Ljekari i drugi medicinski radnici odavno napuštaju javno zdravstvo. Sve javne zdravstvene ustanove su sagrađene u vrijeme SFRJ, a neke i ranije. Nedovoljni su bolnički kapaciteti, a posebno je zapostavljena oblast mentalnog zdravlja, prostorno i kadrovski…Optimizam ulivaju ugledni medicinski stručnjaci, koji nisu pohrlili u privatno zdravstvo ili u EU gdje bi im sigurno bilo bolje.

Kada kažemo da je naše osnovno ljudsko pravo da živimo, a da bismo živjeli moramo biti zdravi onda ne možemo smatrati da je uvijek moj i samo moj život važniji od svih ostalih bez obzira na uslove, mogućnosti i finansijsko stanje istog tog života. Taj naglašen egzistencijalni stav današnjeg čovjeka postavlja pred nas zahtjev – imperativ da pitamo egzistencijalističko pitanje: Imamo li prava na život više od nekog drugog i čime zaslužujemo da se smatramo toliko dostojnijim i toliko jednakijim?

To što svakog dana vidimo sve više privatnih zdravstvenih ustanova (ordinacija i apoteka) na tlu Crne Gore, ali i Evrope, o Americi da i ne govorim, predstavlja fenomen za zabrinutost. O ovoj pojavi, pored neoliberalnog načina društveno-ekonomskog uređenja kao preduslova, kao i političko-ideološkog slojatanja na svim meridijanima kao stimulatora navedenog stanja, najbolje govore događaji svjetskih razmjera (korona), koji produbljuju ovu katastrofu do neslućenih razmjera. Za vrijeme najsnažnije pandemije korona virusa vidjeli smo nesposobnost zapadnog zdravstvenog modela da odgovori adekvatno na visoke zdravstvene rizike, upravo iz razloga decentralizacije na relaciji ministarstvo zdravlja – zdravstvene ustanove koje ovi prvi javno reprezentuju – ljekari koji tu zaštitu pružaju. 

U Crnoj Gori, više od trideset godina je važnija partijska od zdravstvene knjižice. Oni koji imaju partijsku, najčešće ni zdravstvenu ne moraju posjedovati. Prosječan građanin, koji uplaćuje zdravstveno osiguranje, za to vrijeme čeka po sedam mjeseci redovan, regularan, prijeko potreban ljekarski pregled, kao što su to pacijenti koji čekaju na odjeljenjima kod kardiologa, urologa, kardiovaskularnog hirurga i ortopeda u poliklinici Klininičkog centra Crne Gore. Vodeći se takvim analogijama pojedini ljekari, privrednici i druga za to raspoložena lica povećali su, nesrazmjerno potrebama i neopravdano, broj zdravstvenih ustanova koje pružaju usluge stanovništvu (dok za to vrijeme jedan pregled kod kardiologa u privatnim ustanovama košta oko 70 eura).

Ako ne možeš da čekaš idi kod privatnika

Prema podacima Eurostata za 2020. godinu, oko 40 odsto građana Crne Gore živi na ivici egzistencije, a prema UNICEF-ovim iz februara 2022. godine, najmanje jedna trećina crnogorske djece živi u siromaštvu. Na sve ovo dolazi i veliki broj pacijenata čiji se broj svakako povećava.  

Prirodno rješenje za nastalu situaciju u hodu se našlo uvođenjem privatne ljekarske prakse koja je postala model za formiranje sve raširenije privrede koja rješava i najteže životne probleme mnogih porodica, uz, naravno, adekvatnu nadoknadu.

Ljekari i drugi medicinski radnici odavno napuštaju javno zdravstvo. Sve javne zdravstvene ustanove su sagrađene u vrijeme SFRJ, a neke i ranije. Nedovoljni su bolnički kapaciteti, a posebno je zapostavljena oblast mentalnog zdravlja, prostorno i kadrovski. Uslovi hospitalizacije u Specijalnoj bolnici za psihijatriju “Dobrota” u Kotoru su očajni. Optimizam ulivaju ugledni medicinski stručnjaci, koji nisu pohrlili u privatno zdravstvo ili u EU gdje bi im sigurno bilo bolje.  

Članovi 15 i 16 Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju u dijelu koji govori o Pravu na zdravštvenu zaštitu, govore da svako u Crnoj Gori stiče pravo da tu zaštitu kvalitetno i ostvari regularnim putem u institucijama javnog zdravstva. Međutim pojavljuju se sve neposredniji udari na šansu za ovakvim vidom ostvarivanja navedenog prava.

Sistemska razgradnja

Na beogradskoj (VMA) vojno-medicinskoj akademiji bio je barem jedan član svake porodice u Crnoj Gori. Ovu tužnu informaciju znamo svi i bez namjere da o tome nešto ispitamo. Zašto je to tako, pokazuje nam svakodnevni privatno-javni diskurs gdje se u jednom momentu i država privatizovala pa si, ako si bio protivnik trenutne političke situacije u zemlji, smatran protivnikom države u cijelini, iako si, podsjećam često, bivao poslat upravo na VMA u potrazi za spasom i to uglavnom o sopstvenom trošku.

Poistovjećivanje državnog aparata sa političkim je davno ispričana i nadajmo se prevaziđena priča ali je takav tonalitet u javnom prostoru ostavio neizbrisive tragove i gotovo nesagledive posljedice. Kraj toga i takvoga jeste početak novoga i teško sagradivoga ali je ipak pomak i još jednom dvostruki zahtjev pred svima. Ne možemo reći da su druge sfere života manje važne ali sa sigurnošću tvrdim da je zdravlje najmanji zajednički sadržalac svakog ljudskog bića, pa i u Crnoj Gori.

Jedan od glavnih razloga devastacije crnogorskog zdravstva i rekordnog duga Fonda za zdravstvo, koji trenutno prelazi istorijski maksimum (oko šezdeset miliona eura), jeste uključivanje privatnih apoteka bez kontrole, razbijanje koncepta objedinjenih nabavki za kompletan sistem kao i generalni izostanak sistema kontrola.

Rekordni dug fonda za zdravstvo posljednji alarm

Dugovi FZO u prethodnih pet godina održavani su na nivou od četrdesetak miliona eura, a ustanova veliki rast troškova (samo 2021. godinu preko 20 miliona) sada pravda time što Ministarstvo finansija nije obezbijedilo dodatna sredstva za nesmetano funkcionisanje zdravstvenog sistema. Priznaju da je na kraju godine pristiglo oko 30 miliona duga, dok je oko 35 u dospijeću.

Neizmirene obaveze FZO za 12 mjeseci porasle su za dvadeset miliona eura, uprkos reformama, dug prema privatnim apotekama je veći za oko šest miliona, a privatnim klinikama oko 1,7 miliona. FZO nema presjek obaveza na kraju prvog kvartala ove godine, iako je zakonska obaveza ustanove da taj podatak dostavlja kvartalno ministarstvima zdravlja i finansija. FZO je tokom prošle godine ograničio broj apoteka koje mogu da izdaju ljekove na recept građanima i to sa 189 na oko 120. Tvrdili su da će, između ostalog, tako zaštititi državu i novac poreskih obveznika uz lako i pravovremeno podizanje ljekova.

Ušteda nije bilo, ali je dug prema privatnim apotekama za godinu uvećan za oko šest miliona eura.

Prema podacima “Vijesti”, ukupne neizmirene obaveze prema njima na kraju 2020. iznosile su oko 3,5 miliona eura, a 31. 12. 2021. godine oko 9,5. Iz FZO je tada saopšteno da su posljednje fakture privatnicima plaćene u junu i da dug prema njima na dan 23. 12. 2021. iznosi 7.591.411 eura. Tom prilikom izostavili su da prikažu i obaveze u dospijeću, koje iznose oko 5,6 miliona eura. Nakon toga, Ministarstvo finansija opredijelilo je dva miliona eura za pokrivanje dijela duga prema privatnicima. ”Preispitaćemo ugovore sa privatnim ustanovama. U prošloj godini ogromna sredstva su se odlivala u privatne ustanove”, krajem prošle godine izjavio je predsjednik fonda Šćekić.

Neizmirene obaveze preko navedenih šezdeset miliona eura, od strane Fonda su upozorenje da se ovakav trend mora zaustaviti i da je reforma bilo kog sektora do sada imala uglavnom kozmetički karakter. Koliko su bolnice i Domovi zdravlja opterećeni ili ne i koliko je u većini slučajeva problem rješiv jednostavnim povećanjem broja tehničkih sredstava i broja osoblja govori u prilog činjenica da se klinike koje se pojavljuju kao pandan javnim zdravstvenim ustanovama najčešće javljaju sa kompletnom opremom (tj. aparatima namijenjenim za gotovo sve vrste pregleda) i kao takve se automatski kandiduju da preuzmu primat i značaj, uz evidentno manje opterećenje i gužvu, veću motivaciju, kvalitetniju uslugu. Ovakva tendencija u našem narodu ostavlja naviku i utabava stazu privatnicima u njihovoj namjeri da preuzmu glavnu riječ kada je pružanje usluga, od životnog značaja, u pitanju.

Etos (običajnost) našeg naroda, sa sigurnošću postaje odlazak kod privatnika po lijek. Ne moram da kažem koliko se, kao podrazumijevano, sa sobom kod ljekara nosi bar po pedeset eura da se ,,pogleda malo” naš bližnji. Pogled na naše zdravstvo, sa druge strane, jednostavno ostavlja utisak da se treba okrenuti ka uspostavljanju lanca odgovornosti između institucija i nadležnih pojedinaca, imajući u vidu prebacivanje iste među bivšim i sadašnjim ministrima finansija i direktorom Fonda za zdravstveno osiguranje.