piše: Bojana Šolaja

Stojim pred izazovom da se uhvatim u koštac sa poređenjem dva, prema duhu vremena u kojem su živjeli, toliko različita autora da bi se na prvi pogled pomislilo da se tu i ne bi moglo naći dovoljno analogija, a da se pritom ne načini nasilje u interpretaciji prema djelima obojice. Jedan novovjekovni mislilac kakav je Paskal susrešće se u ovim redovima sa savremenim književnikom – tako cijenjenim, a naročito do Novelove nagrade za književnost nedovoljno prevođenim na našem govornom području – Peterom Handkeom. Kao izgovor za postojanje ovog teksta, ili bolje rečeno u svoju odbranu, rekla bih da su ova dva autora već sama pronašla jedan drugog, pa će moja uloga ovdje biti samo da ukažem na relaciju koja postoji među njihovim stanovištima.

XVII i XXI vijek – i u svim smjerovima praznina!

Anri Tuluz Lotrek je nedugo prije smrti rekao: „Uvijek sam bio olovka svojih dana.“ Ova rečenica bi se savršeno mogla primijeniti i na Paskala i Handkea. Sam Handke je jednom prilikom izjavio da u svojim djelima uvijek piše o sebi. Uprkos tome, jedna od najkarakterističnijih odlika njegovog stvaralaštva je činjenica da narator uvijek uspijeva da ostane sasvim neutralan koliko god da mu je blisko ono o čemu pripovjeda. S druge strane, Paskal nam u „Mislima“ otkriva svoj unutrašnji svijet – svoja ubjeđenja i nade, pojedinosti koje su zaokupljale njegovu pažnju, nekad na način više poetski nego filosofski, govoreći uvijek o onom opšteljudskom a nikad posve ličnom. Zato ne bi bilo pogrešno reći da su i Handke i Paskal ostavili sebe na papiru sa kojeg ih mi danas čitamo, pronalazeći se u njihovim riječima.

Handke piše djelo prevedeno pod nazivom „Horror vacui“, dok Paskal upravo ovaj fenomen razmatra u svojim „Mislima“. Šta je to zbog čega „užas praznine“ ostaje važan za nas i tri vijeka kasnije? Zar još nismo naučili da se nosimo sa činjenicom da čovjek nije centar univerzuma? Ili je možda upravo taj šok pokrenuo u nama nešto čije konsekvence osjećamo tek danas? Upravo će ka pokušaju da damo odgovor na data pitanja biti usmjerene stranice koje slijede. Zadatak će nam biti da ovaj fenomen posmatramo u njegovom izvoru baveći se Paskalovim „Mislima“, dok ćemo njegov današnji odjek posmatrati očima Petera Handkea. U to ime, prvo ćemo se pozabaviti samom pojavom „horror vacui“ – kako je shvaćena iz Paskalove, a kako iz Handkeove perspektive. Nakon toga ćemo razmatrati kako se ona odnosi prema različitim sferama života, imajući u vidu da u jednom slučaju imamo posla sa sedamnaestovjekovnim svjetonazorom, a u drugome onim tokom i poslije Drugog svjetskog rata u tada nacističkoj Njemačkoj. Konačno, na kraju će biti riječi o načinu na koji dva autora vide adekvatan odgovor na tako užasavajuću ljudsku situaciju.

U sve ovo se, dakle, upuštam sama vjerujući da će mi Paskal i Handke pokazati put.

„Horror vacui“

Prošlo je vrijeme jonske razigranosti i njihove gotovo dječje, a opet genijalne radoznalosti. Njihov za čovjeka ušušni i živi kosmos, zamijenio je bezlični, nepregledni i neshvatljivi univerzum. Svijet u kojem se čovjek našao više nije bio centar vasione, već tek neka njena zabačena provincija. Uprkos tome, čovjek nikad ranije nije polagao tolike nade u samoga sebe. Nikad prije se nije usudio da se proglasi pretendentom da postane „gospodar i sopstvenik prirode“. Takav, unutar univerzuma decentirani čovjek, sada je upravo želio da sebe učini centrom jednog svijeta koji sam stvara, zaboravljajući ili prije želeći da zaboravi koliko i on sam i taj svijet ništavno i maleno izgledaju spram beskraja u koji su položeni. Protiv takvog novovjekovnog egoizma i prividnog egocentrizma usmjerio se Blez Paskal, koji poziva novovjekovnog čovjeka da se suoči sa beskonačnošću pred kojom zaklanja pogled. Motivaciju za tako nešto Paskal više ne traži u, za antičku svijest čovjeku svojstvenoj, težnji za saznanjem, već u uvjerenju da će samo onda kada shvati svoju pravu poziciju čovjek moći da sredi svoj život i da nađe svoje pravo mjesto i smisao. Želeći da ga otrgne iz dremeža i samoljublja u koje je zapao, Paskal u „Mislima“ ne štedi čovjeka tjerajući ga da ga prati u njegovom zastašujućem misaonom eksperimentu. Zato na jednom mjestu kaže da čovjek „…treba, pre no što priđe većem ispitivanju prirode, da je ozbiljno i detaljno razgleda, ali da pogleda i u sebe, i uvidi u kakvoj je on srazmeri sa njom…“  Pođimo, stoga, i mi tamo kuda nas Paskal vodi kako bismo bili u stanju da razumijemo šta je to što je u čovjeku od novovjekovlja izaziva ono što nazivamo horror vacui. 

Dvije beskonačnosti

Francuski mislilac nas prvo navodi da skiciramo veliku beskonačnost u koju smo smješteni zamišljajući kako je mala planeta Zemlja naspram putanje koju opisuje oko Sunca, a opet kako je sama ta putanja mala naspram veličine galaksije u kojoj se Sunčev sistem nalazi. Naravno, postupak bi se mogao nastavljati u beskonačnost, jer je i sam univerzum beskonačan. S druge stane, moguće je govoriti i o drugoj vrsti beskonačnosti – onoj koja je beskonačno mala i pripada prirodi. Naime, pored vasione koja je vidljiva ali toliko prostrana da je nije moguće zahvatiti, postoji i beskraj koji je nevidljiv i koji otkrivamo dijeljenjem onoga vidljivog stigavši do atoma, a zatim još dalje od njih krećući se u beskonačno dugom hodu ka onom „ništa“. Dakle, beskonačnost prirode ka kojoj je čovjek usmjerio svoje ambicije smještena je u beskonačnost univerzuma. I toliko o prostoru. Međutim, pažljiv čitalac će primijetiti da ovo nije jedini beskraj na koji nas Paskal upućuje. Drugi, koji stoji rame uz rame s onim kojeg smo upravo opisali, jeste beskraj vremena. Beskraj proteklog koje više nije, beskraj budućeg koje još nije i ovaj –  jedini naš – beskrajno mali trenutak koji zovemo sadašnjošću i neobjašnjivost činjenice da smo tu baš sada, a ne u nekom drugom parčetu vremena u kojem nas još nije bilo ili nas više neće biti. 

Nakon što smo uz Paskalovu pomoć napravili ovu skicu, ostaje da se pozabavimo time kako jedna ovakva postavka stvarnosti tj. prostora i vremena kao onih osnovnih horizonata na kojima počiva njegovo samorazumijevanje, utiču na čovjeka. Prije nego što pustimo Paskala da umjesto nas odgovori na ovo pitanje, moramo postaviti još dva – (1) Šta je onda, imajući sve ovo u vidu, čovjek u beskonačnosti? i (2) Šta je čovjek u prirodi? Drugim riječima, interesuje nas gdje unutar ovog malog i velikog beskraja smjestiti čovjeka. U jednoj ovako postavljenoj stvarnosti, bilo bi mudro složiti se sa Paskalom i reći da je on sredina između onog „ništa“ i onog „sve“, on je „ništavilo u odnosu na beskraj, a sve u odnosu na ništavilo“ . Dakle, čovjek je „cvijet između dva ponora“ – beskonačno velikog i beskonačno malog. Jednom kada otvori oči za takvu svoju poziciju, on ne može biti ravnodušan pred njom, on se mora užasnuti bezdanom koji se pred njim otvara kud god da se okrene. Taj užas, koji ćemo konačno identifikovati kao horror vacui koji je ovdje predmet našeg interesovanja, Paskal izražava i rječima: 

„Kada sam svestan kratkotrajnosti svog života u večnosti koja mu je prethodila i koja za njim dolazi – mali prostor koji zauzimam, i čak koji vidim, utonuo u neizmerni beskraj prostora koje ne znam i koji za mene ne znaju, obuzima me strah, i čudim se što vidim da sam baš ovde a ne drugde; jer nema razloga zašto baš ovde a ne tamo; zašto baš sada a ne onda. Ko me je tu postavio? Po čijoj su mi zapovesti  i po čijem rukovođenju ovo mesto i ovo vreme bili određeni?“  

ili na drugom mjestu,

 „Na sve strane vidim samo beskonačnosti koje me zatvaraju kao kakav atom i kao kakvu sen što traje samo jedan nepovratni časak. Sve što znam je da uskoro moram umreti, ali najmanje poznajem baš tu smrt koju nisam u stanju da izbegnem.“  

Čovjek, dakle, otkriva koliko je mali i usamljen u vasioni i suočava se sa svojom smrtnošću i prolaznošću, a njegov novovjekovni racionalni um nije siguran da li s onu stranu smrti stoji isti onaj ponor i praznina koja nam se u univerzumu otvara. Drhtanje koje proizvode ovi prizori i pitanja, čovjek ne može izdržati dugo. Umjesto toga, on se vraća svijetu koji prividno sam oblikuje i kao da se pritom zaklinje da će on biti onaj pred kojim se drhti, a ne onaj koji drhti.

Kuća u koju smo sve uložili lebdi u vakumu!

Postavlja se, međutim, pitanje da li se čovjek ovim jednom zauvijek zarekao da će braniti svoje dostojanstvo pred beskonačnošću koja mu prijeti ili je u njemu ipak ostala uvijek latentno prisutna ova užasnutost i osjećaj ugroženosti u svijetu sa čijom veličinom on ne može da se mjeri i vječnosti protiv koje njegova prolaznost nema nikakve šanse. Upravo ovo nas dovodi do tačke u kojoj se sreću Paskal i Handke. Naime, na samom početku svog djela „Horror vacui“, Handke govori da užas nikada ne traje dugo i da ga čovjek vrlo brzo zamjenjuje nekim drugim,, reklo bi se, tupim osjećanjem. Ipak, kako odrediti prirodu tog osjećanja koje je zamijenilo užas i sa kojim živimo? To neodređeno osjećanje primjećujemo kao gotovo jedinu konstantu u životopisu žene o kojoj se u djelu govori, ali i gotovo jedino lično što uspijeva da se iskrade iz glasa njenog sina koji sve to gotovo sasvim neutralno pripovjeda. Kada bismo to identifikovali sa nekim osjećanjem iz spektra onih opisivih, onda bismo mogli reći da se radi o nečemu nalik slutnji. Ipak, Handke na jednom mjestu u tekstu piše: 

„Nešto neizrecivo zove se to često u pričama ili: nešto neopisivo, a ja to smatram uglavnom praznim izgovorima, ali ova priča zaista ima veze sa nečim neizrecivim, sa onemelim sekundama užasa. Ona govori o trenucima u kojima se svest trgne od užasa; o stanjima groze tako kratkim da jezik za njima uvek dolazi suviše kasno; o događajima iz sna, tako jezivim da ih  doživljavate zbiljski kao crve u svesti.“  

Dakle, životni pathos čovjeka iz ratnog i posljeratnog perioda Handke razumije kao smjenjivanje užasa i slutnje, praćeno savremenim osjećajem zasićenosti. Zato bi, prateći Handkea, valjalo postaviti pitanje – na koji način savremenost razumije „užas“? Da li je ovaj fenomen od novovjekovlja na ovamo doživio preobražaj? Kako bismo našli odgovor, najbolje je pogledati kako ga opisuje sam Handke. Djelo, naime, završava riječima: 

„Užas je nešto što podleže zakonitostima prirode: horror vacui u svesti. Predstava se upravo stvara, i onda, nenadano, primetite da tu i nema više ništa da se predstavlja. Potom se ona stropoštava, poput figure iz crtanog filma koja primećuje da se već dugo kreće sama u vazduhu.“ 

Kroz ove završne sekvence svoga rada Peter Handke nam, pokazuje da se užas o kojem smo na početku ovog dijela studije govorili sada proširio u pogledu onoga na šta se odnosi. Savremeni čovjek se, naime, pored već odomaćene beskrajne praznine oko sebe, mora nositi i sa onom koju je otkrio u sebi. On, dakle, gradi svoj život ciglu po ciglu, napreduje putem korak po korak, da bi na kraju shvatio da kuća u koju je sve uložio lebdi u vakuumu, a da će na putu kojim je išao i umrijeti nevidjevši mu kraj i smisao. Eto nove slike čovjeka koju smo dobili udruživši Handkea i Paskala –  novovjekovlje i savremenost: bezdana praznina oko njega i u njemu praćena osjećajem slutnje, zasićenosti i užasa. Kako ove karakteristike prenijeti u sferu života koji se živi, pokušaćemo da odgovorimo u dijelu studije koji slijedi.

Ljudska situacija

Prethodni odjeljak smo započeli riječima: „Prošlo je vrijeme jonske razigranosti…“ Zato bi primjereno bilo sada započeti sa – prošlo je vrijeme novovjekovne vjere u čovjeka i njegove snage, čiju je neosnovanost i krhkost Paskal osjećao već u 17. vijeku. Sada čovjek iz tog humanizma prelazi u njegovu suprotnost. Upravo takvu sliku nam Handke nameće u „Horror vacui“. Identifikaciju ključnih odlika takvog poniženog i obezvrijeđenog čovjeka smo izvršili u redovima za nama. Na ovom mjestu se prihvatamo smiještanja tih odlika u odgovarajući individualni i socijalni kontekst. Budući da ćemo sve to činiti imajući u vidu Handkeov tekst, valja prvo dati nekoliko spoljašnjih napomena. 

Podrobniju skicu čovjeka, onakvog kakvim smo ga gore opisali, daćemo kroz lik žene čiji se život odvija u periodu prije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. Kroz djelo, ona doživljava svojevrstan preobražaj od žene koja liči na svaku drugu ka onoj koja teži autentičnosti. Važno je imati u vidu činjenicu da je svu tu pažnju, zbog koje njen sin u knjizi piše djelo o njoj, na sebe skrenula samoubistvom. Dakle, žena koja je sebe kroz vrijeme gradila, na kraju izvršava samoubistvo – zašto, moramo se zapitati. I, konačno, još jedna činjenica koja će nam biti od ključne važnosti jeste da nam naš pripovjedač i sam kaže da svoju majku želi prikazati na jednom opšteljudskom nivou na kom se svako sa njom može identifikovati, a ne kao neku posebnu ljudsku sudbinu na koju zbog nečega treba skrenuti pažnju. Otuda i opravdanje za nas koji pomoću ove žene hoćemo da rekonstruišemo sliku čovjeka kakvu nam nudi Peter Handke.                

Krenućemo, dakle, od onoga u pogledu čega je najnužnije da se opravdamo i u čemu je najvažnije da učvrstimo svoju argumentaciju. Radi se, naime, o užasu koji u čovjeku proizvodi  praznina koju otkriva u sebi. Upravo za ovu vrstu užasa bismo mogli reći da je ona na kojoj Handke primarno insistira. Nobelovac na jednom mjestu uočava da mi živimo u svijetu u kom čovjek više nije sam sebi problem. Ako je čovjek prestao da se pita o sebi, to onda mora da znači da je nešto u njemu proizvelo gubitak interesovanja za čovjeka i preusmjeravanje pažnje na nešto drugo. Naše pitanje, zato, mora biti formulisano u tom pravcu da otkrije šta je ono zbog čega je čovjek toliko izgubio svoj ugled unutar poretka i šta je ono što sada pretenduje da zauzme njegovo mjesto. Prvo ćemo skrenuti pažnju na Handkeovo zapažanje da je čovjek u savremenosti obezličen. Naime, čovjek kojeg je srednjovjekovlje oblikovalo u ličnost, sada je tu svoju ličnosnost izgubio nanovo je srozavši na nivo maske. Sada se, zato, ovaj model čovjeka kao ličnosti zamjenjuje jednim novim modelom čovjeka kao tipa. On se sada, dakle, trudi uklopiti u neke već postojeće i opšteprihvaćene šablone, od kojih je njegov zadatak samo da brižljivo odabere za sebe i okruženje kojem pripada najprimjereniji. Ovu karikaturalnu poziciju savremenog čovjeka Handke opisuje na sljedeći način: 

„Lice poput maske, ne ukočene, već pokretne maske, promenljiv glas koji, strašljivo se trudeći da ne bude upadljiv, oponaša ne samo drugo narečje nego i druge načine govora. Sve to ne da biste postali drugi čovek, već drugi tip.“  

Uočava se ovdje uniformnost savremenosti i pokušaj da se čovjek poredi sa robom koja ima neki utvrđeni serijski broj po godini proizvodnje i mjestu porijekla. Time se uspijeva izvršiti obezličavanje lične sudbine, a od individualne ljudkse autentičnosti ništa nije ostalo. Svako ko bi pokušao da krene tim zastarjelim putem bio bi nazvan ludakom ili u najmanju ruku osobenjakom. Jedna ovakva ponižavajuća pozicija čovjeka izaziva agoniju u našoj junakinji koja u jednom trenutku kaže: „Uopšte više nisam čovek.“ Radi se tu, dakle, o jednom raščovječenju čovjeka koje ona osjeća u sebi samoj. Zato, u jedinoj epizodi u knjizi gdje čujemo njen glas, ona saopštava da joj se ponekad čini da je mašina. Čovjek se instrumentalizuje i postaje manje važan od onoga što je do tada shvatao svojim instrumentom. Naime, stvar i predmet sada postaju nešto značajno vjednije od čovjeka i teži se da zauzmu njegovo mjesto ili da se makar i čovjek pretvori u njih izgubivši svoju ljudsku crtu. Svoj individualni život čovjek sada provodi u ubjeđenju da on kao jedinka nije ništa posebno. Međutim, ono što čovjeka čini čovjekom ipak pruža otpor jedom takvom nasilju koje se vrši nad njim. Čovjek osjeća da je nešto otrgnuto ili se bar pokušava otrgnuti od njega, nešto bez čega nije moguće zadržati ljudsko obličje. Zato on život provodi tumarajući, jer tako zavarava sebe da traži to nešto čiji će konačni pronalazak označiti smirenje. Taj izgubljeni dio koji ne uspijeva da imenuje je njegova ličnosnost. Zato preobražaj naše junakinje počinje onog trenutka kada ona iz jedne krajnje uniformisane i determinisane ženske sudbine kreće u potragu za vlastitom ličnošću i samoodređenjem, ne prihvatajući ono od društva nametnuto određenje. Tragika njenog života koja je na kraju odvodi u smrt zapravo je jedna univerzalna tragika savremenog čovjeka koji ne može da pobijedi u borbi za ličnost u svijetu u kojem je čovjek tek bezlični atom i koji ne može da na pravi način usmjeri svoje samoodređenje u jednom beskonačno velikom svijetu sa beskonačno mnogo mogućnosti, od kojih se svaka i ni jedna nameće kao prava.

Razmotrimo, zato, na koji način čovjek pokušava da nadomjesti ovaj svoj izvorni nedostatak. Prvo, budući da je osnova čovjekove ličnosnosti sloboda, on sada tu slobodu pokušava na njemu pristupačne načine da aktualizuje. Kako je u savremenom društvu svojina shvaćena kao „postvarena sloboda“, čovjek kroz uvećavanje svojine pokušava da uveća svoju slobodu. Drugi način je zajedički rad koji budi osjećaj zajedništva. Sam Handke piše: „život je tako dobijao oblik u kojem se pojedinac osjećao ukinutim, ali ipak slobodnim“ . Ovakav privid slobode i povratka personalnosti Handke smatra da je bio karakterističan za Hitlerov režim, a da je upravo to između ostalog bio razlog za opijenost njime. On je uz to prividno, kako pisac kaže, stavio „opštu korist ispred lične koristi, zajedničku volju ispred samovolje“ . Konačno, svaka situacija u kojoj je čovjek otrgnut iz svog uobičajenog stanja probuđivala je u njemu pojačan osjećaj sebe samog, a takve okolnosti bile su karakteristične za rat, pa je upravo rat čovjeka naizgled izvlačio iz tog gubitka dodira sa samim sobom.

Kada bi iz ovakve postavke individualne sudbine i unutrašnjeg života trebalo da se izvede zaključak o duhu vremena u koji je sve to smješteno, tada bi se zaista mogli složiti sa Handkeom da iz tog vremena  izbija „polka svjetske zasićenosti“. Otuda se primjećuje i pojačana želja za smrću i razrješenje beznadežnosti svoje sudbine voljnim odustajanjem od života, ali i pojačan strah od smrti zbog neznanja o ambisu koji bi mogao da čeka „sa druge strane“ i koji izaziva užas ništa manji od onog izazvanog pogledom u vlastitu prazninu.

Na kraju, vratimo se do za nas odlučujućeg pojma slutnje o kojoj je i ranije bilo riječi. Čovjek zaista sluti prazninu u sebi, ali istovremeno sluti da u njemu ipak ima i nečeg mnogo jačeg od toga, ali da je njegova volja previše oslabljena da se sa tim dijelom sebe poveže. Zato je majka našeg pripovjedača pred smrt često odlazila u prirodu i bivala mirnija, ali nikada smirena. Priroda joj je makar djelimično vraćala izgubljeni osjećaj saglasja između nje i cjeline, ali nedovoljno jak da bi je spasio od propasti u koju je srljala. Ovaj teško opisivi osjećaj je možda najbolje izražen Handkeovim riječima: „osjećali ste se slobodni, ali to niste mogli ispoljiti“ . I to je ta slutnja. Čovjek sluti svoju slobodu, ali je nemoćan da je ostvari. Zato ostaje prazna jedinka u jednom praznom univerzumu. Kako i da li je moguće zaputiti se negdje iz te praznine, pokušćemo da odgovorimo u završnici ove studije.

Kuda iz „praznine“?

Izgubljenost čovjeka u jednom neodređenom, a opet nepreglednom prostranstvu oko sebe i u sebi navodi ga nepobitno na pitanje kakvo postavlja Crnjanski:„Da li je sve to jedna bezdana praznina?“ Reklo bi se da ni Blez Paskal ni Peter Handke ne odgovaraju potvrdno na ovo pitanje i da obojica uspijevaju da, svaki iz svoje perspektive, sačuvaju smislenost svijeta i ljudskog života.

Mnogi će reći da je Paskal način da se čovjek iščupa iz kandži prostornog bezdana i onog vremenskog našao u ljudskoj umnosti kroz onaj čuveni stav: „Čovek je samo trska, najslabija u prirodi, ali trska koja misli“. Međutim, da se zaista zadržao na umnosti kao načinu na koji čovjek parira univerzumu, onda bi postojala mogućnost da optužimo Paskala za to da se njegova koncepcija ne razlikuje od Dekartove iako ga kritikuje. Ta razlika i odlučujući momenat izlaska iz „praznine“ koji Paskal predlaže, očitava se u tome što taj paskalovski um uvijek biva vođen srcem, koje „ima svoju logiku, koju razum ne poznaje“, a srce je uvijek to koje vodi Bogu. Čovjek za Paskala nije u stanju da shvati jedan beskonačni univerzum, a kamoli da postane njegov gospodar. To dvoje može samo Bog, čije se postojanje i veličina upravo potvrđuje i ovim beskonačnostima o kojima smo govorili. Tek kada se svijesti o beskonačnosti univerzuma doda svijest o postojanju Boga kao njegovom tvorcu, svaki užas iščezava, a čovjek ponovo postaje čovjekom.

Peter Handke, s druge strane, ne prati ovaj Paskalov religiozni pristup iako ga ne negira. Naprotiv, u jednom intervjuu Handke je izjavio da je i samo pisanje neprestano „približavanje ivici“, ali se pritom ona nikada ne prelazi. Ovo već na neki način nagovještava način na koji pisac razmatra prevazilaženje praznine. Naime, kao put ka tom cilju on vidi stvaralaštvo. Ono što je naročito važno u ovom njegovom pogledu na ovo pitanje jeste da stvaralaštvo nije moguće bez užasa. Tako pažljivo oko može uočiti jednu shemu koja ima tročlanu strukturu: praznina – užas – stvaralaštvo. Čovjek, dakle, prvo identifikuje prazninu u sebi i oko sebe, što u njemu proizvodi užas, a ako iskoristi trenutak užasa na pravi način dok još traje, čovjek u njemu stvara svoja djela. Konačno, upravo kroz ta djela on uspijeva da povrati svoj smisao i čovječnost. Radi ispravnog razumijevanja ove teze, neophodno je skrenuti pažnja da se ovdje mora imati u vidu razlika između stvaralaštva i puke produkcije. Dok produkcija podrazumijeva rast koji razara čak i ono što je sam stvorio, stvaralaštvo se uzima kao prevladavanje užasa praznine privođenjem uma u srce i povratkom ličnosnom određenju i samoodređenju čovjeka u kojem “Ti uvijek dolazi prije Ja”.

Na kraju, primijetimo i to da Paskalov i Handkeov pristup, uprkos tome što se ne poklapaju, možemo shvatiti komplementarnima. Naime, stvaranje je način na koji čovjek odgovara na dodir sa onim neizrecivim i pokušava da prekorači granice svog zemaljskog postojanja, koristeći srce ispunjeno ljubavlju kao ono sredstvo kojim se prevazilazi „užas praznine“.