Engleski pisac Alan Aleksander Miln je rekao: ,,Ponekad, ako stojite na mostu i ako se nagnete da gledate kako rijeka polako klizi ispod vas, odjednom ćete znati sve što se može znati.“. Otuda bismo mogli zaključiti da nam stavljanjem rijeka u cijevi osim ostavljanja suvih korita ostavljaju i suv um, bez šanse da gledajući u tok rijeke ,,odjednom saznamo sve što se može znati”.
Da je narod ozbiljno doživio opasnost od toga da mu nakon decenija uništavanja socioekonomskih uslova za život oduzmu i uslove za očuvanje zdravog uma pokazuje činjeca da su pokreti za očuvanje rijeka, ne samo u Crnoj Gori već i u regionu, poslednjih godina u centru pažnje kada je građanski aktivizam u pitanju. Ovu pažnju zavrijedili su spremnošću da do kraja istraju u svojoj borbi, pa tako i u Crnoj Gori i u regionu ne fali primjera uspješno odbranjenih rijeka. Borba za rijeke u proteklom periodu dživjela je svojevrsno društvno-političko sazrijevanje, pa su od na početku spontano okupljenih mještana danas nastali organizovani pokreti, neki i sa planom nastupanja na izborima. Pored ovoga formiran je i regionalni savez ,,Odbranimo r(ij)eke Balkana“. O aktuelnom stanju kada je u pitanju borba za rijeke u Crnoj Gori i regionu razgovarali smo sa ekoaktivistom i predstavnik pokreta Sačuvajmo rijeke Crne Gore, Denisom Mekićem.

Prenesi nam uopšteno stanje u Crnoj Gori kada je u pitanju borba za rijeke. Šta ono što bi građani trebalo da znaju?

Većina naših rijeka danas je ugrožena kako od nesavjesnih građana koji odlažu različit otpad u koritima rijeka, privrednih subjekata koji zagađuju rijeke toksičnim ispustima ili vađenjem šljunka, kanalizacijskim ispustima, izgradnjom malih hidroelektra, tako i nebrigom institucija i inspektorskih organa koje ne vrše nadzor i ne štite naše vodotoke.

Predstavnici nove Vlade hvale se podacima poput onoga da je od izbora raskinuto 17 koncesija za MHI, dok s druge strane neki od aktivista tvrde da je taj broj manji i da su to koncesije koje bi u svakom slučaju bile raskinute i da to nije rezultat nove vlasti. Koliko su političke promjene i na koji način svarno uticale na problematiku borbe za rijeke?

Za sve ugovore koji su do sada raskinuti osim što su mještani potpuno bili protiv izgradnje mHE, mjesecima i danonoćno branili da sačuvaju naše rijeke, postojale su različite osnove za raskide tih ugovora od povrede privatne imovine, isteka dozvola i kao nepoštovanja koncesionih ugovora koje su raskinuti po sili zakona.

Od predstavnika nove vlasti mogli smo čuti samo jeftine populistički izjave o zaustavljanju ovih devastirajućih projekata gdje dalje za mnoge koncesione ugovore iako postoji snažna pravna argumentacija za oduzimanje koncesija nismo vidjeli nikakve rezultate.

Svjedočili smo suvim koritima na par rijeka, kao i nastavaku izgradnje mHE na Bjelovićka 2 i potpunoj devastaciji riječnog korita te pritoke Tare. Zatim i pored 14 mjeseci protesta mještana Bara Kraljskih, ugrožavanja njihovih Ustavom zagarantovanih prava koje je predstavio Ombudsman,  i dalje nije raskinut nezakoniti ugovor mHE  ,,Crnja”  –  Bare Kraljske – iako postoji snažna pravna argumentacija i elementi krivičnog djela gdje ,,investitor” pokušava i oteti još druge dvije rijeke Ljubašticu i Čestogaz u Parku prirode Komovi, iako ne postoji elaborat za njih. U ugovoru mHE ,,Skrbuša” i pored osnova koje se odnose na ekološki rizik i ugrožavanja prava drugih, koncesionar snosi rizik za protivljenje mještana protiv izgradnje mHE i gdje postoji niz zakonski osnova koji daju prostor da se preispitaju dozvole i saglasnosti i da se krene u proceduru oduzimanja koncesije. Podsjetiću i na mještane Kaludre koji traže raskid ugovora za izgradnju mHE ,,Kaludra 2” čijom izgradnjom i presušivanjem rijeke bili uništeni putevi i jazovi koji se koriste za navodnjavanje i pokretanje mlinova i bio doveden u opasnost  i manastir koji se nalazi na obali te rijeke.

Vidljivo je i direktnije napadanje predstavnika nove većine od strane aktivista, dok se prije izbora više insistiralo na borbi za zaustavljanje MHI bez atakovanja na Vladu. Odakle dolazi ova „politizacija“? Da li su aktivisti prepoznali političnost problema ugrožavanja rijeka ili su u pitanju neki drugi motivi?

Nezadovoljstvo aktivista kao i gradjana razlog su samo njihova data lažna obećanja i zanemarivanje  svih ovih važnih egzistencijalnih i ekoloških problema koja se tiču devastacije naših rijeka i prirode, ugrožavanja prava i zivota mještana gdje pored svih pravnih argumenata i dalje ne rade ništa povodom obustavljanja svih štetnih i nezakonitih koncesija.

Borba za rijeke postala je regionalni fenomen. Došlo je i do koalicije „Odbranimo r(ij)eke Balkana“ koja broji preko dvadeset organizacija. Koji su do sad pomaci na reginalnom nivou? Na koji način ovo umrežavanje može pomoći borbi na lokalnom nivou?

Znamo da je Balkan prepoznat kao Plavo srce Evrope i jedan od najbogatijih reigona sa vodnim resursima u svijetu. Danas kada vlada sve veca nestašica vode i porast klimatske krize, ova pitanja vise nisu samo lokalnog karaktera i zahtijevaju šire udruzivanje i akciju.

Organizacije, aktivisti i lokalne zajednice u svim ovim zemljama koje se bore da sačuvaju  svoje rijeke i vodu shvatile su značaj udruživanja i međusobnog pomaganja u ovoj borbi za naše rijeke koje ne poznaju granice. Na svim planovima sve članice Saveza za odbranu rijeka i voda Balkana pomažu jedne drugima u svim aspektima ove borbe, nastojaće djelovati i zajednički na međunarodnom planu.

Od početka borbe za rijeke do danas aktivisti u regionu su prešli veliki put. U početku su to bili spontano organizovani mještani. Od toga, preko osnivanja NVO organizacija, došlo se i do ideja o formiranju političkih organizacija koje bi učestvovale u izbornom procesu. Na koji način ova „formalizacija“ utiče na tok borbe za rijeke? Da li rad na dobijanju grantova, ili političkih funcija, ima i negativan uticaj?

U najvećoj mjeri rijeke su odbranjene znahvaljujući lokalnim zajednicama koje nisu odustajale od odbrane naših zajedničkih dobara, i pored svih mogućih pritisaka, pravnih borbi, pa i fizičkih nasrtaja na naše rijeke. Uz svu tu njihovu borbu sinergično sa entuzijazmom i hrabrošću aktivista i kapacitetima  pojedinih ekoloških organizacija uspio se napraviti neki pomak.  Ta ,,formalizacija” i pozicija partija na mjestu donosioca odluka i kapaciteta NVO-a mogu doprinijeti, i od njih se očekuje da rade u javnom interesu i štite životnu sredinu, ali u praksi u većini to danas nije slučaj.  Ja se nadam da će se to promijeniti, i da će se svi više zalagati za ova krucijalno važna pitanja. Imamo primjer jedine zelene partije u Crnoj Gori koja još nije pokazala tu zrelost i spremnost da koristi svoju trenutnu poziciju u Vladi kako bi riješila ove akumulirane probleme.

Dok se na nekim mjestima dešavaju pobjede mještana i aktivista i investitori povlače, na drugim su pobune „ugušene“ i radovi se nastavaljaju. Koji su to faktori koji imaju glavni uticaj na uspješnost borbe?

Čitava odbrana naših zajedničkih dobara i teret je pao na lokalne zajednice. Gdje ne postoji trenutno neko posebno interesovanje i ostalih subjekata koji će se aktivirati u rješavanju ovih problema.  Sada vidimo da su mnoge lokalne zajednice koje su dozvolile izgradnju mHE u svojim selima prevarene i da sve ono sto je ,,investitor” obećavao kao radna mjesta ili neki prosperitet nije se desilo.  

Da li preoznaješ neke hronične probleme u djelovanju ekološkog sektora u Crnoj Gori i šta je to što nedostaje da bi bili efikasniji?

Ono što nedostaje ekološkom sektoruje  udruživanje i veća saradnja i između samih organizacija, koje će prepoznati sve ove ekološke probleme i biti motivsane da zajednički stave sve svoje kapacitete i snage na raspolaganje za rješavanje ovih problema.

Kako ocjenjuješ uspješnost proteklog protesta u Podgorici? Šta se uspjelo, a gdje se podbacilo?

S obzirom na to da se nalazimo u jednom društvenom ambijentu podjela, bavljenja identitetskim pitanjima, i temama koje nisu od suštinskog značanja, kao i problema sa pandemijom mi smo ispunili sva naša očekivanja u vezi protesta. Dovoljan broj građana je prepoznao ono zbog čega smo se okupili, pokazao solidarnost i odlučnost da istraje u očuvanju naših zajednickih dobara.

Imamo li razloga za optimizam?

Ne samo da imamo razloga za optimizam, već i moramo biti optimisti. Sve veće okupljanje i aktviranje građana oko ovako važnih pitanja i istrajnost u svim ovim borba je već sama po sebi optimistična.  Sve odbranjene rijeke i uspješne inicijative do sada pokazale su odlučnost, solidarnost i istrajnost građana da se izbore za svoja prava i naše najvažnije prirodne resurse.

Ni kap, ni list!