Pojedine organizacije u kojima mladi igraju glavnu ulogu su sterilisane od demokratije i demokratskih kapaciteta. Potentne jedino da indoktriniraju članstvo i prave vojsku poslušnika. Suštinski se bave formom, a suštinom samo formalno.

Gotovo svakodnevno dolazimo do zaključka da živimo u svijetu u kojem stvari nije baš lako predvidjeti. Okruženi smo izazovima sa svih strana, gotovo u svakom trenutku. Dok većinu izazova u privatnom životu možemo da riješimo ili smo barem faktor odlučivanja, sa javnim životom to i nije baš slučaj. Dok sami možemo da odlučimo gdje ćemo posaditi cvijeće u svom dvorištu, rijetko da nas ko pita za naše mišljenje kako treba biti uređena zelena zona našeg kvarta.

Simplifikovane primjere lako je projektovati na neke mnogo krupnije i složenije, ali ujedno sasvim jasne i nikako konfuzne. Mnogo ozbiljniji izazovi koji mijenjaju tok naših života kreirani su od strane politike i ekonomije.

Nedostatak progresivnih ideja koje imaju emancipatorsku ulogu primjetan je i kod mladih i ogranizacija koje ih predstavljaju. Pored jasnog formiranja zahtjeva, organizacije mladih moraju biti spremne da aktiviraju svoje članstvo, pa i da mobilišu masu, ako situacija bude tako zahtijevala. Kod nas, riječ mobilizacija je poprimila naročito negativnu konotaciju, međutim, to ne mora da ukazuje na bilo šta loše.

Jednostavno, mobilizacija, prije svega studenata, koji imaju jasno formirane zahtjeve, je i legalan i legitiman čin. Prepuštati stvari institucijama sistema je naivno i nespretno, naročito jer se daje legitimitet nekome ko je kompromitovan.

Pojedine organizacije u kojima mladi igraju glavnu ulogu su sterilisane od demokratije i demokratskih kapaciteta. Potentne jedino da indoktriniraju članstvo i prave vojsku poslušnika. Suštinski se bave formom, a suštinom samo formalno.

U kontekstu politike i ekonomije, u tekst bih uveo i Antonija Gramščija, italijanskog filozofa i teoretičara politike, koji je nepravedno zaboravljen i ostavljen za neka druga vremena.

Antonio Gramšči govori o tome da vladajuća klasa ne održava svoju moć isključivo uz pomoć političkih i ekonomskih pritisaka, već da poseže i za nekim drugim instrumentima. Vladajuća klasa upostavlja „kulturnu hegemoniju“ uz pomoć koje nameće svoje norme i ubjeđenja. Vremenom te norme postaju opšteprihvaćene vrijednosne note, odnosno „zdravi razum“ – senso commune. Nasuprot očekivanom, potlačeni se neće pobuniti, već prihvatiti (harizmatični) autoritet, sa kojim će se kasnije, potpuno pogrešno, identifikovati.

Gramšči je i više nego relevantan za obrađivanje i danas. Težina njegovih ideja je univerzalna, naročito u dijelu gdje govori u superstrukturama i istorijskim blokovima. Još tada je Gramšči shvatio da vladajuća klasa ne može da opstane isključivo na represiji (koja se sprovodi kroz državni aparat). Potrebno je i da nametnu svoju, dodao bih lažnu, intelektualno-moralnu elitu, koja je suštinski ništa do intelektualnog kiča.

Stavljajuči sve i svašta u kutiju „zdravog razuma“ i tako kreirajući neku novu postavku stvari koja njima služi za obračun i nametanje mišljenja, stvorili su i klasu kvazi-intelektualaca i stručnjaka koji postaju autoritet upravo organizacijama mladih. To su ljudi koji imaju mišljenje o svemu, koji donose sud o svemu, a gotovo uvijek po nekoj liniji politike, bili oni na ovoj ili onoj strani. Te su linije i više nego primjetne i rijetko da se iz njih iskače. Ovo je naročito opasno i sa aspekta da se na ovaj način proizvode grupe ljudi koji bivaju sistemski izolovani jer se naprosto ne uklapaju u novu stvarnost.

Iskoristio bih priliku da se osvrnem i na socijaldemokratiju u Crnoj Gori, koja je kod nas, kao i u Evropi i svijetu poražena.

Danas, socijaldemokratija nema kapacitet da demonstrira svoj otpor okrutnom i surovom neoliberalnom kapitalizmu i tržišnoj ekonomiji. Morala bi da bude sposobna da igra na kartu svog najvećeg aduta – mobilizacija masa i snažan sindikat. Ali ni to ne bi bilo dovoljno u današnjoj postavci stvari. Potrebna je ne samo kozmetička promjena, već i strukturalna koja bi potkopala status quo.