Piše: Stefan Đukić

Postoje čitave strukture birača koje su nereprezentovane u parlamentu, veliki broj ljudi koji glasa, mahom za manje zlo, a da nema svog predstavnika kom se može obratiti, nema partiju koja se zalaže za njegove interese… Zato, ideja bojkota ne mora da bude konačna, ne mora da bude nedvosmislena odluka već objedinjavanje glasova margine, glasova koji vide da ih niko ne predstavlja.

Nekad je zaista teško biti ljubitelj, ,,fan”, određenih pisaca, režisera, muzičara. ,,Krivicu” za to mahom nose ovi ,,predmeti” našeg obožavanja, najčešće zbog brzine kojom odu u patetiku, u osrednjost, brzine kojom se “prodaju” nakon nekoliko važnih ostvarenja. Neki se i ne prodaju, ali nas njihovo ponašanje, politički stavovi i životni izbori dovedu do toga da se bojimo priznati sopstvenu ,,ljubav” iz straha da time afirmišemo kompletno ponašanje autora a ne samo stvaralaštvo.

Najzanimljivije je kad krivica leži u samim fanovima, pa se bojimo da se svrstamo uz neku grupu koja nam se ne dopada. Zato, iako je naslov ovog teksta pozajmljen iz čuvene pjesme grupe Azra ,,Tko to tamo pjeva” ipak nismo započeli stihovima koji bi bili sasvim prikladni tekstu koji će uslijediti. Prosto, bojim se da se svrstam uz Štulićeve fanove, jer oni uvijek pretenduju da ,,baš mnogo znaju”, a generalno nemaju pojma, a ja, iako možda i nemam pojma, makar ne želim to ovako javno da priznam.

Kada se nešto zove po vama, logično je pretpostaviti da ste postigli nešto veliko u životu. Vjerovatno ste bili veoma uspješni, istrajni ili makar žestoki u cilju kom ste težili da se čitavi pokreti, društvene pojave definišu po vama. Može to ,,nešto” biti i blago (ili više) izopačeno kao recimo mazohizam, ali opet možete smatrati sebe uspješnim jer ste bili toliko istrajni da će vas čitavo čovječanstvo zapamtiti po toj predanosti. Zato bi bilo očekivano pretpostaviti da je kapetan Čarls Bojkot bio predvodnik, ideolog, prvoborac “bojkotovanja”, da je uspio, ili makar zadao žestok udarac tako što je nenasilno naveo veliki broj ljudi da odbiju konzumiranje nekog proizvoda, da izbjegavaju određenog proizvođača ili da na neki drugi način praktikuju taj vid protesta.

Istina je drugačija, Bojkot je ušao u rječnike ne kao neko ko je bojkotovao, nego kao čovjek koji je bio bojkotovan.

Naime, seljaci koji su živjeli na zemlji Lorda Erna, nezadovoljni troškovima zakupa tokom poprilično nerodnih godina, su tražili jeftinije ,,arende” zemlje koju su obrađivali. Nakon što im je Bojkot, kao upravnik imanja, ponudio simbolična umanjenja, pritom izbacujući sve koji nisu platili, lokalna zajednica je odabrala da se bori novom taktikom – niko nije želio da preuzme zemlju sa koje su seljaci izbacivani da bi situacija eskalirala do te mjere da nije bilo više nikog ko bi izvršio žetvu ogromnog poljoprivrednog prostranstva. Bojkot je bio prinuđen da angažuje, preveze i obezbjedi zaštitu za radnike iz druge provincije a sami troškovi tog angažmana su premašivali vrijednost žetve.

Velika pažnja medija koji su krenuli da se šire krajem devetnaestog vijeka je učinila da se “riječ bojkot pojavi kao kometa”, da citiramo Džordža Mura, i ona je, velikom brzinom ušla u rječnike širom svijeta. Tako je ovaj pobijeđeni kapetan ubrzo postao sinonim ove vrste nenasilne  političke borbe širom svijeta.

Primjeri kasnijih bojkota, onih uspješnih i onih manje uspješnih, su mnogobrojni, a neki su aktivni i dan danas. Vjerovatno jedan od poznatijih bojkota je onaj organizovan protiv južnoafričkih proizvoda kao vid protesta protiv preduzeća i političara koji su učestvovali u sprovođenju Aparthejda. Sličan vid protesta predvodi veliki broj javnih ličnosti kroz kampanju BDS (bojkotuj/deinvestiraj/sankcioniši) koja se vodi protiv javnih politika koje država Izrael vodi prema lokalnom palestinskom narodu. Namjera ovog teksta je politički bojkot vezan za izbore u Crnoj Gori. Ovaj bojkot mogu, ovaj bojkot treba da iznesu svi oni koji su glasali za promjene, svi koji su nekad bili “opozicionari” a sami nisu članovi partija. Da bismo predstavili taj bojkot moramo odgovoriti na nekoliko pitanja.

Prvo i suštinsko pitanje je – zašto? Nismo na dovoljnoj vremenskoj distanci da bismo pravilno sagledali sve uticaje političkih promjena koje su se desile na izborima 30.08.2020. Nesumnjivo je da su one bile potrebne i nužne, te da bi politička svakodnevica u Crnoj Gori postala neizdrživa za sve protivnike starog režima koji je već otvoreno eskalirao u agresivni totalitarizam spreman da se razračuna sa svim neistomišljenicima. Ne zanemarujući važnost sigurnosti od progona, nezadovoljstvo u promjenama postoji i tu se krije pitanje zašto. Suštinska želja onih koji su iznijeli promjene, ljudi koji su pristajali na različite forme diskriminacije tokom apsolutizma starog režima, ljudi koji nisu imali “leđa” tada opozicionih partija (ili medija, NVO) je da dočekaju različite forme pravde.

Ta pravda ne samo da ne dolazi nego nema naznaka da će ikad i doći, nema naznaka da je ikome u Vladi, ikome u parlamentarnoj većini stalo do nje.

Ne postoji sudska i tužilačka pravda, ne redefinišu se imovinski odnosi a najgore od svega, najveća uvreda od svih, šanse su i dalje ekstremno nejednake. Vjerovatno bi bili spremni da prihvatimo to što standard ne raste, što su zakoni i dalje slabo sprovodivi, što čekamo u redovima jer se i dalje traže papirne potvrde za svaku sitnicu (koje nerijetko vadimo na istom šalteru na koji ćemo kasnije predati neki zahtjev). Toliko su nam niski zahtjevi da opet prihvatamo to što partitokratija i dalje zloupotrebljava službena vozila, službene telefone, što i dalje zatvara jedno oko na nezakonitosti funkcionera. Ipak ono preko čega je teško preći je saznanje da su ovi ljudi, osobe koje su stvarno iznijele promjene opet ,,poslednji”, da su na neki način sada u goroj situaciji nego ranije.

Ne samo da nisu vidjeli smanjenje broja zaposlenih koje su izdržavali svojim radom decenijama, nego se njihov broj još povećao jer su na silu pozapošljavani novi “partijski kadrovi” a da niko od starih nije napustio pozicije. Ovi ljudi su se tako sada našli na kraju reda, iza svih onih privilegovanih tipova iz starog režima, koji su skupljali staž, državnim (tj. našim) novcem išli na usavršavanja širom svijeta, dobijali licence i pohađali seminare tokom radnog vremena te, nabudživši CV, sada djeluju kao superiorniji kadar u odnosu na one koji su morali za sve to vrijeme da stvarno rade i istinski stvaraju.

Istovremeno su iza novoprivilegovanih partijskih članova koji, na osnovu partijske knjižice, uskaču u fotelje uprkos neznanju, nekvalifikovanosti, isključivo zahvaljujući partijskoj pripadnosti. Povrh svega, ovaj običan čovjek mora da finansira i jedne i druge, jer iz njegovih doprinosa, iz njegovog poreza na dobit, iz njegovog PDV-a stižu apanaže za privilegovane nove i stare. Tu je odgovor na pitanje “zašto bojkot” – zato što je nepravda i dalje svakodnevica, zato što čovjek u tridesetim, četrdesetim nema vremena da čeka još pet-šest partitokratskih generacija kako bi konačno možda dobio jednake šanse.

Sledeće pitanje je – kada? Ako pomenete bojkot izbora u Crnoj Gori odmah dobijate kontra odgovor ,,ti hoćeš da DPS pobijedi”, jer se smatra da najveća partija, sada u opoziciji, ima najdisciplinovanije partijsko članstvo, članstvo koje će izaći na izbore i ispuniti svoju građansku “dužnost”, dok svi ostali zavise od ,,neopredjeljenih”. Dokaz tome su apsolutne brojke na izborima, koje rijetko variraju kada je DPS u pitanju.

Kao dokaz da je ovo loša praksa mnogi navode pobjedu Tomislava Nikolića nad Borisom Tadićem u Srbiji, kada je kampanja ,,bijelih listića” oborila izlasnost onih koji naginju Tadiću i omogućila SNS-u da korak po korak preuzme sve poluge vlasti i sada nametne apsolutizam nalik DPS-ovom.

Naredni izbori u Crnoj Gori su lokalni i nažalost, zahvaljujući mnogobrojnim zakonima, politički domašaj lokalnih samouprava je sužen, te bilo koja konstelacija snaga u lokalnom parlamentu i dalje zavisi od onog na državnom nivou, što znači da princip iz Srbije nije analogan ovom našem. Neka DPS uzme apsolutnu većinu u svim opštinama, opet će morati da sarađuje sa partijama vlasti oko bilo kog većeg opštinskog pitanja. A partije vlasti će biti kažnjene kako i zaslužuju.

Pretposlednje pitanje je kako? S obzirom na to da se radi o lokalnim izborima najbolje rješenje je organizovanje lokalnih lista, pokreta, grupa građana koje će onda, uzevši makar jedan mandat, moći direktno da utiču na politiku i odnose moći u svom gradu.

Ako budu ,,tas na vagi” mogu da traže ono što se desilo na državnom nivou – podršku tome da sami preuzmu sve institucije – štaviše treba da unaprijed pretenduju na ovo, nema ulaska u koalicije gdje će biti ,,podjele plijena”. Grupe građana treba da traže sve, svaku odgovornu poziciju, da se tako suprotstave partitokratiji, pa dokle stignu, pa dokle stignemo.

Ipak, treba biti svjestan da su profesionalni političari u velikoj prednosti ovdje – imaju veća sredstva, pristup medijima, slobodno vrijeme da obilaze svaku mjesnu zajednicu te lokalne inicijative uglavnom odustaju i prije ulaska u klinč sa “velikima”.

Druga opcija je da se kandiduje protestna lista – ,,Bojkot svih”, ,,Niko”, ,,Protiv”, koja neće ući u lokalni parlament, verifikovati mandate ako osvoji, koja će jednostavno odvući glasove od bilo koje postojeće političke opcije. Tu takođe imamo problem skupljanja formalnih imena koja će biti na toj listi, vođenja neke, makar online kampanje i prije svega skupljanje dovoljnog broja potpisa. Pozitivna stvar je da bi takva kampanja bila ograničenog tipa, da bi desetak entuzijasta moglo da je izvede i da kroz svoj rezultat formalno, brojkama, potvrdi da značajan odijum prema tradicionalnim partijama postoji, da je bojkot smislen.

Treća opcija je prosto neformalno zalaganje za bojkot, odvraćanje svojih prijatelja, rođaka, istomišljenika od glasanja za bilo koju od opcija, aktivan rad na obaranju podrške svim partijama. Ova opcija je najrealnija i njen jedini problem je što je teško izmjeriti domašaj i na osnovu njega ubuduće djelovati prema postojećim partijama.

Poslednje pitanje je – u koju svrhu? Odgovor na ovo pitanje ide u skladu sa odgovorom na pitanje zašto. Postoje čitave strukture birača koje su nereprezentovane u parlamentu, veliki broj ljudi koji glasa, mahom za manje zlo, a da nema svog predstavnika kom se može obratiti, nema partiju koja se zalaže za njegove interese. Ne treba zamjerati ljudima koji se vode logikom ,,partija će me zaposliti”. Iako je to biranje lakšeg puta, to je realno jedini način na koji se partije obraćaju glasačima u Crnoj Gori – glasajte nas, zaposlićemo vas (preko veze). Naročito smo to dobro vidjeli u poslednjem ,,miješanju karata” od strane “kadra” kom su kumovale sve tri pobjedničke koalicije.

Partije imaju problem sa biračima koji im ne ,,pripadaju”, koji ,,lutaju” na biralištima između stranaka koje su sad na vlasti. Partije ih ne razumiju, neće da ih razumiju jer oni ne glasaju radi bržeg zaposlenja, radi dobijanja zakupa plaže, koncesije za neki posao, granta u kulturi i slično. Samim tim, ne pokušavaju da im priđu i ne žele da ih predstavljaju već se nadaju njihovih glasovima kroz prijetnje ,,zar želiš da se DPS vrati?”. Niko to ne želi, ali istovremeno ne želi ni da svoj suverenitet pokloni onima koji ih ne predstavljaju, koji ni ne razmišljaju o tome da budu predstavnici ovih birača.

Dogodila se smjena vlasti, nema više glasanja za ,,manje zlo”, nema više glasa ,,zdravo za gotovo”. Naše pravo, naša obaveza je da ozbiljno prijetimo bojkotom jer očekujemo, u stvari tražimo od stranaka da se aktivno zalažu za politike koje će donijeti glasove ovog broja ljudi. Dok ta, jasno izražena prijetnja bojkotom ne postoji, pitanje je hoće li iko pokušati da se bori za te glasove, pitanje je hoće li nas iko shvatiti ozbiljno, shvatiti našu vrijednost.

Zato, ideja bojkota ne mora da bude konačna, ne mora da bude nedvosmislena odluka već objedinjavanje glasova margine, glasova koji vide da ih niko ne predstavlja – bojkotovaćemo izbore ako ne ispunite tačke 1, 2 i 3 do izbora, a tačke 4, 5, 6 i 7 nakon njih. Na nama je sada da vidimo koje su te tačke, šta želimo, šta mora biti ispunjeno. Samim tim, ta ,,opasnost” povratka DPS-a ne ostaje na plećima birača, ona nikad i nije bila na njima, to je bilo prebacivanje odgovornosti od strane onih nedovoljno sposobnih. Ljudi koji se bore za naše glasove znaju šta im je činiti, i krajnje je vrijeme da po tome i postupe. Pred njima je jasan izbor, da li su im važniji sopstveni partijski uhljebi, privilegovani DPSDP polukadrovi ili obični, pojedinačni, istinski slobodni glasači. Ako je odgovor pod 1 ili pod 2, to je legitimno stanovište, samo tako odmah preuzimaju odgovornost da je povratak DPS-a isključiva zasluga nesposobnih partija koje trenutno čine parlamentarnu većinu. A da li je “krivlja” kolona A ili kolona B, to ne treba da nas posebno zanima.