Piše: Kristina Ćetković

Neke statistike kažu da činimo oko 10 odsto populacije. Matematika mi nije jača strana, najvjerovatnije zbog profesorice koja je skoro na nekoj od društvenih mreža prokomentarisala da imamo mnogo prečih tema za emisije od LGBTIQ zajednice, ali po toj statistici u Crnoj Gori nas je oko 60-ak hiljada. Znate li toliko LGBTIQ osoba? Znate li 6.000? Znate li 600? Znate li 60? Znate li šest LGBTIQ osoba? Znate li jednu javno autovanu poznatu ličnost? Ni ja.

Zahvaljujući romanu „U svoja četiri zida“ imala sam priliku da boravim u Španiji u Alikanteu. Nisu me, iako sam primorka, oduševili Mediteran, vino i masline, nego sloboda koju sam vidjela na njihovim ulicama. U Španiji su istopolni brakovi i usvajanje djece prava koja pripadnici LGBTIQ zajednice imaju od 2005. godine, skoro pa dvije decenije već. Mislim da nije potrebno napominjati da je i tada a i danas Katolička crkva važan i uticajan faktor ovog društva.

Interesovalo me kako je jedna zemlja, slična našoj po patrijahatu, uticaju crkve i tradiciji u kojoj se porodica doživljava kao svetinja, uspjela da redifiniše pojam „osnovne ćelije društva“.

Imala sam priliku da posjetim lokalnu organizaciju koja se bavi pravima LGBTIQ zajednice. Direktor organizacije se deklariše kao Rom i gej muškarac. I ponosno nosi tu svoju „etiketu“. Nosi je da se vidi zbog svih koji to ne mogu. U razgovoru su mi potvrdili ono što sam znali iz iskustva – Španci su slični Crnogorcima (mislim i na muškarce i na žene). Poput nas vole porodicu, sport, prijatelje, da guštaju dok pijuckaju vino i meze pršutu… Isto tako se plaše da ne izgube posao, porodicu i prijatelje ukoliko se odluče na korak autovanja (otkrivanja seksualne orijentacije drugima).

I dalje imaju taj  strah, čak i nakon skoro dvije decenije zakonskog priznavanja istopolne ljubavi. Jasno im je da borba i dalje traje. Ono što je dalo vjetar u leđa aktivistkičkoj borbi za LGBTIQ prava jeste autovanje javnih i poznatih ličnosti poput sportista, političara, umjetnika…

Obradovala me vijest kada je Srbija dobila lezbejku za premijerku. Tu se moje radovanje i završilo. Sve ostalo što je Ana Brnabić uradila za sebe i svoju partnerku, uz pomoć novca i položaja, a s druge strane nije uradila za zajednicu kojoj pripada, govori o njenom karakteru a ne seksualnoj orijentaciji. Njeno predstavljanje lezbejki, i zajednice, počelo je i završilo njenim autovanjem. Takva ličnost ne treba da bude uzor ni jednoj članici ili članu naše zajednice.

Njeno L slovo zamijenilo je jedno veliko slovo K – kukavica.

Ali Srbija ima druge osobe koje treba da budu uzori i neko na koga treba da se ugledaju članovi/ce zajednice. Jedan od njih je reditelj Stevan Filipović koji se nedavno autovao kao gej muškarac – po mom mišljenju simpatično i nenametljivo koristeći društvene mreže. Javno se autovao u Srbiji u kojoj se ovih dana brani mural ratnog zločinca. U takvoj Srbiji jedan peder je imao hrabrosti da to i kaže javno. Jedna poznata ličnost.

U Crnoj Gori svake godine imamo Paradu ponosa. Više je ne prati kontra okupljanje i kađenje ulica. Svake godine imamo, po navodima organizatora, brojnije prajdove. Ali ne i osnažene pojedince/ke iz javnog života koji sa ponosom nose „etiketu“.

U susjednoj Hrvatskoj imamo gej par Mladena Kožića i Iva Šegota koji su uspjeli da nakon trogodišnje bitke, prošle godine, konačno postanu prvi istopolni udomiteljski par u toj zemlji. Mi ovdje brinemo o pravima djece pa smo odlučili da je bolje da nezbrinuta djeca žive u Domu u Bijeloj nego da imaju svoj dom. Ipak, nije sve tako crno. Izborili smo se za Zakon o istopolnom partnerstvu. Čitamo iz saopštenja matičara i statusa svjedoka o nečijem „najsrećnijem danu u životu“.

Doduše ne fali angažmana za „naratore“ o pravima LGBTIQ zajednice, njihovim pravima i potrebama, kulturi, interesovanjima i slično. Ne rade oni to zbog ličnog interesa, pripadnosti zajednici već zbog doprinosa boljem društvu, toleranciji, prihvatanju različitosti. Čast izuzecima.

Umjesto da osnažujemo nove generacije mi ih učimo licemjerstvu. Umjesto da osuđujemo pojedince koji sklapaju brakove krijući svoju seksualnu orijentaciju od bračnih drugova, mi ih razumijemo jer naše društvo je takvo i tjera ih na takve poteze. Umjesto da ohrabrujemo, mi utišavamo autentične glasove i identitete. Jer to i jesmo mi – zemlja čojstva i junaštva, pardon, zemlja licemjera i kukavica (jednako važi i za žene i muškarce, i ostale).

Pitala sam jednom poznanika zašto laže roditelje da je strejt. Odgovorio mi je da to radi iz ljubavi prema njima. Rekla sam mu da oni ne vole njega nego predstavu o njemu koju on igra. I da zbog te „ljubavi“ nanosi bol djevojkama sa kojima izlazi i koje ne znaju njegovu seksualnu orijentaciju. I to sve zarad slike dobrog i uzornog sina. A koliko je takvih u Crnoj Gori. I udatih i oženjenih.

Neke statistike kažu da činimo oko 10 odsto populacije. Matematika mi nije jača strana, najvjerovatnije zbog profesorice koja je skoro na nekoj od društvenih mreža prokomentarisala da imamo mnogo prečih tema za emisije od LGBTIQ zajednice, ali po toj statistici u Crnoj Gori nas je oko 60-ak hiljada. Znate li toliko LGBTIQ osoba? Znate li 6.000? Znate li 600? Znate li 60? Znate li šest LGBTIQ osoba? Znate li jednu javno autovanu poznatu ličnost? Ni ja.

Tačno je da ne treba da nas zanima ko sa kim dijeli postelju. Ali treba da nas zanima zašto se neko stidi svog pravog bića, svog identiteta, svoje „etikete“. Posebno ako je javna i poznata ličnost. Treba da nas zanima jer je nemoralno i licemjerno da neko preko leđa nas 60.000 gradi karijeru, morališe, daje savjete, komentariše… a ne živi svoj život ili tačnije živi dva života – jedan za društvo, a jedan za sebe. Dok u isto vrijeme utiče na živote onih koji ga smatraju uzorom.

I zato veliko poštovanje svim: umjetnicima/ama, političarima/kama, sportistima/kinjama, profesorima/cama… koji/e pred svojom „publikom“ stoje ponosno noseći „etiketu“ dobijenu rođenjem a ne opredjeljenjem. Duboko poštovanje za sve one koji prkosno stoje pred djecom i mladima a svjesni su svojih uloga u odrastanju i oblikovanju nekih novih ponosnih i prkosnih ljudi.

Kristina Ćetković
aktivistkinja i autorka lezbejskog romana „U svoja četiri zida“