piše: Bojana Šolaja

Koja je vaša omiljena priča iz djetinjstva? Sudeći po stavovima brojnih psihoterapeuta, odgovor na ovo pitanje je važan pokazatelj sklonosti djeteta, ali i problema sa kojima se u najranijem periodu života suočavalo. Ako im je vjerovati, djevojčice koje navedu „Pepeljugu“ kao odgovor na ovo pitanje češće su bile izložene izraženom rivalitetu sa sestrama ili braćom, a nerijetko im je i bilo teško da u djetinjstvu izgrade osjećaj lične vrijednosti. Članak kojem ste upravo posvetili nekoliko sekundi svoga vremena neće se baviti psihologijom vaših ranih preferenci u pogledu bajki ili crtanih filmova kojima ste se rado vraćali, već će vam pokazati da bajke vašeg djetinjstva nisu samo prečice namjenjene vašim roditeljima da vas lakše uspavaju. Ako se nešto treba zamjeriti dobrom starom Dizniju, onda to nije toliko činjenica da je modelovao svoje princeze i njihove životne drame po patrijarhalnom modelu kojem svojevremeno još nije uspio da umakne, već prije to što je od nas sakrio te priče i istine koje saopštavaju u svom izvornom obliku, a sve to u korist neprovjerene glasine o happy end-u. Braća Grim i Hans Kristijan Andersen kao tri autora od kojih je Dizni najčešće pozajmljivao i njihove zaplete prekrajao, nisu bili zabavljači širokih narodnih masa, već ozbiljni predstavnici romantične književnosti koji su u fantastično ruho pakovali najveće životne istine. 

Daleke 2001. godine, neka dvogodišnja djevojčica je na jednoj od obala Morače prvi put čula priču o „maloj sireni“ i kao omađijana tražila da je sluša ponovo, i ponovo, i ponovo… i kada je osjetila da joj to nije dovoljno, počela je da crta hronološkim redom prizore koje je kasnije koristila kao nastavak priče o sireni, ili čak događaje koji su Andersenovoj bajci prethodili. Trebalo je da prođe najmanje deset godina da je pročita ponovo i da shvati da „Mala sirena“ nije jedna tužna priča za laku noć, već istina o ljudskoj metafizičkoj čežnji, ljubavi i smrti, i stradanju koje svako od nas podnosi u pokušaju da sačuva vlasititi smisao koji je skoro uvijek u „očima koje govore“ i na usnama koje ćute. Dakle, čak i ako su vam malima čitali ovu bajku ili ako ste je kao odrasli čitali nekome mlađem, budite sigurni da je niste zaista pročitali. Ako želite da je pročitate ponovo kako dolikuje, slijedite nas u narednim redovima. Ljubav vama kojima objašnjenje nije potrebno, i baš nas briga što će nam neki psihijatar skoro izvjesno reći da preispitamo zašto mislimo da romantična ljubav mora da bude stradanje i pitati nas da li su naše sanjarije zapravo pokušaj da pobjegnemo u neku drugu dimenziju iz isuviše surove realnosti. Ovo je priča o nečemu dubljem od toga, gdje je „voda modra poput najljepšeg različka, a čista i bista nego najčišće staklo, ali i dublja nego što bilo koje sidro može doseći“.

Beskrajno plavo more i u njemu – smisao 

Danski književnik nije slučajno odabrao da priču o maloj sireni započne na morskom dnu. Pažljiv čitalac će uočiti da se radnja odvija jedan nivo niže nego što to inače jeste u našim životima. Ono što je za nas zemlja, za sirenu je morsko dno. Šta nama simbolizuje nebo, to njoj predstavlja kopno. U tom nepreglednom plavom prostranstvu iznad i ispod horizonta o kojem je kasnije ništa manje lijepo pjevao i naš Crnjanski, svako će svoj zavičaj pronaći negdje po mjeri svoga bića. Sjetimo se, u djetinjstvu su morske princeze bile školovane u umjetničkom duhu. Neka je vajala ribe, neka druge sirene, a samo ova najmlađa je crtala sunce i kopneno cvijeće. Ovim momentom pisac želi da nam predoči da je kod najmlađe sirene još u djetinjstvu bila prisutna metafizička žeđ, težnja da se iskoči iz onoga datog, da se nadiđe vlastita priroda u pravcu nečeg višeg, dalekog i nedostižnog. Kasnije je ta unutrašnja potencija bila aktualizovana u svakoj od njih. Naime, kada navrše petnaest godina, svaka princeza dobija dozvolu od njihove bake da izađe na kopno i vidi kako izgleda nadmorski svijet. Sirene bi u tim prilikama istraživale onoliko koliko je radoznala i pustolovna bila njihova priroda. Dok je jedna od njih otišla duboko u kopno uz rječni tok, druga se zadovoljila samo posmatranjem morske površine smatrajući da je upravo ona najljepša. Samo najmlađa sirena maštala je da izađe na kopno i na njemu ostane. U tom pravcu je vukla neka sila koju tada nije mogla da objasni. Tek u periodu adolescencije njen um biva spreman da nađe razlog tog žeđi i da je položi u srce male princeze.

Vječnost na licu voljenog

Sada dolazimo do dijela koji je najčešće osporavan od strane Andersenovih savremenih kritičara. Njihovo pitanje bi otprilike glasilo ovako – zašto princeza mora da se odrekne svega što jeste zbog ljubavi prema princu, podnese svakojake bolove i izgubi glas, i na kraju čak prinese vlastiti život na oltar te ljubavi? Ovom prigovoru se može odgovoriti pažljivijim tumačenjem Andersenovih motiva. Prvo, otkud čitalačkoj publici ideja da sirena izlazi na kopno da se uda? Na dnu mora, da i mi budemo malo banalni, ima dovoljno morskih ljudi koji bi se rado oženili princezom da ne mora da prevaljuje toliki put. Ono što malu sirenu mami na kopno je žeđ za vječnošću, potraga za besmrtnom dušom. O tome svjedoči njen dijalog sa bakom o ljudima, nakon što je prvi put srela princa.

„Ako se ljudi ne utope,“ pitala je sirena, „mogu li onda živjeti vječno? Ili umiru baš kao i mi u moru?“ „Da!“ reče starica. „Umiru i oni, a život im je još kraći od našeg. Mi možemo poživjeti tristo godina, a kad nas više nema, postanemo jedino pjena na moru i nemamo groba među svojim bližnjima. Nemamo besmrtnu dušu ili novi život, mi smo poput trske kad se posiječe – nikad se više ne zazeleni. Ljudi, međutim, imaju besmrtni duh, koji živi i nakon što se tijelo pretvori u zemlju, a podiže se kroz čisti zrak do sjajnih zvijezda. Baš kao i mi kad izranjamo iz mora gledati ljudski svijet, tako i oni izrone na nepoznatim divnim mjestima koja mi nikada nećemo vidjeti.“ „Zašto mi nismo dobili besmrtne duše?“ tužno upita mala sirena. „Ja bih dala svih svojih tristo godina za samo jedan dan kao ljudsko biće i za svoje mjesto u nebeskom svijetu!“ „O tome nemoj ni misliti!“ reče starica. „Mi smo ovdje sretniji i mnogo nam je bolje nego ljudima gore.“ „Znači, ja ću umrijeti i postati morska pjena, nikad više neću čuti muziku valova, vidjeti divno cvijeće i crveno sunce! Zar stvarno ništa ne mogu napraviti kako bih dobila vječni duh?“ „Ne!“ reče starica. „Jedino ako te neko od ljudi toliko zavoli, da mu postaneš više i od oca i majke, da ti posveti sve svoje misli i ljubav, da svećenik položi njegovu desnu ruku u tvoju, u znak vječne vjernosti, njegova bi duša prešla u tvoje tijelo, pa bi tako i ti dobila dio ljudske sreće. Dao bi ti dušu, a svoju zadržao. Ali to se nikada ne može dogoditi! Ono što mi smatramo lijepim, tvoj riblji rep, njima je ružan, jer nemaju pojma, pa kod njih moraš imati dvije nespretne potpore koje zovu nogama da bi te smatrali lijepom!“

Istovremeno, bilo bi pogrešno razočarano tvrditi da je sireni princ poslužio samo kao puko sredstvo za dostizanje besmrtne duše. Samu tu besmrtnost sirena otkriva kroz princa i ljubav prema njemu, čita je sa njegovog lica i iz njegovih tamnih očiju. Konačnu potvrdu da njena potraga nije bila samo potraga za besmrtnošću, već da ta besmrtnost i osvojena vječnost nije ništa drugo do jedna „rđava beskonačnost“ ukoliko se u nju uđe bez ljubavi, predstavlja trenutak u kojem joj se na kraju priče otvara mogućnost da ubije princa i tako ponovo postane sirena i ne umre, ali ova to odbija da učini iz ljubavi prema princu i tako potpisuje sebi smrtnu presudu.

U čemu je tragika sirenine sudbine i opšteljudski značaj njenog puta? Sirena uzima ljudsko obličje ne bi li osvojila prinčevu ljubav. Kako bi dobila tu priliku, ona mora morskoj vještici dati svoj lijepi glas i prihvatiti da svaki njen korak na kopnu bude poput hodanja po trnju. Međutim, kada je pitala vješticu šta joj onda ostaje kako bi se približila princu, ova joj odgovara: „Tvoje oči koje govore“. Andersen nije bez razloga sireni oduzeo jezik i prepustio sve očima. Zadatak je sada bio na voljenom. On je taj koji je morao da je prepozna. Njegove oči su te koje u susretu treba da joj omoguće prodor ka vječnosti, on je mora vidjeti kao dušu kakva treba da postane. Nažalost, princ odlučuje da vjeruje jeziku i činjenicama, a ne sireninim modrim očima i vlastitiom srcu, i pogrešno procjenjuje da nije ona, već princeza susjednog kraljevstva ta koja ga je spasila one olujne noći. Prepoznavanje je trebalo da se desi u metafizičkom i predjezičkom prostoru. Umjesto toga, kako to obično i biva, desilo se mimoilaženje u onom jezičkom i činjeničkom. Dešava se tragičan kraj u skladu sa proročanstvom vještice: „Prvog jutra nakon što se on oženi drugom, puknut će ti srce, pa ćeš postati morska pjena“.

Istina koja mora ostati nedorečena 

Iako mala sirena, kao i svako smrtno biće, jeste tragični junak, njena priča se ipak ne završava do kraja tragično. Neko bi mogao reći da je Danac odlučio da ipak ne priredi svojim malim i velikim čitaocima besanu noć, pa je dodao posljednji dio u kojem se duša sirene, umjesto da se pretvori u pjenu, pridružuje vilama vjetra koje svojim dobročinstvima osvajaju besmrtnost. Mi vjerujemo da se ovdje ipak radi o tome da Andersen želi da pokaže da nikome nije suđeno da za života bude siguran u potencijalnu besmrtnost svoje duše.Onda bi put bio suviše lak. Cilj je u tome da se u ovom naslućivanju, pipanju u mraku, živi vjerujući u vječnost. Onaj ko živi ljubeći dobija svoje odredište u vječnosti. Biti voljen znači pješačiti kraće. Voljeti znači uživati punu ljepotu toga puta.