Piše: Stefan Đukić

Stavite pred sebe tri različite dnevne novine, obrnite par različitih kanala ili otvorite suprotstavljene portale i vidjećete kako jedna ista činjenica zvuči potpuno drugačije zavisno od toga kakav interes imaju vlasnici i urednici medija koji trenutno konzumirate.

Znanje je barijera koja onemogućava učenje
Frenk Herbert – Djeca Dine

Slučaj je htio da početak 2022. godine provedem na snijegu, prvi put nakon mnogo godina. I tako, lutajući Žabljakom, neki sasvim drugi slučaj me je doveo na Crno Jezero, zamrznuto, zavejano, opustjelo. Zvuči možda prozaično, donekle i patetično, ali ne manje tačno – čovjek pred takvim prizorima ne može osjećati išta do strahopoštovanje. Najednom sve utihne, sve stane, nikakvog zvuka više nema, ni ljudi, ni talasa, nema čak ni vjetra a kamoli životinja. Protok vremena primjećujemo isključivo po tome što se stvari oko nas mijenjaju, pa bi mogli pomisliti da je i samo vrijeme prosto prestalo da teče.

Ta scena zaleđenog jezera i smrznuto bijelih stabala daje utisak da je neko stisnuo pauzu, da se svijet zaustavio umjesto da ide dalje, samim tim postajemo svjesni da ništa od onoga što znamo i možemo na kraju ne igra neku veliku ulogu – dani će prolaziti, planete se okretati, jezera se lediti. Možemo učiti, stvarati, voljeti, raditi, neke stvari će ostati, biti i mijenjati se bez obzira na uticaj svih 7, 8, 9 milijardi stanovnika ove Zemlje. Ovakva misao ne treba da nas čini tužnim ili nemoćnim, ona je zapravo veoma oslobađajuća, ona nam omogućava da pustimo kontrolu od nekih stvari i da imamo povjerenja u procese koji idu svojim putem.

Najveće i u nekom smislu najkontroverznije filozofsko djelo dvadesetog vijeka, ,,Bitak i vrijeme” Martina Hajdegera, predstavlja ozbiljan čitalački problem kada se sa njim suočite. Njemački filozof od prve stranice koristi teško razumljive riječi i izraze koji i na izvornom njemačkom izgledaju rogobatno, a pogotovo u prevodima na jezike koji nisu fleksibilni kao original. Tako Hajdeger počinje da govori o ,,tubitku” (dasein), koristeći taj termin da objasni čovjeka, a imenujući njegovu egzistenciju kao ,,tubivstvovanje”.

Razuman čovjek odmah postavlja pitanje “pa zašto tako nije i rekao?”, zašto ne kaže da istražuje “ljudsku egzistenciju” nego izmišlja nekakvo tubivstvovanje? Odgovor je zapravo zanimljiv i zdravorazumski – kada kažemo čovjek, kada kažemo čovjekova egzistencija, u tom izrazu je već sadržano toliko toga što znamo, što pretpostavljamo, imamo neku zamisao, imamo možda i definiciju te nismo dovoljno otvorenog uma da bi primili neka nova saznanja. S druge strane, tubivstvovanje nam nije poznato, ono je prazan pojam, kao kada bi djetetu danas rekli hajde da ti objasnim kvazar, i daje nam mogućnost da zaista primimo novo znanje. Zato je Hajdeger u svom najvećem djelu krenuo od osnova – prvo da odučimo naučeno, pa da onda primimo nova znanja.

Drugi veliki filozof egzistencije dvadesetog vijeka, Žan-Pol Sartr nam je naizgled dao jedno drugačije shvatanje – da je svaki život bez znanja nalik životu bez slobode – neiskren, lažan, da ako ne znamo, naš život je neautentičan, živimo ga u ,,lošoj vjeri” (mauvaise foi). Ova dva pojma su analogna u Sartrovoj filozofiji – naime suština loše vjere je u tome da se pretvaramo da je naša slobodna volja ometena društvenim normama, navodnim moralnim kodeksima, a zapravo, slobodnu volju zauzdavamo jedino mi sami. Sopstveno odustajanje od slobodne volje mi onda pravdamo spoljnim činiocima što čini naš život takvim da smo u ,,lošoj vjeri”.

Isto je i sa znanjem – ono nam je omogućeno, dostupno gdje god da se okrenemo i bivanje u neznanju nije ništa drugo do samoobmana, život u lošoj vjeri. Mi tim neznanjem pravdamo sebe, pretvarajući se da živimo u nevinom neznanju, a zapravo se samo skrivamo, samo živimo lošu vjeru lišenu odgovornosti. I ovdje postoji nešto što treba odučiti – odučiti taj fundament koji nam navodno govori da je znanje skriveno, daleko, teško dostižno, da ga drže neki čuvari kapija koje moramo slušati u našem blaženom neznanju. Naprotiv, sve što nam onemogućuje da znamo smo mi sami, okovani u lošoj vjeri, naizgled lišeni svake odgovornosti.

Kako se ove filozofske teorije mogu iskoristiti u domaćoj političkoj zbilji? Postoje mnogi fenomeni na koje bi ih mogli primjeniti, mada se jedan ističe kao posebno interesantan. Danas je zaista jednostavno znati na kojim političkim pozicijama stoji koji medij. Stavite pred sebe tri različite dnevne novine, obrnite par različitih kanala ili otvorite suprotstavljene portale i vidjećete kako jedna ista činjenica zvuči potpuno drugačije zavisno od toga kakav interes imaju vlasnici i urednici medija koji trenutno konzumirate. Riječ “konzumirati” je ovdje vrlo važna jer u današnjem informacionom društvu mi vijesti ne čitamo, mi dnevnik ne gledamo, mi prosto konzumiramo ogromne kvantitete informacija koje nam serviraju naši omiljeni medijski spineri.

Koliko god danas bilo popularno elitistički kukati o tome da nam je prosječni IQ 85 nemojte toliko potcjenjivati običnog konzumenta prosječnog sadržaja dnevnih informacija – znaju ona i on više nego dobro ko stoji iza kog medija, znaju ko je favorizovan a ko omražen, znaju kakav je “ukus” a kakav “miris” vijesti koju vam nude na dnevnom meniju. Uprkos tome, prosječan konzument tog medijskog obroka se uzbuđuje, oduševljava ili nervira zavisno od toga da li u tom trenutku kuša jednu istu informaciju sa stola medijske kuće sa kojom se slaže ili sa kojom se ne slaže. Posebno je zanimljiv ovaj drugi momenat – običan čovjek zna da čita novine ili gleda televiziju koja favorizuje mišljenje suprotno njegovom, ali svejedno nastavlja da žvaće takav sadržaj jer želi, i ne samo da želi, nego uživa u tome da se ljuti, da se nervira, da viče kako lažu, podmeću i mrze.

Nevin posmatrač bi rekao da je ova persona neznavena, ili da je makar u lošoj vjeri kojom sebi onemogućava da prokljuvi specifičan spin medija koji trenutno obeduje, ali bi bio u krivu – začin, ona kuvarska tajna koja mu čini konzumaciju posebnom nije ni način pisanja, ni dikcija voditelja, ni font ni boja priloga, ne – ono posebno je mogućnost da zna da će se potpuno složiti ili da će ga posebno iznervirati ono što je već nekoliko puta čuo tokom dana. Nije prosječan konzument taj koji treba da nešto oduči, nije on u lošoj vjeri nego mi, koji ga potcjenjujemo, koji mislimo da ne zna, kojeg ćemo, kobajagi, digitalno “opismeniti”.

U lošoj vjeri tako žive mahom oni koji stalno mantraju o glupom i zaludnom narodu koga je tako lako varati, koji je neznaven, kog treba spasiti populizma, denacifikovati, evropeizovati i ko zna šta još učiniti. Istina ne može biti dalja – prosječan potrošač medijskog sadržaja kod nas je svega toga svjestan, problem je u kvalitetu koji mu se nudi. A pošto kvalitet nije na nekom zavidnom nivou, pošto se na kvalitetu ne radi jer je većina zadovoljna da bude prva u selu, pa neka je na milionitom mjestu u gradu, onda je taj isti konzument odlučio da se zadovolji onim čime može – da viče na televizor ili da u tišini, klima glavom. Uostalom, da li bi radije pojeli najmasniji burek ili iz zamrzivača supermarketa one zamrznute morske plodove koji to nisu? I ko je onda u lošoj vjeri?

Samo oni koji misle da su njihovi falš morski plodovi dokaz nekog nivoa u odnosu na taj masni burek čije meso jeste upitnog sadržaja ali se makar ne pretvara da je nešto što nije. Zato, odučimo naučeno, odučimo se sopstvene zablude o velikoj vrijednosti koju ne mogu da shvate “osamdesetpetice”, izađimo iz loše vjere lažnog elitizma bilo da dolazi od političkog mesijanstva kvazi-građanskih partija ili zaštitnika ove ili one nacije, a pogotovo iz građanštine civilnog sektora koji je tu da nas kulturno dekontaminira, odbrani od populizma, spase od “zla” lažnih vijesti (i sve to dobro naplati). Prvo odučimo naučeno, recimo kroz Štulićeve stihove iz velike pjesme Filigranski pločnici:

Ako želiš da saznaš,
Pristani na sve
Ako želiš da mijenjaš ljude
Ne odmeći se