piše: Vladimir Soković

Kada je krajem 1979. godine 40. armija sovjetske vojske ušla u Avganistan, sovjetski vojnici nijesu mogli ni zamisliti kakva će ih katastrofa zadesiti u toj zemlji. Brežnjevova politika širenja socijalizma i modernizma – pod plaštom emancipacije avganistanskog društva, nakon devet godina borbi sa talibanima doživjela je potpuni fijasko. Učenici iz SSSR-a su, možda i po prvi put u istoriji komunističke ideologije, izdali ideje svog besmrtnog učitelja, Karla Marksa, koji je izrekao tezu da je ,,imperijalizam poslednji stadijum kapitalizma”. Ubrzo, nakon povlačenja sovjetske vojske iz Avganistana, gasi se i sovjetska socijalistička država, čiju su propast, ma kako čudno zvučalo, ubrzali i talibani. Vojnike koji su se vratili u svoju ,,rodinu” niko nije razumio. Ipak, iako je očekivati suprotno, ponajmanje ih je razumjela država, koja je, tih dana, brojala poslednje godine svog postojanja.

Zato je trebalo je da prođe više od deset godina kako bi se ruska država, ozbiljno, pozabavila sudbinama veterana iz Avganistana. Ruska federacija postaje pravni naslednik nekadašnjeg Sovjetskog saveza, međutim, devedesete godine za rusku državu predstavljaju veoma težak period u njenoj istoriji. Prelazak sa socijalističke privrede na kapitalističku, gašenje mnogih društvenih preduzeća, loše obavljena privatizacija, kao i sveukupno loša politička i društvena situacija (prvi čečenski rat 1994-1996), umnogome je doprinjela da se zaboravi žrtva sovjetskih vojnika u Avganistanu. Oficiri, podoficiri, kao i vojnici opisivali su, u svojim knjigama i memoarima, sve grozote rata koje su proživjeli u toj, nikad pokorenoj, zemlji. Zaključak većine veterana bio je da ih je ,,lakše pobiti nego pokoriti”. Ono što je karakteristično za sovjetske vojnike jeste da su oni talibane zvali duhovima. Prema njihovim kazivanjima, to su ljudi koji sa njima, preko dana, piju čaj, a po noći nose pušku. Čitajući njihove knjige objektivan čitalac stiče dojam da je sovjetski vojnik cjenio avganistanski narod, a da je posebno poštovao njegov osjećaj za slobodu i nepokolebljivu ratobornost, koju su iskazivali prema neprijatelju.

Suvišno bi bilo reći da su talibani sami prinudili sovjete na povlačenje iz Avganistana početkom 1989. godine, pogotovo ako se uzme u obzir da su ih finansirali, obučavali i vojnom tehnikom pomagali Amerikanci. Ljubav između talibana i Amerikanaca bila je obostrana toliko da je čak i “Rambo”, iz Holivuda, 1988. godine pomogao talibanima u borbi protiv ,,mrskih sovjeta” koji nasilno šire komunizam. Iste godine izlazi još jedan američki propagandni film, čija je tematika sovjetska okupacija Avganistana. U  pitanju je ,,Zvijer rata” koji, u najgorem kontekstu, opisuje sovjetske vojnike. Za razliku od američke kinematografije – koja je imala više uspjeha u snimanju propagandnih filmova, sovjetska kinematografija se pokazala manje uspješnom. Pred sam raspad Sovjetskog saveza 1991. godine sovjeti, u koprodukciji sa italijanima, snimaju film ,,Avganistanski slom”, čija radnja prati povlačenje sovjetskih vojnika iz Avganistana.

Kada su amerikanci 2001.godine, sa svojom vojskom, ušli u Avganistan kako bi ,,uspostavili demokratiju i prekinuli vlast talibana”, ruski veterani im nijesu poželjeli sreću, već brz i uspješan oporavak. Kako su prošli – imali smo priliku da vidimo u zadnjih dvadeset godina. Naravno,  ni njih niko nije volio u ,,zemlji čudesnih sunaca”.