Samo jedno da ne zaboravimo. Nismo se probudili prvog septembra sa riješenim problemima i dolarima u koferu od ujaka iz Amerike… Znajmo da će nas ta ista letargičnost vratiti gdje smo bili sve do 30. avgusta ne budemo li alat preuzeli u svoje ruke.

Dok ispijam jutarnju kafu u dvorištu daleko od svijeta, u komšiluku već od rane zore budni,  sjede dva muškarca srednje dobi i žena kasnih osamdesetih godina, vodeći priču oko sastavljanja nove vlade. Komšijska sjednica je uveliko u toku i bira se redosledom, poštujući sve ceremonije i pravila: prvo predsjednik skupštine, zatim mandatar i sve ostale funkcije bez preskakanja i sa poštovanjem prava žalbe.

Političko-komšijski razgovori su u toku od 30. avgusta, sa ponekom pauzom u slučaju kada zalutali gost naiđe da spasi turističku sezonu za cijelih 3 evra po krevetu.

Najviše su aktivne diskusije u popodnevnim i kasnim večernjim satima kako bi se opušteno moglo otići na počinak jer dokazalo se znanje iz te velike nauke zvane politika. Uspješno si prošao test, bio pametan i inteligentno, iako ne pitan za mišljenje, sastavio novi tim. Ali, nije to nama strano zar ne. Zašto bi tamo neki ekspert u svojoj oblasti sa 20 godina iskustva znao bolje od mog komšije?

Pitam se da li ta Skandinavija i zapad imaju navike da uz čaj, pivo ili vino, sastavljaju fudbalske timove, raznorazne ekipe i vrhovni organ vlasti. Kada li smo to iz igre šutnuli one slatke razgovore o kulinarstvu, knjigama, bioskopu i nametnuli politiku kao polje diskusija i dilema?

No, pošto nas je Bog nagradio za sve, naučićemo i mi jednom odvojiti građansku dužnost znanja svojih prava od obaveze da imamo mišljenje o svemu.

Ovih dana. u svakom krugu u kojem se krećem, u nekom trenutku neizostavno se  spomene ta sveta trojka Krivokapić, Bečić, Abazović. Još po jedna rakijica i narodno veselje bilo kada može da počne. Puške su već tri nedelje u funkciji i zapete da bilo kad opale metak proslave.

Samo jedno da ne zaboravimo. Nismo se probudili prvog septembra sa riješenim problemima i dolarima u koferu od ujaka iz Amerike. Svi govore, nadamo se, biće bolje sada. ​Naš narod je, osim velike lekcije koju je zaista naučio –  da sve treba da bude promjenljivo –  trebalo i da zapamti da promjena koju želimo zavisi od naših akcija​, a ne od političke strukture ili trio fasntastika čija se imena ovih dana razvlače po vijestima i bivaju izgovorena nekoliko puta na dan.

Zaista povod da se  nasmijemo i zapitamo, može li se umrijeti od štucanja? A isplaćivanje dugova tek treba da krene.

,,Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?”

Te tako prvi put istoriski gledano od nastanka naše mile domovine, Crnogorke i Crnogorci promjeniše vlast ničim drugim do perom.

Bismo eto i mi jednom demokratski i kulturni građani tog Zapada u koji pobožno gledamo i o kojem sa ushićenjem pričamo.

Jer tamo je negdje ta civilizacija i pametni čovjek koji zna kako da obrće novce i pravi milione dok udobno sjedi na terasi planirajući ovogodišnje ljetovanje u Nici ili na Karibima –  u toj zemlji čuda. Osjetismo i mi tračak zapadnjačke slobode.

Napunili smo prsa ponosom i zaboravili govna iz kojih mašemo pobjedničkom zastavom. Iz udobnih fotelja sami sa sobom sastavljamo vlade, biramo mandatare, ali i bacamo smeće u Ribncu, jer daleko nam je kanta; i umjesto da odemo na sajam knjiga mi produžimo do kafića.

Da nas neko vidi sad ne bi nas prepoznao. Svi smo na trenutak hodali poletno i nepterećeno i dalje sa samo dva eura u džepu ali, čeka nas svijetla budućnost zar ne. Nema potrebe za brigom. Neko će umjesto nas odraditi ostatak posla?

Naše je bilo da skinemo tu trulu vlast koja nas ukopava u sopstvenu grobnicu već godinama. Iako, budimo svjesni, lopata je od naše ruke predata. Letargičnost nas je i dovela dovde.

Znajmo da će nas ta ista letargičnost vratiti gdje smo bili sve do 30. avgusta 2020. godine ne budemo li alat preuzeli u svoje ruke. Jer skloni smo i mazohizmu i sadizmu. U nama izgleda čuče silni pjesnici i njihove melanholije pa u toj kojoj više čašici vina pljujemo sebe, a pogotovo drugoga dok nas sjutra ne sačeka novi dojč i Evropa sa raširenim rukama.

Bespogovorno ostaje zaključak da bi nam pametnije i bolje stajala knjiga u ruci nego ishitren jezik. Puno smo se hvalili svojim čojstvom, junaštvom i hrabrošću sa navodnim djelima, za koje baš i dokaza nemamo osim ovog da nam je trebalo 30 godina da zaokružimo drugu brojku.

Priznajmo sebi svoje mane i grijehe pa možda i nas sačeka civilizacija negdje iza ugla.