksiom br 3: Ekološki pokret, kao pokret koji proizilazi iz nekadašnjih antiratnih pokreta, vrlo je oštro protiv svakog naoružanja, pogotovo nukrearnog (čiji je NATO posjednik).

Aksiom br 4: Ekološki pokret nije revolucionaran, već radikalan. Uviđa probleme savremene demokratije i uvažava nove vrste društvenih izazova, potreba, te zbog toga se bori za redemokratizaciju, a ne čuvanje trenutnog društvenog  konsenzusa. 

Konsenzus sa opštim stanjem stvari i spremnost da se igra po pravilima mainstream-a, na žalost, jedna je od glavnih karakteristika političkih partija. 

Bilo kako bilo, dobro je imati u vidu ove aksiome. A nije na odmet imati u vidu, da neko ko se smatra ekološkim pregaocem ima potpuno pravo da slaže svoje cipele po brendovima, sezonama, boji. Ali, oni koji uviđaju i kritikuju taj problematičan aspekt imaju dužnost da ukažu na anomalije.