,,Režim je za 30 godina uspio da promijeni značenje riječima ljubav i patriotizam. Uspio je trajno da promijeni percepciju djela nacionalnih umjetnika i crnogorske kulturne baštine. Uspio je da postigne da i jedan Njegoš zasmrdi na partiju.“

Iako nas (Kombinat) je inicijalno interesovalo da se pozabavimo jednom usko specifičnom temom – crnogorskom patriotskom pop-muzikom, iliti kako se po društvenim mrežama naziva – “državotvorni
pop” gdje je ,,pakleni plan“ bio da se osvrnemo na to šta uradiditi sa tolikom umjetničko patriotskim nabojem koji svih ovih godina nije eksplodirao u evidentniji spektakl; šta sa svim onim muzičkim autorima tekovina, takmičarima Eurosonga, svim onim Knezovićima, Sabrijama… ipak naš sagovornik Ivan Marović, muzičar i bebisiter nas je odveo u malo relaksiranijem tematskom pravcu i u pravcu fenomoenološkog osvrta na umjetnost u današnjem sistemu vrijednosti; na odnos umjetnosti i umjetnika sa politikom, ali i samom državom kao jednim od navodnih ktitora umjetnosti.

Kako je Marović nagovijestio, njegovo bavljenje temom državotvornog popa, makar sa čisto muzičke strane, završitće na tome što će tom prelijepom nazivu za žanr dati malo vjetra u leđa.

,,Mislim, “kraut-rock” je takođe termin koji je isprva bio posprdan, da bi ga kasnije neki bendovi nosili kao badge.“

Kako kaže Marović, interesatno je posmatrati  ,,kakvu će budućnost imati “državotvorni pop” nakon smjene vlasti, jer su taj žanr i svi ostali vidovi patriotizma u crnogorskoj umjetnosti bili, voljno ili nevoljno, usko vezani za konkretnu partiju“.

Naime, pipci države ili partije koja se identifikovala sa državom, toliko su perfidni u svojatanju i instrumentalizovanju bilo kakvog stvaralaštva, pogotovo ako se može staviti u službu trenutnog političkog narativa.

,,Od industrije muzičke propagande ciljno kreirane u tu svrhu, interesantnije je govoriti o onoj strategiji vlasti koja svojata i koristi u propagande svrhe i onu umjetnost kojoj to nije bio cilj“, kaže Marović podsjećajući da učestvovanje u partijskoj propagandi kod nas ,,se ne završava na aktivnom i očiglednom dupelizanju kao što je to “državotvorni pop”, ili grandiozne produkcije tipa “Balkanska Carica” ili “Eros, krv i svetost” – to se može reći i za projekte nezavisnih umjetnika, ali koji su finansirani ili na bilo koji način pomognuti od strane državnih institucija“.

,,I sam spadam u tu priču, i sam sam se kao i mnoge moje kolege osjećao posrano kada bi rad u koji vjerujem bio prije svega ostalog iskorišten da se naglasi kako je potpomognut od strane države (dakle partije)“.

Ovaj problematičan fenomen se ovdje ne završava. Marović podsjeća da i oni koji sa strane posmatraju cijeli ovaj proces, takođe ne mogu da izađu iz unaprijed postavljenih kategorija. Ljudi koji bi posmatrali bilo čiji rad potpomognut od strane države, umnogome bi posmatrali i samo djelo u svjetlu prorežimskog proizvoda.

,,Bez obzira da li posmatraju – ljudi koji kritikuju ili oni  koji podržavaju režim, naš rad se čita iz tog ugla.  Svi zajedno – i vlast i oni koji je ne vole – potpomažu taj “partija = država” narativ“, kazao je Marović.

Zavisnost od partija dugoročan sindrom

,,Ono šta treba kritikovati, i ono čega se treba bojati za ubuduće je ta klima, u kojoj je praktično nemoguće ne učestvovati u propagandi. Nisam siguran da time što ćemo unijeti kadrovske promjene u kulturne institucije, osloboditi i kulturu. 30 godina zatupljivanja će ostaviti danak, a kultura nije isto što i pravo ili ekonomija, koje se uređuju pravnim aktima i stručnim kalkulacijama.“

Marović pojašnjava, da kada govori o nemogućnosti umjetnika da u okviru DPS hegemonije ikad budu stvarno nezavisni od vladajuće partije, ne misli samo na političku ili finansijsku nezavisnost, nego i na kulturološku.

Po njegovim riječima, to će se vidjeti na obrascu percepcije djela, dakle:

,,Kako će kako će se neka umjetnička djela uopšte čitati i kakva će im značenja publika imputirati,  (što je po sebi neizostavni dio estetskog čina, da se ljupko izrazim). I tu treba računati na inerciju publike,
kao i na eho vladjućeg narativa koji je tupio 30 godina“.

Marović naglašava da ne govori ovdje u korist neke apstraktne “depolitizacije” umjetnosti.

,,Umjetnost jeste, i treba da bude politična ili makar u dosluhu sa trenutnom socijalnom zbiljom, inače rizikuje neautentičnost. Radije bi to nazvao “depropagandizacijom” umjetnosti koja zavisi od državnih resursa.“

S druge strane, Marović vjeruje bez daljnjeg da postoje umjetnici kojima su sredstva za izražavanje zakinuta jer nisu bili politički podobni, kao i da su mnogi dobili sredstva po partijskoj liniji. Međutim, kako pojašnjava, to ne znači da su baš svi koji bi dobili sredstva nužno uz vlast, niti implicira  da je vlast “ponekad i neutralna”.

,,Ne. Radi se o nečemu devijantnijem – oni ne moraju da se koriste direktnim nepotizmom – nepotizam je toliko usađen u svačiju svijest, toliko normalizovan, da je nebitno je li bilo nepotizma ili ne – svakako će to biti percepcija. I umjesto da to služi partiji na sramotu, to joj je zapravo bitna propagandna poluga – jer šalje poruku “ovaj umjetnik radi za našu stvar”.

Dakle, zaključujemo da nepotizam postoji i kao realan, ali i kao dio percepcije posmatrača. Na taj način, postajemo nevoljni “endorseri” i bez nastupa na mitinzima, i bez članske karte, i bez da ih glasamo.

,,I ključna stvar – svaki eventualni politčki aktivizam s naše strane, i kritika vlasti, biva oslabljena cijelom gorenavedenom strategijom. Mislim, svima je jasno da je politika igranje sa percepcijom više nego bilo što drugo, ali me zanima kako se to odražava na umjetnički rad, i
dalje, estetiku“, pita se Marović.

Režimske manipulacije nagradama

Marović napominje, da isti mehanizam – mobilisanje i svojatanje umjetnika – važi i za državne nagrade – i one najvišeg ranga.

,,Nagradom se takođe može otupiti oštrica umjetnika-kritičara vlasti, iako nije bilo direktnog nepotizma u igri, iako se niko tu nije nužno svjesno “prodao”, iako taj neko možda tu nagradu zaslužuje. Cijela mašinerija prosto zasjenjuje bilo kakav stručni, umjetnički sud o svemu tome.“

Ukratko, Marović, pojednostavljuje: rad umjetnika zavisi od državnih resursa, i mnogi su samim tim ili zakinuti za sredstva kad kritikuju vlast, ili licemjeri ako je kritikuju onda kada nisu zakinuti.

,,Kako god obrneš, win-win za partiju. Oni drže sve karte u rukama, i kontrolišu sve potencijalne ishode. Samo zvanje umjetnika je bitno za ovu priču, jer su umjetnici u posebnoj poziciji – naš rad je javan, i zahtijeva publiku, i vlast manipulacijom državnih sredstava našu potencijalnu publiku pretvara u publiku partije, a sam rad u propagandu“, kazao je Marović.

Interesantna partijska ,,ofanziva“ nagradama na umjetnike, definitivno je zahtijevala malo detaljniji osvrt ili bar neki detalj iz Marovićevog iskustva. Iako nije fan anegdota, natjerali smo ga da za Kombinat podijeli nešto iz svog iskustva kada su u pitanju dešavanja iza kulisa.

,,Prije niz godina, moj projekat je bio odobren za sufinansiranje na konkursu ministarstva kulture. I pošao sam na Cetinje na svečanu audijenciju tim povodom, te da potpišem ugovor.

Tadašnji ministar kulture, da ga ne imenujem – ionako nemam to slovo na tastaturi – je od svih ljudi, na moje čuđenje, prišao meni i rekao fotografu: “Njega. S njim hoću da se slikam”. Tu je bilo i viđenijih i poznatijih umjetnika od mene, i to mi je bilo jako čudno. Ali rasplet slijedi: kad sam potpisivao ugovor, i rukovao se s njim pred okom kamere, pogledao me značajno i poluglasom kazao: ”Dobio si sredstva, jel tako? I prošle godine ti se izvodila kompozicija na festivalu (…), ne?”
Nisam znao što da mu odgovorim, ali to su svakako bila retorička pitanja.

To je naravno bio njegov signal koji govori – “sad si naš”. Toni Soprano style. Sijenka partijske aure se nadvila nad njegovom javnom Funkcijom. Spooky. A ja glupi mislio da mi se kompozicija izvodila jer festival promoviše domaće autore, i da sam dobio sredstva jer projekat to zaslužuje.“

Marović, nije isključiv sa zaključkom, ipak se nada da su članovi komisije stvarno vjerovali u njegov projekat, i festival stvarno želio autorsku kompoziciju, ali to neće omesti ministra da stavi do znanja i njemu kao autoru i javnosti kome se zapravo polažu računi

,,Kao što rekoh – potpuno je nebitno pravim li dobru muziku ili ne, i da li sam u partiji ili ne. Percepcija u javnosti je bitna. Fotografija govori hiljadu riječi.“

Veče najgore crnogorske poezije

Kako kaže Marović, ne može da tvrdi, ali i danas ima utisak da je sve to imalo veze i s tim što je par godina prije pomenute epizode sa ministrom, sa svojim noise bendom “Pleme” napravio performans u kafani “Berlin” pod nazivom ”Veče najgore crnogorske poezije” gdje su recitovali poeziju tadašnjeg ministra finansija Igora Lukšića uz muzičku pratnju. Kako kaže, bilo je to vrlo uspjelo veče, publika je reagovala fantastično, i cijeli događaj je dobio ne malu medijsku pažnju.

,,Šta je realna konsenkvenca svega ovoga? Idući put kad mi bude palo na pamet da se tako bukam i sprdam sa partijskim umjetnicima javno, sjetiće se neko moje slike sa ministrom Sopranom. I tako – nekad im je bolja strategija da te kompromituju time što će te slikat s njima samima – nakon što te “podmažu” (državnim sredstvima na zvaničnom konkursu), nego da te kazne zatvaranjem slavine“

Marović napominje da u komisijama za dodjelu sredstava kao i u odborima festivala tokom godina je bilo odličnih ljudi sa najboljim namjerama, kojima može samo da bude zahvalan za svu podršku.

,,Bilo kakav revanšizam naspram takvih ljudi bi bio potpuno nefer – jer i oni poput nas su mogli samo nemoćno da gledaju partijsku aproprijaciju kako i naše umjetnosti, tako i njihovog stručnog suda.“

Perspektive kulturne politike

Za kraj nas je zanimalo koje su poerspektive oslobađanja umjetnika, umjetnosti od partijskih stega i značenja. Za sada se čini da ,,bojanje“ partijskim kontekstom, ideologijom, programom je dostiglu granice neukusa. Na primjer, gorepomenuta kompozicija na koju je ministar Soprano referirao je bila pisana povodom Njegoševog jubileja 2013-e, i bila je porudžbina jednog festivala. Na tom primjeru, Marović, navodi koliko značenje može da se ,,rastegne“ i izmijeni.

,,To je djelo je bilo u čast najvećeg nacionalnog pjesnika, ali sam svjesno htio da naglasim i njegovu širinu van konteksta bilo koje države i nacije, njegovu univerzalnost, te sam bilo kakav nacionalni predznak sveo na minimum biranjem jednog odlomka iz Luče Mikrokozma (koji je recitovao narator uz pratnju orkestra), koji baš nema veze ni sa crnogorskim bićem, ni sa temama po kojima je Njegoš prevashodno poznat.“

Marović naglašava je izabrao jedan vrlo apstraktan i metafizički pasaž, koji je mogao poteći i od nekog antičkog filozofa,pritom vrlo otvoren za interpretacije – ali od kojih teško da bi ijedna mogla biti dovedena u vezu sa ponositom Crnom Gorom.

,,Međutim, na jednom od izvođenja tog djela, kojem srećom nisam prisustvovao, prijatelji su mi prepričavali da je za vrijeme trajanja muzike išla video montaža prepuna nacionalne simbolike, sokolovi, planine, zastave i tako to. Niđe veze. Blam“, kazao je Marović.

,,Režim je za 30 godina uspio da promijeni značenje riječima ljubav i patriotizam. Uspio je trajno dapromijeni percepciju djela nacionalnih umjetnika i crnogorske kulturne baštine. Uspio je da postigne da i jedan Njegoš zasmrdi na partiju. Da gusle smrde na partiju, da zastava smrdi na partiju. Na sve su se zapišali obilježavajući teritoriju. Taj smrad će ostati i nakon smjene vlasti.“

Zajedno sa Marovićem, pitamo se čemu onda svo ovo lamentiranje sad, kad se smijenila vlast i da li nam se isti obrazac smiješi bez obzira koja je vlast/partija na čelu društva?  

Marović je jasan: Zbog onih pitanja koja su ovom prelomnom trenutku takođe bitna, a ne daju se urediti zakonima i sporazumima:

– Da li će ostati prostor da se nova umjetnička djela finansirana od države, čitaju kao umjetnička podrška partijama?

– Hoće li festivali po inerciji da patriotizuju umjetničke sadržaje i kojima patriotizam nije predmet, da bi opstali u svojoj misiji promovisanja domaćih autora?

– Da li ćemo moći opet da se bavimo nacionalnim temama u umjetnosti, a da to ne izgleda kao šupkanje vlastima?

– Hoće li umjetnike i dalje pratiti taj ljigavi osjećaj da su ostali dužni nešto nekoj partiji, nakon što dobiju pomoć od države?

– Da li će ih nove vlasti smatrati dužnicima?

,,To koliko će nova vlast biti nepristrasna ili ne, nažalost neće igrati ulogu u percepciji dobrog dijela javnosti, nakon svih ovih godina. Mi želimo nezavisnu kulturnu politiku, ali za tako nešto je potrebna i nezavisna i otvorena publika. Ovo sve što sam govorio nije toliko kritika odlazeće vlasti, koliko upozorenje za buduću, kao i podsjetnik publici da posmatra umjetnička djela lokalnih autora bez te propagandne vizure na koju smo Pavlovljevski istrenirani“, zaključio je i poručio Marović.

P. S. Molim te Aco, pričekaj sa objavljivaljem ovog intervjua dok ne legne drugi dio uplate sredstava od ministarstva za jedan projekat koji su nam odobrili, jer ako vide ovo, ostasmo u dugove. O tome ti pričam…