Piše: Miloš Pečurica

Latinska izreka iz naslova (,,Jedan smo rod“) je zvanični moto FIDE (svjetske šahovske organizacije) a nažalost, danas je stanje u šahu daleko od toga. U teoriji, šah je po svojoj prirodi mjesto koje ne prihvata bilo kakav vid diskriminacije, vjerovatno je jedina takmičarska igra ili sport na svijetu u kom možemo vidjeti ravnopravne duele djece i ljudi u poznim godinama, muškaraca i žena, ljudi svih rasa, nacija, političkih, ideoloških, seksualnih opredeljenja, svi su isti kada sjednu za tablu. Nažalost, i u šahu postoje slučajevi diskriminacije i za neke šahovske karijere itekako može da bude bitno u kojoj ste državi rođeni ili kog ste pola. U ovom tekstu baviću se zemljom u kojoj najviše igrača doživljava politički i vjerski pritisak koji im ne dozvoljava da dostignu svoj maksimum: Iranom.

Slučaj Firouzja

Najzvučnije ime je osamnaestogodišnji Alireza Firouzja, do prije godinu dana veliki talenat Iranskog šaha, a sada već osvajač zlatne medalje za reprezentaciju Francuske na prvoj tabli Evropskog prvenstva. Firouzja je vjerovatno jedan od najtalentovanijih šahista svih vremena. Iako mlad, on je drugi igrač svijeta po rejtingu, najmlađi je šahista koji je prešao granicu od 2800 rejting poena (samo 13 igrača prije njega je prelazilo 2800), a „usput“ se i plasirao na turnir Kandidata. Da je već sad najveći favorit za detronaciju Magnusa Karlsena, prvaka svijeta od 2013. godine i prvog na rejting listi od 2010. godine, svedoči i izjava samog Karlsena koji je rekao da će izazovom za odbranu titule smatrati samo meč protiv Firouzje, protiv ostalih nema potrebu da se dokazuje.

U eri Magnusa Karlsena, do pojave mladog Iranca, ni u jednom momentu nije bilo dileme ko je najbolji šahista na svijetu. Postavlja se onda logično pitanje, ako je Alireza Firouzja toliko dobar, kako je Iran, kolijevka šaha i zemlja koja ulaže ogromne finansije u šah poslednjih godina, dozvolio da njihov najveći dragulj ne nastupa pod Iranskom zastavom? Odgovor je nešahovski, u pitanju je politika države iz koje dolazi Firouzja.

Iran ne priznaje postojanje države Izrael i stoga je nezvanična preporuka svim šahistima iz Irana da ukoliko im žrijeb dodijeli Izraelca za protivnika, obavezni su da predaju partiju bez igre. Nezamislivo je kakvo je to opterećenje bilo najtalentovanijem igraču u istoriji igre, kada se 2019. godine na njegovom putu ka šahovskom Olimpu ispriječio Izraelski fidemajstor Kobo Ori. To je bio trenutak kada su njegovi dječački snovi prvi put osjetili hladan tuš realnosti. Alireza je predao partiju bez igre, ali i shvatio da tako neće dalje moći.

U decembru 2019. godine Firouzja je još jednom tražio preporuku Iranske federacije šta da radi ukoliko se na predstojećem svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu ponovi ta situacija, a nezvaničan odgovor je bio isti za sve igrače: partije protiv Izraelaca se ne smiju igrati. To je bila kap koja je prelila čašu i na tom prvenstvu Firouzja je nastupao pod zastavom FIDE, zatim se preselio u Francusku i zatražio transfer na njihovu rejting listu. Firouzja je najzvučnije ime koje se susrelo sa ovim problemom, ali njegov primjer se može smatrati i benignim u odnosu na ostale iranske šahiste koji su doživjeli sličnu sudbinu.

Tabla, figure, sat i hidžab?

U posebno nepravednoj situaciji se nalaze iranske šahistkinje, koje pored već pomenutog problema sa izraelskim takmičarima, imaju i niz drugih ograničenja ljudskih sloboda među kojima se ističe obavezno nošenje hidžaba, pa čak i na turnirima u inostranstvu. Možda i najgori primjer bezumlja iranske šahovske federacije su brat i sestra Borna i Dorsa Derakšani. Dorsa je bila druga šahistkinja Irana i članica reprezentacije, koja je, po sopstvenom iskazu, poštovala sve propise i nosila hidžab dok je u Iranu, ali takođe i na svim turnirima van Irana na kojima je nastupala za reprezentaciju ili na turnirima koje joj je sponzorisao Iranski šahovski savez.

Međutim, nakon jednog od nastupa na turniru na koji je putovala o svom trošku, sačekala ju je neprijatna vijest da je izbačena iz reprezentacije i da joj je zabranjen nastup na turnirima u Iranu. Vjerovatno bi snosila i pravne konsekvence da se vratila u Iran. Ono što je veoma indikativno u ovom slučaju je da je prvi put taj njen „prestup“ primjećen neposredno nakon što je njen mlađi brat, u tom trenutku tek 15-ogodišnjak, takođe suspendovan iz Iranske federacije uz zabranu igranja šaha u Iranu. Razlog tome je njegov “prestup” na turniru na Gibraltaru kada je odigrao partiju sa Izraelcem. Porodica Derakšani je tako za jedan dan prešla put od ponosa nacije do izdajnika koje treba surovo kazniti za primjer drugima. Dječaku nije pomoglo ni to što on nije ni znao da je njegov protivnik Izraelac, s obzirom na to da je tog dana igrano duplo kolo i da između jutarnje i popodnevne partije nije išao nazad u hotel udaljen 40km da bi se spremio za protivnika. Danas ni Dorsa ni Borna ne žive u Iranu i samo su brojka u nizu iranskih sportskih disidenata.
 
Šoreh Bajat je poslednja u nizu iranskih šahovskih disidentkinja. Ona je najbolji azijski šahovski sudija i u januaru 2020. godine, nakon što je objavljena fotografija na kojoj nije nosila hidžab, odlučila je da se ne vrati u Iran. Sporna fotografija je uslikana na turniru u Šangaju. Na insistiranje njene majke, ipak je poslala pismo Iranskim vlastima sa molbom da joj se garantuje sigurnost u slučaju povratka u državu, nakon čega je dobila odgovor da joj takvo nešto ne može biti garantovano. Iranska šahovska federacija je sa svih svojih naloga na društvenim mrežama obrisala njene fotografije na kojima nosi hidžab. Bajat tvrdi da nikada nije nosila hidžab svojim izborom, već samo iz straha od zakonskih posledica.  U Iranu se ovaj „prestup“ kažnjava oduzimanjem pasoša, novčanom kaznom ili čak i zatvorom.

Ista sudbina zadesila je Mitru Hedžazipur koja je u toku partije na svjetskom brzopoteznom prvenstvu samo na kratko uklonila maramu sa glave. Izbačena je iz reprezentacije uz veoma oštru izjavu predsjednika Iranske šahovske federacije, koja je glasila da neko takav ne može imati mjesto u reprezentaciji jedne Islamske Republike. Hedžazipur je prije ovog incidenta 18 godina branila boje Irana na međunarodnim takmičenjima, od svog prvog nastupa na prvenstvu svijeta do devet godina. Nakon ovog incidenta, Iranska šahovska federacija je objavila da, u tom trenutku, samo Sarasadat Kademalšarieh i Atusa Purkašijan predstavljaju Iran u ženskom šahu. Ubrzo nakon toga, Kademalšarieh je takođe objavila da više neće nastupati za Iran. Razloge svoje odluke nije obrazložila.

Ajatolahov poljubac

Parham Magsodlo, svjetski omladinski prvak 2018. godine i Amin Tabatabaei, četvrtfinalista ovogodišnjeg svjetskog kupa, su po riječima Najdžela Šorta, današnjeg potpredsjednika FIDE, a nekadašnjeg trenera Irana (2006.-2007.) snosili posledice za igranje protiv Izraelca na brzopoteznom turniru, iako vrlo vjerovatno nisu ni bili svjesni da su igrali sa Izraelcem. Magsodlo se izvinio narodu Irana zbog svoje ,,nepromišljenosti”, uz par (ne)biranih riječi upućenih Izraelu.

Arijan Golami, još jedan velemajstor iz Irana, je prilikom turnira u Švedskoj u januaru 2019. odbio da igra sa Izraelcem, nakon čega je dao izjavu za švedske medije u kojima je rekao da je to uradio isključivo iz straha od zakona. Izgleda da je ova izjava nekako promakla iranskom Ajatolahu koji mu je priredio herojski doček a upečatljiva slika je i poljubac u čelo kojim je nagrađen patriotizam Golamija.

Ono što je jako bitno istaći u ovoj priči je to da država Iran, kao i Iranska šahovska federacija ostaju dosledni u tvrdnji da je neigranje protiv Izraelaca čin slobodne volje i individualna želja svih Iranskih šahista. Svi navedeni Iranski šahisti ili tvrde suprotno, ili zaista nisu imali takve direktne instrukcije, ali su svi vrlo svjesni posledica koje će ih zadesiti ukoliko se ogluše o tu, javno neizgovorenu, naredbu.

Gdje je FIDE u toj priči?

Ovo naravno nije ni prvi ni poslednji put da politika onemogućava šahistima da zaista budu jedan rod, prije samo pet godina reprezentacija Jermenije kao jedan od glavnih favorita, nije otputovala na Olimpijadu koja se odrzavala u Bakuu, i iako je to bio veliki poraz saha, to nije uporedivo sa situacijom u Iranu. Ovo je prvi put da su najvećim dijelom djeca i žene ti koji ispaštaju zbog interesa politike. Upravo tu FIDE treba da uoči crvenu liniju preko koje je Iran odavno prešao.

Osmog decembra 2021. godine ovo je bila tema kongresa FIDE, održanog onlajn, na kom su Malkolm Pejn, i već pominjani Šort, predložili da se Iran suspenduje. Arkadij Dvorkovič, predsjednik FIDE, takođe je više puta izjavio da se Iran ponaša rasistički i da se mora stati na kraj tome.

2018. godine FIDE je odlučila da se više neće sprovoditi dirigovano žrijebanje na turnirima kako bi se spriječili dueli Izralaca i igrača iz država koje ne priznaju Izrael, u cilju omogućavanja regularnosti takmičenja. Međutim, uprkos ovim pozitivnim pomacima u stavu FIDE, predlog o suspenziji Iranu nije bio razmatran na kongresu i sve se završilo na još jednoj Dvorkovičevoj izjavi da će Iran snositi posledice ukoliko nastavi sa ovom politikom. Diskutabilno je koliko je FIDE iskrena u ovim svojim izjavama, s obzirom na to da je Iran 2017. bio domaćin ženskog svjetskog prvenstva. Na tom prvenstvu, sve učesnice morale su da nose hidžab, zbog čega je došlo do bojkota od strane nekoliko vrhunskih šahistkinja, uključujući i najbolju igračicu svijeta, Hu Jifan, kao i bivšu prvakinju svijeta, Mariju Muzičuk.

Jasno je da FIDE ne želi da uđe u totalni okršaj sa jednom od najvećih šahovskih sila, kako igrački, tako i sa finansijsko-organizacione strane, ali pitanje ljudskih prava je vrijednije i od prijeko potrebnih sponzorstava i investicija u šahu. Ovo je ne samo pitanje ljudskih prava, već pitanje i dječijih prava s obzirom na to da je nekoliko Iranskih šahista faktički prognano iz države dok su još bili maloljetni, a sa meteorskim usponom jednog od tih maloljetnika, Alireze Firouzje, ovo pitanje je došlo u epicentar šahovske javnosti i više neće moći biti ignorisano i gurano pod tepih.

Trenutnu pat poziciju u kojoj se nalaze Iran i FIDE, može riješiti samo spremnost iranskih političara i čelnika šahovske federacije da nađu kompromis koji će omogućiti njihovim šahistima da se bave samo šahom. Nažalost, radi njihovih loših odluka i dalje ispaštaju isključivo šahisti. Činjenica da se u šahu u vrlo ranom dobu može doći do svjetskog vrha  dodatno otežava situaciju i još više obavezuje FIDE da zauzme odlučniji stav. U većini slučajeva u pitanju su maloljetna lica i nije prirodno da oni sami vode ovu bitku sa matičnom državom da bi uopšte bili u mogućnosti da se neometano bave svojim poslom.

Da zaključimo: izjave Dvorkoviča i Šorta ohrabruju i pokazuju pomak u odnosu na prethodnu praksu, ali tek će vrijeme pred nama dati odgovor koliko je FIDE zaista odlučna u svojoj namjeri da zaštiti šah i mlade disidente iz Irana.

Na kraju, zabrinjavajuća je činjenica da je bilo potrebno da se pojavi čudo od djeteta da bi ovaj dugogodišnji problem konačno dobio pažnju koju odavno zaslužuje. Sada, kada su maske konačno pale, vrijeme je da dobijemo rasplet koji će biti na dobrobit svih šahista. Gens una sumus.