piše: Damjan Spasojević

Nažalost, još uvijek nemamo specijalizovanu SOS liniju za prevenciju suicida, ali na broj 1555 možete dobiti Centar za mentalno zdravlje lokalnog Doma zdravlja koji će vam pružiti potrebnu pomoć.

Crna Gora je u prvih deset država Evrope po broju samoubistava, a godišnje preko 100 ljudi sebi oduzme život. U poslednjem periodu samoubistvo je aktuelna tema i u medijima su se mogle naći informacije o tome kako prepoznati da je neko suicidan i kako u tom slučaju djelovati, a i kako reagovati na sopstvene suicidne misli.

Međutim, pored ljudi čije suicidne misli u krajnjem vode do samoubistva ili pokušaja samoubistva, postoje i oni koji u njima nalaze samo način da se nose sa depresijom i drugim duševnim stanjima, bez stvarne namjere da pokušaju da izvrše samoubistvo. „Suicidalna ideacija“ zastupljena je kod nemalog broja ljudi makar u nekom periodu života, a kod nekih može potrajati i decenijama.

U pristupu ovoj temi, kao što to često biva kada su u pitanju ljudske misli i emocije, sudaraju se umjetnost i nauka. Ovu pojavu psihologija bez sumnje svrstava u patološke, dok s druge strane, u književnosti nalazimo i romantizirani prikaz ovog fenomena kao tipa ličnosti koji se ovom idejom koristi kao izvorom snage za borbu sa težinom života.

Herman Hese u „Stepskom vuku“ za glavnog lika ima upravo jednog takvog, a u „Traktatu o Stepskom vuku“ dealjno izlaže opis „Ljudi samoubica“:

„Mora se napomenuti da je pogrešno nazivati samoubicama samo one ljude koji se odista ubijaju. Među ovima ih čak ima mnogo koji su, tako reći, pukim slučajem postali samoubice, kod kojih pojam samoubistva nije sastavni deo njihovog bića. Među ljudima bez individualnosti, bez snažne konstitucije, bez velikog udesa, među običnim ljudima iz čopora, ima mnogo njih koji završe samoubistvom, a po svom obeležju i kovu ne pripadaju tipu samoubice, dok, naprotiv, mnogi koji su po svom biću samoubice, možda veći deo njih, nikada stvarno ne dižu ruku na sebe.

Samoubica (…) ne mora nužno da živi u naročito prisnom odnosu sa smrću, to može da se čini a da čovek ipak nije samoubica. Ali je samoubici svojstveno da svoje Ja, bez obzira da li s pravom ili ne, oseća kao naročito ugroženu klicu prirode, da mu se uvek čini kao da je izuzetno izložen opasnosti, kao da stoji na najšiljatijem vrhu hridine, pa mu je dovoljan najmanji spoljni udar ili neka sićušna unutrašnja slabost da se surva u ponor. Ova vrsta ljudi obeležena je po liniji svoje sudbine time što je za njih samoubistvo najverovatniji način smrti, bar u njihovoj sopstvenoj uobrazilji.

Preduslov za ovakav stav, koji je uočljiv još u ranoj mladosti i ove ljude prati tokom čitavog njihovog života, nije neka izuzetno slaba životna snaga, naprotiv,  među samoubicama nailazimo na vanredno žilave, strasne a i smele prirode. Ali kao što postoje prirode koje prilikom i najmanje bolesti naginju groznici, tako ove prirode, koje mi nazivamo samoubicama i koje su često veoma osetljive i osećajne, naginju tome da se pri najmanjem potresu predaju intenzivnoj predstavi samoubistva. (…) Posmatrajući je metafizički, ta stvar izgleda drukčija i mnogo jasnija, jer pri ovakvom posmatranju samoubice nam se prikazuju kao bića pogođena osećanjem krivice zbog svoje individualnosti, kao duše kojima više nije životni cilj da sebe usavrše i oblikuju, već da se raspadnu i vrate majci, bogu, da se vrate u svemir. Među ovim prirodama mnoge su potpuno nesposobne da ikada izvrše stvarno samoubistvo, jer su duboko spoznale koliki je ono greh. Za nas su one pak samoubice, jer žive u smrti, a ne u spasonosnom životu, jer su spremne da se odreknu sebe, da se predaju, ugase i vrate početku.

Kao što svaka snaga može da postane i slabost, pod izvesnim okolnostima do toga mora da dođe, tako i obratno, izraziti samoubica često može da pretvori svoju prividnu slabost u snagu i oslonac, pa to obično i čini. (…) Od zamisli da mu je svakog časa otvoren put u smrt, stvorio je ne samo mladalačkomelanholičnu igru fantazije već je iz te zamisli crpao utehu i oslonac. Doduše, kao kod svih ljudi njegovog soja, svaki potres, svaki bol i svaka nezgoda u životu smesta su izazivali u njemu želju da se iz svega toga izvuče pomoću smrti, ali se postepeno baš iz te sklonosti izrodila filozofija u prilog životu. Srodivši se prisno sa zamisli da mu je onaj izlaz u slučaju nužde uvek otvoren, ona mu je davala snage da postane radoznao za iskustvo bola i neprilika, i kada mu je bilo naročito rđavo, mogao je katkada sa radošću, pa čak i sa zluradošću, da oseti: Radoznao sam da vidim koliko čovek u stvari može da izdrži! Kada dospem do granice podnošljivog, dovoljno je da otvorim vrata i već sam umakao. Postoji veliki broj samoubica koji iz ove zamisli crpu neobičnu snagu.

S druge strane, svim samoubicama je dobro poznata borba protiv iskušenja da izvrše samoubistvo. Svaki od njih, u nekom skrivenom kutu svoje duše, dobro zna da je samoubistvo, doduše, izlaz, ali da je ipak samo pomalo otrcan i ilegalan izlaz za slučaj nužde, da je u suštini plemenitije i lepše ostaviti da čoveka pobedi i obori sam život nego sopstvena ruka. Svest o tome, nečista savest, koja ima isti izvor kao, na primer, nečista savest kod takozvanih samobludnika, podstiču većinu samoubica na trajnu borbu protiv iskušenja. Oni se bore kao što se kleptoman bori protiv svog poroka. Ova borba je i Stepskom Vuku bila dobro poznata, vodio ju je mnogobrojnim, uvek drukčijim oružjem. Najzad je, oko četrdeset i sedme svoje godine, došao na srećnu ideju, koja nije bila bez humora i koja mu je često pružala zadovoljstvo, da svoj pedeseti rođendan odredi kao dan kada će dopustiti sebi da izvrši samoubistvo. Sporazumeo se sam sa sobom da toga dana ostavi sebi na volju da li će, za slučaj nužde, prema svom trenutnom raspoloženju, upotrebiti ovaj izlaz. Neka mu se sada dogodi šta mu drago, neka se razboli, osiromaši, neka doživi patnju i gorčinu za sve je određen rok, to sve može da potraje najviše još nekoliko godina, meseci i dana, a njihov se broj stalno smanjuje! I odista je sada lakše podnosio sve nedaće koje bi ga ranije jače i duže mučile, pa čak i do dna duše potresale. Ako se iz bilo kog razloga osećao naročito rđavo, ako bi pored pustoši, usamljeosti i podivljalosti njegovog života naišle i izvanredne patnje i gubici, mogao je tim patnjama da kaže: čekajte, još samo dve godine, pa ću zagospodariti vama! I tada bi se s ljubavlju predao zamisli kako će na dan njegovog pedesetog rođendana ujuto stići pisma i čestitke, dok će se on, siguran u svoj nož za brijanje, oprostiti svih patnji, zatvarajući vrata za sobom. Tada bi kostobolja, seta, glavobolja, bolovi u stomaku mogli da gledaju kuda će sad.“

Doživljaj samoubistva kao potencijalnog rješenja

U napadima anksioznosti, roju misli o predstojećim situacijama koje ga čekaju i svim načinima na koje te situacije mogu da postanu „bezizlazne“, čovjek dolazi do univerzalnog rješenja – samoubistva. Iscrpljujući niz zamišljenih situacija u koje može da zapadne a da ne zna kako bi se iz njih izvukao napada čovjeka i on pokušava da nađe rješenja za svaku od tih situacja i umiri anksioznost. Međutim, kako su, pogotovo kod onih sa anksioznim poremećajem, te zamisli uvijek pesimistički hiperbolisane, rješenja se ne mogu pronaći, i tada se javlja misao „Pa znam šta ću ako mi se desi ta situacija – ubiću se!“. Ironija je to kako ovakva misao može da unese smirenje kod čovjeka. Kada se samoubistvo prihvati kao potencijalni izlaz tada više ne postoji srah od bilo kog razvoja situacije jer ni jedan ne može postati „bezizlazan“. Kako Hese kaže u navedenom citatu – „Od zamisli da mu je svakog časa otvoren put u smrt, stvorio je ne samo mladalačkomelanholičnu igru fantazije već je iz te zamisli crpao utehu i oslonac.(…)Kada dospem do granice podnošljivog, dovoljno je da otvorim vrata i već sam umakao. Postoji veliki broj samoubica koji iz ove zamisli crpu neobičnu snagu.“  

Pored ukidanja bezizlaznosti, podsjećanje na mogućnost izvršavanja samoubistva vraća osjećaj kontrole na životom. Za vrijeme napada anksioznih misli ono što pada najteže jeste osjećaj čovjeka da nema kontrolu nad onim što mu se dešava i na kraju nad samim sopstvenim životom. Tada ideja o samoubistvu vraća kontrolu nad životom u njegove ruke – ako može da ga prekine onda ima i najveći stepen kontrole nad njim. To opet umiruje anksioznost i strah od gubitka kontrole.

Najzad, prihvatanje da je spreman da ga prekine pruža čovjeku mogućnost da „nastavak“ života doživi kao „gratis“ i time ga oslobodi od opterećenja da ispuni sva ona očekivanja i standarde koje je ima do tad, što opet oslobađa od anskioznosti i straha da neće uspjeti sve ono što (se od njega) očekuje. Kada pomisli da bi prekinuo život, i onda zamisli da je to upravo učinio, tada može da zaključi – „Da sam to stvarno uradio sada bih bio mrtav, tako da šta god da mi se sada dešava nije važno jer sam već u prednosti zbog same činjenice da sam živ.“. Iz ovoga prozilazi i antisuicidni princip po kom, ako ništa drugo, nema potrebe oduzeti život sebi danas jer – „Uvijek možeš da se ubiješ sutra“ – što zapravo život pretvara u konstantnu sudijsku nadoknadu.

Heseov lik kombinuje ove ideje zakazujući svoje samoubistvo za dvije godine, ali pod uslovom da „..se iz bilo kog razloga oseća naročito rđavo, ako bi pored pustoši, usamljeosti i podivljalosti njegovog života naišle i izvanredne patnje i gubici“, pa tako daje šansu da ako ne bude tako za dvije godine zakaže novi termin. Tako postiže utisak ga, bez obzira na sve, uvijek čeka siguran izlaz, vraća kontrolu i moć u svoje ruke jer „Tada bi kostobolja, seta, glavobolja, bolovi u stomaku mogli da gledaju kuda će sad.“, i kroz zakazivanje i dodatna odlaganja termina postiže efekat vječne sudijske nadoknade.

Filmski prikaz ovakvog doživljaja mogao bi se pronaći i u 17. epizodi šeste sezone serije Dr House. Glavni lik, nakon perioda snažne depresije, u sceni maestralno praćenoj Piter Gabrijelovim hitom My body is a cage, skače sa balkona svoje hotelske sobe, izvršavajući, na pretpostavku gledaoca, samoubistvo, da bi na kraju to zapravo bio skok u bazen, što izaziva naglu relaksaciju nakon tri minuta scene u maksimalnoj tenziji, prikazujući tako onaj pomenuti osjećaj smirenja koji nesporovedena ideja o mogućnosti prekida života može da izazove kod ljudi koji pate, dok lik u seriji ovim trenutkom izlazi iz mračnog perioda.

Psihologija

Uprkos ovakvoj književnoj interpretaciji suicidna ideacija u psihologiji ne može biti posmtrana drugačije nego kao patološka pojava. Maštanje o samoubistvu kao odgovor na susret sa teškim životnim komplikacijama posledica je neadekvatno razvijenog emotivnog aparata koji nije sposoban da se na ispravan način nosi sa tim izazovima. Najčešće se javlja kao odbrambeni mehanizam u depresiji, a neki od faktora koji povećavaju rizik od pojave ovakvog načina nošenja sa životnim izazovima su postojanje slučajeva samoubistva u porodici ili krugu prijatelja, usamljenost, istorija nasilja u porodici, zloupotreba alkohola i narkotika…

Predispoziciju za pojavu suicidne ideacije povećava Zanemarivanje emocija u djetinjstvu (Childhood Emotional Neglect – CEN), tvrdi psihološkinja i autorka ovog termina, Dženis  Veb.
CEN označava odrastanje djeteta bez ispravnog reagovanja na njegove emocije od strane roditelja. Ne treba ga miješati sa zlostavljanjem ili zanemarivanjem u opštem smislu, kao ni sa nedostatkom ljubavi. CEN predstavlja neprimjećivanje ili neadekvatno reagovanje na emocije djeteta.

Davanje emocijama na značaju nažalost nije dio naše kulture, pa uspomene iz djetinjstva mnogih, u manjoj ili većoj mjeri, sadrže primjere CEN-a. U pitanju je neprimjećivanje emotivnog stanja djeteta, što mu ostavlja utisak da su njegove emocije beznačajne, nesaslušavanje djeteta kada pokušava da izrazi osjećanja (čuveno „Ni riječ više!“), ne postavljanje pitanja djetetu o njegovim željama i potrebama, kažnjavanje za ispoljavanje emocija (slanje u sobu zbog plakanja, prijetnja da će dobiti batine ako nastavi da plače), što ostavlja utisak da negativne emocije nisu samo nebitne, nego čak i nepoželjne i kažnjive, reagovanje na emocije agresijom i sl.

Pored tuge i uznemirenosti, emocija najpodesnija da izazove pogrešnu reakciju roditelja je strah. Čest primjer roditeljskog „pomaganja“ u „savladavanju“ straha je pritisak većim strahom – kada se dijete plaši da uradi nešto što odrasli znaju da je bezopasno, npr. skoči u vodu sa malo veće visine ili popne na merdevine, dobija naređenje da to uradi kako ne bi dobilo batine ili sl. što je najbrži način da se taj strah prevaziđe. Međutim, kako i narod kaže „Što je brzo, to je i kuso.“, pa tako ovaj način usađuje u mentalnu mapu djeteta pogrešne putanje kojima se savladava strah, i pitanje je koliko će biti sposobno da onda kada ne bude bilo nekoga da ga pritisne većim strahom savlada neki svoj strah.

Kako ovi primjeri ne bi bili doživljeni kao poziv da se djeca razmaze tako što bi im bilo dozvoljeno da beskonačno plaču kada im nešto nije po volji, ili što bi ih se uvijek pitalo o njohovim željama i potrebama i iste ispunjavale, bitno je naglasiti da CEN podrazumijeva  i neunošenje strukture i disciplnine u život djeteta. Preduslov za ispravno reagovanje na dječije emocije je uvođenje kvalitetne discipline, a koja nije zasnovana na strahu već pozitivnom primjeru od strane roditelja. Većina roditelja propusti ovo u prvim godinama odrastanja djeteta a onda kasnije zbog toga nije moguće ispravno komunicirati sa djetetom i taj emotivni jaz se kroz odrastanje samo povećava.

Ovakvo odrastanje za posledicu ima neispravan doživljaj sopstvenih emocija i nemogućnost da se sa njima nosi. Tako nerazvijen emotivni aparat u teškim trenucima nema mehanizme kojima bi savladao teške emocije i tada pribjegava rješenjima poput maštanja o samoubistvu.

Od vitalnog značaja za život je osvijestiti pataloški karakter ove pojave kod sebe ili je primijetiti kod drugoga i uraditit nešto po tom pitanju. U zavisnosti od inteziteta rješenje se nalazi u samom razgovoru sa najbiližima i edukaciji, preko psihoterapije pa do medikamenata.

U slučaju finansijske nemogućnosti za odlazak na psihoterapiju u svim opštinama u okviru domova zdravlja postoji Centar za mentalno zdravlje u kom se može dobiti psihološko savjetovanje i adekvatna psihološka pomoć.