Budimo realni i iskreni – veličina je bitna. To znaju svi oni koji su odrastali uvrijeđeno žmureći pred palamarima Roka Sinfredija, Rona Džeremija i koji su, potom, u poraznoj, atmosferi pred ogledalima vitlali svojim minijaturnim vršnjacima tješeći sebe da su bar dobri tehničari.

Iako je u prvi mah izgledalo kao nekonvencijalna, ali lucidna i ideja koja graničeći se sa ludilom, može donijeti istorijski uspjeh, ipak se na kraju dana pokazalo da pola hektara (po tržišnoj cijeni) zastave nije dovoljno za ekonomski, društveni i institucionalni oporavak države pustošene, pljačkane, privatizovane, kartelizovane, tajkunizovane… unazad trideset godina.

Za ovo potencijalno istorijsko čudo, poilitička, ekonomska, tehnička, ljudska i svaka druga volja su  postojale, ali izgleda – ali…

Elem, nadamo se da će o tome relevantniji i značajan sud dati dalje analize, ekonomsko-tekstilne opservacije, pa i sama istorija, osim, ako se sve ne završi, kao danas, na tabloidnom izvještavanju medija da li je zastava poletjela ili nije; kada je onako najveća, raspakovana, raširena, kranovima podizana, krpljenja… koga briga…

Interesantni su ti mediji i čemu pridaju značaj, umalo čovjek da pomisli da je u pitanju običan cirkus, ali avaj.

Sada će vjerovatno mnogi izlagati sprdnji pokušaj – 3 u 1 – očuvanja države, ekonomske revitalizacije iste, te trasiranja puta vječne egzistencije;  i maliciozno primijetiti da se u XXI vijeku više ni zastavama ne vitla, a kamo li hvata  posla štepanja megalomanskih nacionalnih obilježja. Međutim, nije tako.

Da veličina nije bitna, bitna je.

Budimo realni i iskreni – size matters. To znaju svi oni koji su odrastali uvrijeđeno žmureći pred palamarima Roka Sinfredija, Rona Džeremija i koji su, potom, u poraznoj, ali postorgazmičnoj atmosferi (hvala Briani, Lisi, Dženi i ostalim istamburanim damama) pred ogledalima vitlali svojim minijaturnim vršnjacima tješeći sebe da su bar dobri tehničari.

Međutim, odraste se vremenom, shvati se da tehničari ne postoje. Zna to dobro i Bemax, koji  je onomad svoj ponosni neboder-palamar nasadio tik iznad hotela Podgorica. U to doba, ta pre-veličina je značajno dovela u pitanje logiku urbanog razvoja Podgorice, motive lokalnih vlasti, ali i kulturno i arhitektonsko nasljeđe Crne Gore. Skrnavljenje urbanizma i investitorsko divljane nekolicine tajkuna je naravno sređeno i zamaskirano patriotskim mantrama, političkim sponzorstvima i velikim zastavama.

Danas je simbol uzurpacije i prototip ružnoće legalizovan lijepo velikom zastavom.

Istom logikom, oh, valjda opet Bemax, se vodio i sa stubovima na petlji autoputa koji nas podsjećaju kako je jedna članica NATO-a i ,,siguran partner“ Evropske unije, nakaznim pravnim poduhvatom na kockarski sto stavila ekonomski opstanak, državni i teritorijalni suverenitet zemlje, a građane poslala u dužničko ropstvo.

Da oni armirani stubovi ne bi baš zračili takvim asocijacijama – lijek je pronađen – opet u vidu zastave. Na kraju krajeva i zašto ne. Pa neka EU i NATO brinu brigu što im dovodimo kineske interese na kućni prag. U našem slučaju, prag kuće pod pločom bez katastarskog elaborata, arhitektonskog plana, ali sa zastavom na rogovima.

Nego, da se vratimo temi. Ne smijemo unaviditi zastavu, jer slučajno ili namjerno zloupotrijebljena ili pak izvrgnuta ruglu, ipak nije ona kriva. A nisu krivi ni oni koji su pokrenuli inicijativu. Čak ni upravljači dizalicama. Danas jednostavno nije bilo sreće, kranovi su zakazali, a zastava se kratko podiže, onako umorna kao na vratima urgentnog, ali stvar je jednostavno mogla da uspije. Teško za vjerovati i na ivici nemogućeg, što bi i autor teksta kritikovao, pogotovo tih desetak hiljada eura utrošenih za tekstil i mehanizaciju… ali moglo je.

Istina, neki teoretičari poput Gabe Matthewsa u svojim studijama ukazuju na korelacije kvadrature nacionalne zastave po glavi stanovnika i BDP-a. Matthews ukazuje na evidentan pozitivan trend zastava po metru kvadratnom i ekonomije na primjeru Velike Britanije (sa zemljama Komonvelta), SAD-a, pa i Jamajke. Doduše, kako on tvrdi, ove države imaju da zahvale i činjenici da su njihove zastave česta aplikacija i na majicama, brushalterima i drugom vidu modnog asortimana; ali i vremenskoj osi koja ukazuje na višegodišnji pop-kulturni kurs upotrebe nacionalnih simbola u ekonomske svrhe.

Kod nas to na žalost nije slučaj, a pola hektara zastave kao presedan u ekonomsko-folklornoj politici u praksi još nije oproban i čini se kao preambiciozan korak, bilo da je u pitanju ekonomski oporavak, bilo puko očuvanje države. Pogotovo ako imamo u vidu da naša zastava nije eksportovana kao pop-kulturna aplikacija globalno, već više ostala zaglavljena kao kičasta odlika društvene pseudo-elite i oligarhije.

Uzimajući u vidu i pomenutu kulturološku dimenziju, te fenomen (zlo)upotrebe simbola do nivoa groteske i kiča, možemo već sada biti sigurni da ono što će činiti buduće analize današnjeg poduhvata još kompleksnijim je i činjenica da je današnji čin scenografske i folklorne ekonomske injekcije imao faktor korišćene mehanizacije – dizalica i kranova – kao pomagala da se zastava zaviori, što ni Matthews na ekonomskom polju, ali ni R. Božović niti Lenard Krojc nisu zabilježili na polju kulturologije kada je u pitanju mobilizacija nacionalne volje.

Ipak, Kič za jedno društvo u propadanju čini se kao poželjna anestezija. Ovo stanovište se može naći u radovima Žorža Bizenja, brazilskog sociologa gradova. Naime, u studiji Favela kao izbor i ponos – Da je vječna (Que seja eterno), analizirajući nastanak i opstanak tzv gumbulj-naselja poput brazilskih favela,  Bizenjo nije previdio upravo nama danas poznate ekonomske i kulturološke faktore.

Po njemu, za mnoge ispitane Brazilce iz siromašnih predgrađa, nije nemaština razlog što su kuće građene slabom gradnjom ili ne-estetski, već je u pitanju bila viša ideja – podament za zastavu.

Kuća pod pločom, bez jakih cementnih temelja ili stubova, bila bi ovjenčana manjom ili većom brazilskom zastavom što je ovom sub-urbanom stanovništvu bilo sasvim dovoljno.

Zaključak je da i kuća u kolapsu, ako ima dovolno nacionalnog ponosa, makar na zidovima, može sasvim dobro da funkcioniše. I zaista zanimljivo je da pomenute zajednice su opstajale i opstaju i danas u gabaritnom Brazilskom društvenom sistemu.

Ipak, iako sada izgleda beznadežan progres naše države kroz vitlanje zastavama, mnogi ekonomski teoretičari, ali i sociolozi, pravnici ulivaju nadu kroz saglasnost da put ekonomskog progresa često leži u doktrini manje lopovluka, kriminala, korupcije, pogotovo onih koji se kriju iza nacionalne zastave i drugih državnih obilježja.

S druge strane, ne treba smetnuti sa uma da se kamuflaže zastavama u pravno sigurnijim i društveno razvijenijim državama često karakterišu kao zloupotreba u poliitčkom pogledu, a kič u kulturnom pogledu.