piše: Aljoša Turović

Podjela rada u društvu je bila bitan korak ka njegovom progresu. Onoga trenutka kad pojedinac nije obavezan da proizvede svoju hranu nego može da je kupi, kad je siguran da neće morati sam da se liječi nego da postoje bolnica, dom zdravlja, apoteka i ostale zdravstvene institucije i kad postoji državni aparat koji obezbjeđuje mir i slobodu kretanja, pojedinac može da posveti svoje vrijeme određenom poslu. Na taj način, pojedinac daje svoj doprinos društvu, a društvo ide naprijed. Vremenom, podjela rada ide u dublje podjele, pa tako imamo sve uža i uža specijalizovanja. Najlakše je to objasniti na primjeru medicine – nekad su svi ljekari bili ljekari opšte prakse, a danas imamo ljekare koji se specijalizuju za određeni dio tijela. Time se poboljšava kvalitet života i životni vijek. 

Država je jedan ledeni brijeg – vidljivi dio je mnogo manji od nevidljivog. Zvaničnici su vrh, a hiljade radnika u raznim administracijama, direktoratima, upravama, ministarstvima su nevidljivi. Progres našeg društva bi trebao da se bazira na njima – mi njima plate putem raznih poreza i dažbina, a oni nama osjećaj bezbrižnosti da će sve biti odrađeno. Za uzvrat, poslove koje radimo ćemo raditi kvalitetno i oblasti u kojima radimo će se razvijati. Međutim,  onoga trena kada zakaže država, zakazuje i društvo. 

Do nedavno su bili aktivni požari u Kolašinu i Nikšiću, koje je na kraju ugasila kiša, jer vatogasni avioni nisu mogli da polete. U Crnoj Gori nema dovoljno pšenice za sopstvene potrebe i zavisimo od ,,dobre volje” Republike Srbije da nam izveze. Logično, Srbija će prvo namiriti svoje potrebe, pa tek onda, ako preostane, višak pšenice izvesti. Da situacija bude još čudnija, Crna Gora ima sve prirodne uslove za uzgoj pšenice i prije par decenija, proizvodila je pšenicu za svoje potrebe. Kao glavni razlog ove krize, državni vrh navodi rat u Ukrajini. I jeste istina da je kriza koju je taj rat proizveo velika i da će potrajati nekoliko godina. Međutim, bilo koji stanovnik Crne Gore od 35 i više godina je za svog života doživio krizu početkom 90-tih izazvanu raspadom Jugoslavije i međunarodnim embargom, bombardovanje 1999. godine, svjetsku ekonomsku krizu 2008. godine, kao i krizu izazvanu pandemijom korona virusa. Ako išta možemo zaljučiti iz ovoga, to je da su krize sastavni dio istorije i da je nužnost pravljenje plana B za slučaj vanrednih situacija. 

Na ovim primjerima vidimo da država zakazuje u svojoj osnovnoj ulozi – u obezbjeđivanju bezbrižnosti građana. Građanin koji je iz sela pošao u grad da radi kao ljekar, advokat, profesor, poštar itd. je na određeni način činio državi i društvu uslugu, a država je ta koja je trebala da mu obezbijedi da ima dovoljno hrane u marketima jer on nema kad da radi na njivi i da ulaže novac u vatrogasnu infrastrukturu da bi njegova kuća na selu bila što sigurnija od požara. 

Imamo državu koja ne obavlja svoju ulogu i političku krizu. Političke partije prebacuju odgovornost sa jedne na drugu – prošla vlast krivi sadašnju, sadašnja prošlu, a djelovi sadašnje vlasti između sebe prebacuju odgovornost. Sa druge strane, građanin, seljak, radnik, stanovnik, proleter – ne vidi rješenje. Loši postupci vlasti ne mogu biti kažnjeni na izborima jer bi to značilo povratak stare vlasti koja je kažnjena zbog lošeg vođenja države. Sve u svemu, građanin koji izlazi na izbore se unaprijed miri sa činjenicom da je vlast koju bira loša, a na njemu je izbor da izabere koja je ,,najmanje loša”.

Problem leži u tome što ne postoji odgovornost –  partije neće kazniti kadrove koji su loše radili posao, građani će glasati iz raznih drugih razloga, a partije će to predstavljati kao zadovoljstvo njihovim vođenjem države. Sve ovo vodi u jedan limbo koji može potrajati godinama na štetu običnog građanina. A rješenje toga – možda je jedina opcija ona čuvena motka iz replike Nikole Simića