Piše: Ognjen Savić

Razgraničenje četiri jezika u Crnoj Gori – crnogorskog, srpskog, bosanskog i hrvatskog – dovedeno je do nivoa paradoksa kojem bi se poklonio i sam Zenon: niko ne zna na kojem jeziku je napisano ono što čita na jeziku kojim govori!

Kada su sarajevski Nadrealisti, uoči ratova 90-ih, „dokazivali“ da u Jugoslaviji ne postoji jedan, srpskohrvatski, već šest različitih jezika ‒ srpski, hrvatski, bosanski, hercegovački, crnski i gorski ‒ većina tadašnjih bibliotekara zasigurno nije mogla ni slutiti da će tri decenije kasnije jedna urnebesna satira mutirati u mučni naturalizam, odnosno da će još samo faliti da se crnogorski jezik podijeli na crnski i gorski (valjda na tzv. jotovanu i nejotovanu varijantu), te da se obznani postojanje autohtonog hercegovačkog jezika, pa da čuvenog dr Nermina Padeža iz Instituta za jezik, književnost, malu privredu i telekomunikacije iz Čajniča i zvanično krunišemo za najveći postjugoslovenski lingvistički autoritet, a nove generacije ovdašnjih bibliotekara i čitalaca javno ismijemo kao neznalice i poluidiote, kojima autori moraju da otkrivaju na kojem jeziku su napisali svoje knjige…

Buđenje nacija i uspavljivanje pameti

Nakon raspada tzv. velike Jugoslavije i nestajanja srpskohrvatskog jezika iz ustava novih država, Ujedinjeni savjetodavni komitet za kodifikaciju jezika, sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, u narednih dvadesetak godina dodijelio je četiri nova koda za četiri nova jezika: srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski. Time je i formalno omogućeno svim građanima bivših jugoslovenskih republika da svoj jezik nazovu u skladu sa sopstvenim nacionalnim afinitetima, a što je dalje praktično značilo da će se u zajednicama u kojima žive različite nacije ubuduće govoriti i pisati na različitim jezicima.

U bibliotekama je to, u najkraćem, podrazumijevalo sljedeće: identifikacija jezika u procesu stručne obrade (katalogizacije) bibliotečke građe odjednom više nije bila stvar prepoznavanja jezika od strane bibliotekara, već je postala rezultat ni manje ni više nego procesa otkrivanja naziva jezika koji preferira autor teksta. Takvo jedno pravilo ustanovljeno je izvjesnim sporazumom svih nacionalnih biblioteka zemalja bivše Jugoslavije iz 2008. godine, a prema kome je, dakle, autorova volja jedino mjerilo za određivanje jezika na kom je neko djelo napisano!

Između ostalog, to je značilo i da će tekstovi autora koji su pisali u Jugoslaviji biti nanovo katalogizovani kao da su napisani na nekom od novih jezika, jer je stari, srpskohrvatski prestao da postoji. Drugim riječima, pitanje na kojem su to današnjem jeziku pisali oni koji su pisali na srpskohrvatskom (oni koji više nisu živi), moraće da se rješava ne stručnim, već ideološkim alatima bibliotekara i/ili rukovodstava biblioteka. Rezultat je, naravno, mogao biti samo jedan: tragikomični haos u bibliotekama.

Primjer: u elektronskom katalogu COBISS.CG, koji, između ostalog, daje uvid u fondove 48 crnogorskih biblioteka, čitamo da su djela Mihaila Lalića i Radovana Zogovića pisana i na crnogorskom i na srpskom jeziku, ponekad i kao dvojezične publikacije, zatim da su knjige Iva Andrića ili Meše Selimovića istovremeno objavljene i na srpskom i na bosanskom i na hrvatskom, dok su romani i poezija Ćamila Sijarića nastajali čak na četiri jezika ‒ crnogorskom i srpskom i bosanskom i hrvatskom.

Nepotrebno je naglasiti da se knjige o kojima je riječ ne razlikuju ni u zarezu, osim, katkad, u odabiru pisma (ćirilica – latinica), iako bi u formalnoj ravni svaki korisnik kataloga morao da zaključi kako su ovi pisci istovremeno pisali i publikovali jedne te iste knjige na više jezika, pa da su ih valjda i sami prevodili, iako u polju sekundarnog autorstva ne postoje nužni podaci o prevodu.

Vrlo je slična, ako ne i bizarnija situacija sa autorima koji su stvarali prije XX vijeka, jer su bibliotekari opet prinuđeni da prosuđuju da li su npr. Njegoš ili Stjepan Mitrov Ljubiša ili Kralj Nikola u starim izdanjima pisali na srpskom ili crnogorskom jeziku, ili su primorani da bez pogovora prihvataju različita imenovanja jezika od strane izdavača novih izdanja.

Primjer: roman „Despa“ Nikole I Petrovića u katalozima se vezuje za crnogorski jezik onda kada je njegov izdavač Matica crnogorska, a za srpski onda kada ga publikuje izdavač Svetigora!

Pravilo po kojem autori određuju kako će se zvati jezik posebno je zanimljivo kada govorimo o novim naslovima, jer se tada podaci prikupljaju iz CIP-a (Katalogizacija u publikaciji – Cataloging in Publication) odnosno iz obrasca u kojem se navodi jezik teksta koji se publikuje i koji izdavač dostavlja Nacionalnoj biblioteci, pri čemu se, onda kada govorimo o živim autorima, podrazumijeva da je izdavač prethodno dogovorio pod kojom šifrom jezika će se djelo katalogizovati.

Međutim, iako nije rijetkost da bibliotekari pri preuzimanju bibliografskih opisa u uzajamnoj katalogizaciji prosto izmijene naziv jezika – što katkad rezultira i bučnim protestima pisaca zato što je neki njihov tekst označen šifrom za jezik koji oni „ne govore“, ili ga ne priznaju, štogod to značilo – problemi u katalozima nastaju čak i voljom samih autora, a što čitavu zavrzlamu sa nazivima jezika dovodi do paroksizma.

Primjer: crnogorski pisac Ognjen Spahić, čija se djela u crnogorskoj Nacionalnoj biblioteci katalogizuju kodom za crnogorski jezik, prije nekoliko godina ušao je u NIN-ov izbor za najbolji roman napisan na srpskom jeziku zato što su u Narodnoj biblioteci Srbije njegov naslov katalogizovali kao tekst objavljen na srpskom, i to na osnovu CIP-a koji je dostavio izdavač u skladu sa željom samog autora.

Dakle, jedno te isto djelo može biti označeno različitim jezicima ne samo zbog različitih procjena različitih bibliografa već i zbog autorovih različitih odluka, što u konačnom znači da je razgraničenje četiri nova jezika dovedeno do nivoa paradoksa kojem bi se poklonio i sam Zenon: niko ne zna na kojem jeziku je napisano ono što čita na jeziku kojim govori!

Budimo plastični, ako je već potrebno: ko može znati na kojem je jeziku napisan npr. roman bez CIP-a nekog novog pisca iz Crne Gore (pisca koji ne koristi dva nova crnogorska slova, koja očito nisu opšteprihvaćena, jer se tretiraju i kao dio paketa nacionalnih i političkih nadgornjavanja), osim ako proizvoljno ne tumači tuđe ime i prezime, i to tako što će pretpostaviti da su piščevo ime i prezime ogledalo neke vjere koje je ogledalo neke nacije u kojem se ogleda ideologija pisca po kojoj ovaj naziva svoj jezik.

Biti banalan i pitati na kojem jeziku je napisan ovaj tekst, ili navoditi slične primjere iz bibliotečke svakodnevice, bio bi krajnje nezanimljiv anegdotski izlet.

U svakom slučaju, zaključimo za sada ovo: smijurija koju svakodnevno živimo dodatno nam dokazuje da je nedavno buđenje „jugoslovenskih” nacija u mnogim slučajevima bilo ništa drugo do uspavljivanje pameti ovdašnjih ljudi. Pride, ova jezička pustolovina upozorava nas i da će građani koji nisu kontaminirani devizama poput one povampirene „jedna nacija, jedan jezik, jedna crkva”, kad-tad morati da se suoče i sa mnogo ozbiljnijim posljedicama nacionalističkih politika, naravno, ako nešto u međuvremenu sami ne preduzmu.

Autor je bibliotekar

Tekst je u izvornom obliku objavljen 2020. godine u časopisu Bibliografski vjesnik, god. 49, br. 1/3, pod naslovom „Naziv jezika kao bibliotečki Gordijev čvor ili kako su četiri jezička koda napravila haos u crnogorskim bibliotečkim katalozima“