Čovječanstvo je dvadeseti vijek dočekalo sa obimnim prtljagom natovarenim tokom devetnaestog vijeka. Uspostavljeni kapitalistički poredak težio je da samog sebe održi, koristeći u tu svrhu svaku oblast ljudskog života i mobilišući svakog pojedinca. Takva sudbina zadesila je i nauku i umjetnost. Od filosofije sasvim otcijepljena nauka doživljava eksponencijalni rast, nošena ubjeđenjem da ne postoji nijedan problem koji ne bi bila u stanju da riješi i pritisnuta zahtjevom da sve što izađe na vidjelo mora biti na tržište primjenjivo, kao da je sasvim zaboravila na antičke ideale znanja radi znanja. Biće potrebno da prođe dosta vremena kako bi rijetke glave primijetile da uprkos kvantitativnom rastu naučnih otkrića, ključni problemi ostaju netaknuti i da naučno znanje nije u stanju da odgovori na osnovna pitanja ljudske egzistencije. Umjetnost, sa druge strane, pokazuje tendenciju da se omasovi i postane slična industrijskoj proizvodnji. Uprkos tome, mnogi intelektualci će upravo u njoj vidjeti sferu kroz koju je moguće premostiti bauk nihilizma koji je kružio svijetom. 

Ovakvu sliku svijeta sa kojom počinje XX vijek, između ostalog, prikazuje i Maksim Gorki u svojoj drami “Djeca sunca”, koju je na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta nedavno postavila Jovana Tomić. Glavnu ulogu mladog naučnika Pavla Protasova tumači Mišo Obradović, dok njegovu umjetnički talentovanu suprugu Jelenu igra Vanja  Jovićević. Odnost dvoje glavnih likova mogao bi se simbolički razumjeti kao odnos umjetnosti i nauke u modernom dobu. Dok nauku i njenu tradicionalnu radoznalost i zainteresovanost za istinu zatičemo kako igra opasan ples sa vlastitim granicama i eksploatisanu u svrhe modernog oblika proizvodnje, umjetnost pokušava da stvaralaštvo i radoznalost vrati njihovoj izvornoj vezi sa moralom i ostalim fundamentalnim vrijednostima i da samom životu prida smisao za koji je malo ko nastavio da se brine u metežu tekuće epohe. Tragajući za odogovorima o datoj temi, a povodom predstave “Djeca sunca” razgovarali upravo smo sa glumcima Vanjom Jovićević i Mišom Obradovićem.

Snovi koji putuju kroz civilizacije 

Analizirajući ideale lika koji tumači, Obradović zapaža da se, formalno gledano, Pavle Protasov bavi hemijom, ali da zapravo teži najplemenitijim ciljevima. 

“U njemu bukti nada da će progres učiniti čovjeka svjesnijim, pa samim tim i bolji i da je to šansa za čovječanstvo. Razlika izmedju DNK čovjeka i životinje je 1%, ali u tih jedan posto staju i Vavilonska biblioteka i Ajfelov toranj i Leonardo da Vinči. Protasov vjeruje u konačni trijumf tih jedan posto. I ta nada putuje kroz civilizacije. O njoj je jednako sanjao vjerovatno i neki Egipćanin prije 5 hiljada godina i Tesla, ali i današnji čovjek. Kad će se to dogoditi i da li će… to je drugo pitanje.”

Jovićevićeva u junakinji koju predstavlja na sceni takođe vidi opšteljudska stremljenja, a ne samo karakteristike čovjeka modernog doba.

“Jelena, kao i većina ljudi, vjeruje u ideal ljubavi i strpljivo se bori za njega. Mislim da ne postoji ideja, želje, ciljevi, stremljenja koja mogu biti drugačija nego što je to sad ili prije par vjekova, pa samim tim po mom mišljenju ne postoji mjera koja korespondira sa težnjama čovjeka danas. Čovjek je čovjek i nekad i sad, osjećanja nisu nešto što može evoluirati, a lik koji igram, koliko god da je gorda i hladna, ona je žena koja neizmjerno voli svog muža i svrha njene borbe nije u porazu ili pobjedi, već u istrajnosti, u nastojanju da sačuva njihovu ljubav i pokušaju da prevaziđe sve što ih razdvaja.”

Mogu li umjetnost i nauka biti par u modernom dobu?

Za razliku od Protasova koji svoje nade polaže u nauku, Jelena ipak vjeruje da je “ljepota ta koja će spasiti svijet”. Na naše pitanje kako vidi odnos nauke i umjetnosti, glumica uočava da je istina da se umetnost i nauka nekad preklapaju, udružuju  i prepliću otvarajući puteve za novo ili nepoznato. 

“Svrha postojanja umjetnosti ne odnosi samo na nauku, vec i na filozofiju, kao i na spoznaju emotivne zrelosti. Opet, nije nužno, i umjetnost i nauka mogu stajati same za sebe. Mislim da ove dvije važne oblasti nisu nešto što ih sukobljava i dovodi u konkurentki odnos, već sama opijenost koja ih je obuzela i strast koja ih vuče ka tome, tačnije, više Protasova nego Jelenu. Ona čak na neki način i koristi umjetnost kao mamac ne bi li skrenula pažnju svog muža na sebe, ali ne da bi ga impresionirala, već da bi stimulisala i probudila njegova čula i u tome uspijeva.”, zaključuje Jovićević. 

Iako se nauka u modernom dobu od poziva transformisala u karijeru, Obradović sugeriše da protasova treba vidjeti kao posvećenika u nauku koji nema prvenstveno na umu vlastitu dobit, več prije ubjeđenja u emancipatorski potencijal naučnog znanja.

“Nije Protasov karijerista željan slave. On odbija da drži predavanja i nema tu vrstu kalkulacije. On je poput dječaka opijen velikim idejama i želi da to sunce, koje gori u njemu, ogrije i ostale. Naravno, ima on svoje druge slabosti, ali dok sam se bavio njim, kroz glavu su mi u jednom trenutku bljesnuli Miljkovićevi stihovi. Pustite me da govorim/ dok ima vatre u meni./ Možda ćemo jednom moći/ da to što kažemo dodirnemo rukama.

Svaki naučnik ili umjetnik koji kroz svoj rad ne traga za Istinom, prije ili kasnije završiće u bijedi duha. Vi ste u pravu, mnogi danas i u umjetnosti i u nauci, kao i u svim drugim sferama, brižljivo češljaju svoje ruse karijere i samo im je to važno.”, zapaža Obradović.

Ideja progresa i njene posljedice

Protasova Obradović opisuje kao čovjeka koji ne živi od svog rada. Hemija je, kako kaže, za njega igra, jer je naslijedio odredjeni novac od roditelja i ne brine o egzistenciji, što mu i omogućava da sanja progres.

“Vremenom će novac nestati i njegovu će kuću odnijeti nadolazeći, krvožedni kapitalista Miša (u tumačenju mog mladjeg scenskog saborca – Lazara Dragojevića). Tako da, kad Jeleni kaže to što kaže, nije on pritisnut borbom za preživljavanjem. Više to vidim kao jednu vrlo vještu emocionalnu manipalciju koja bi trebalo da opravda njegove nezrele postupke prema Jeleni. Jer on tu ženu jeste zapostavio. Ona je njegova minula žudnja, jer on sad gori za svojim idejama kao što je nekad gorio za njom. Kapitalizam probija u našu stvarnost i destabilizuje je do te mjere da postaje neizdrživo. Ali i tu čovjek ima mogućnost izbora. Umjesto Marka Zukerberga, slijedimo Sokrata i nećemo pogriješiti.“, poručuje obradović.

Iako je moderno doba obilježila ideja progresa i ubjeđenje u potencijal naučnog saznanja, mnogi značajni mislioci tog doba ukazuju na spasonosnu važnost umjetnosti. Na naše pitanje kako vidi značaj umjetnosti za doba u kojem živimo, Jovićevićeva odgovara da mi  i danas učimo ono sto su nam veliki mislioci nesebično ostavili i podijeli sa nama, a da je danas dosta toga ponavljanje onoga što je već rečeno i zapisano.

“Opet se moram osvrnuti na repliku koju kaze Jelena, a to je: Umjetnost treba da oplemenjuje ljude. I to je istina. Umjetnost je uvijek značajna i dopire do svakoga, nikoga ne ostavlja ravnodušnim i budi u čovjeku to jedno posebno osjećanja koje ne može kontrolisati makar i na tren. Zato će umjetnost uvijek da bude jedna posebna sila kojom je naš život obogaćen bez obzira na vrijeme u kojem živimo.”

Otuđenost i kriza tradicionalnih vrijednosti

Likovi koje zatičemo u predstavi “Djeca sunca” dolaze iz privilegovanih slojeva društva i ne mare previše za niže društvene slojeve. Glumci sa kojima smo razgovarali su saglasni da se ta slika može prenijeti na vrijeme u kojem danas živimo.

“Ta slika je imanentna svim društvima, oduvijek. Jer čovjek je (i) sebično biće. I nisu samo privilegovani otudjeni. Čovjek je danas otudjen i to je postalo opšte mjesto. Što će biti za godinu, dvije, kad eksplodira Metaverse, kad postane dostupan svima. Mi već sad živimo Hakslijev “Vrli novi svijet”. Znam da ne otkrivam “toplu vodu” kad kažem da je uzrok svega bolno odsustvo morala. I kad kažem moral ne mislim na skup napamet naučenih pravila serviranih da slome volju i duh čovjeka. Mislim na Moral u najljepšem smislu te riječi. Onako kako o tome govori Platon: Treba uvidjeti da su moralne vrijednosti i djelovanje, ono što dušu čini lijepom, te da je potrebno razvijati vrline.”, zapaža Obradović.

Slično zapaža i Vanja Jovićević.

“To jeste vrlo česta pojava danas i nije zalud rečeno “ne razumije sit gladnog”. Ne postoji način na koji se može premostiti jaz među društvenim klasama, čovjek jednostavno ima osjećaja za druge ili nema, ili je empatičan ili sebično živi u samoljublju. A i sama ta klasifikacija društvenih klasa je pod velikim pitanjem danas, ako imaš diplomu, ne znači da si obrazovan, ako imaš novac ne znači da si gospođa ili viši stalež, ako nemaš novac, ne znači da nemaš manire, ako si zanatlija, ne znači da nisi načitan itd. dok god čovjek bude sebe pozicionirao u odnosu na klasne staleže neće moći da premosti nikad jaz koji se nalazi u njemu samom.”

Moderno doba prodire u tradicionalne vrijednosti i razara ih. Na udaru je, između ostalih i brak. Tu krizu primjećujemo i u predstavi. Protasov tako u jednom trenutku postavlja duhovito pitanje svojoj supruzi za čiju je vjernost zabrinut: “Da li da mislim na tebe ili na rad (koji treba da završim)? A jako mi se žuri!” Ovaj momenat jako dobro ilustruje kako kapitalistički sistem prodire u naše lične odnose i mijenja ih. Međutim, kada shvati da može da izgubi ljubav svoje supruge Jelene, kako primjećuje Obradović, njegovi prioriteti počinju da se mijenjaju.

“Onog trenutka kad shvati da može da je izgubi, počinje da je hvata noktima. I hemiju će poslati u drugi plan. Vrlo brzo nakon toga, dolazi kraj predstave, tako da ne znamo šta bi dalje bilo medju njima. Iako bi samo od tog momenta mogla da krene nova drama. Mislim da je Badju negdje rekao da je brak – komunizam u dvoje, a Vladeta Jerotić da je to monaštvo u dvoje. Brak je samo jedan okvir izmedju dvoje ljudi u kojem bi trebalo da vladaju postulati nečeg što je mnogo šire, a to je Ljubav. I dok god se ja ujutru pitam šta je to što danas mogu da uradim za Nju, a Ona šta je to što može da uradi za mene… nije važno imamo li papir da smo u braku ili ne. Generalno, odnosi medju ljudima, pa tako i medju onima koji su u braku, opterećeni su sebičnostima do te mjere da postaju neodrživi. I tu se krije izazov za svaki odnos, za svaki brak. Jer Ljubav je davanje, a ne posjedovanje.”, zaključuje Obradović.

Kojem Suncu idemo u susret?

Razgovor sa dvoje glumaca završili smo pitanjem kojem Suncu sami teže. Vanja Jovićević otkriva da, kao i “djeca sunca”, težim odredjenim idealima koji čine jedan zivot.

“To je to sunce koje nas grije i od kojeg crpimo energiju. Svako naravno teži ka savršenosti i smatra da je zaslužuje, ali svaki čovjek mora biti spreman i na oblake koje nam prekriju sunce sa kojima se moramo boriti sa vremena na vrijeme ne bi li sunčani zraci mogli da dopru do nas i nahrane nam dušu.”

Mišo Obradović tom Suncu takođe daje univerzalni smisao.

“Sunce je Jedno. Tome Jednom težimo i “djeca sunca” i ja. Samo je pitanje čime ćemo taj put do tamo ispuniti. Volio bih da to bude Vrlinom.”