Piše: Ognjen Savić

Ako ne želiš da čovjek bude politički nesrećan,
nemoj da mu saopštavaš obje strane problema i izazivaš mu brigu;
daj mu jednu. Još bolje, ne daj nijednu.

Rej Bredberi

Države i nacije nisu nastale i opstale zahvaljujući slobodnoj volji ljudi, još manje kao odbrambeni sistemi od pljački i osvajanja, već prvenstveno kao idealni instrumenti za vladanje i eksploataciju naroda od strane domaćih moćnika i manipulatora. U tom smislu, svako nacionalno osjećanje, nasuprot onome što umišljaju primordijalisti i nacionalisti, nikada nije sačinjeno od elemenata koji potpadaju pod matematičke i etičke kategorije objektivnog, tačnog i ispravnog, jer mogu biti nametnuti i prihvaćeni isto koliko i željeni, odabrani i odbačeni

Manipulacija i indoktrinacija

„Naučio sam da je bog zamijenjen državom, hrišćanska vrlina građanskom poslušnošću, religija patriotizmom, a potčinjenost kraljevima, aristokratiji i sveštenstvu podređenošću državnim zvaničnicima, gazdama i poslodavcima.“

Ako je kojim slučajem potrebno tumačiti ove riječi Fransiska Ferera, a sva je prilika da to nije naodmet, mogli bismo u najkraćem reći da se izvor fetišizacije države (i nacije – tzv. nomadski koncepti, sa previše definicija) nalazi u interesnom zavođenju građana od strane moćnika (vladara, političara) po istom modelu po kojem su razne crkvene vlasti i velikodostojnici stotinama godina unazad indoktrinirali vjernike. Pri tome je, baš kao i u slučaju religijskih organizacija, prva i najvažnija lekcija uvijek morala da bude priča o porijeklu (svoje) države i nacije.

Tako i danas ponajviše učimo da su države rođene iz slobodnog društvenog ugovora (poput braka), a nacije iz ljubavi i strasti građana prema državi (kao djeca iz srećnog braka), ili katkad i obratno: da su bogomdane nacije egzaltirano ovaplotile države da ih ove čuvaju u vječnosti.

S druge strane, slobodnim naučnicima, žilavim anarhistima, pa i običnim zdravorazumnicima, cinično je prepuštena razumna teorija po kojoj države i nacije nisu baš nastale i opstale zahvaljujući slobodnoj volji ljudi, još manje kao odbrambeni sistemi od pljački i osvajanja, već prvenstveno kao idealni instrumenti za vladanje i eksploataciju naroda od strane domaćih moćnika i manipulatora, koje istoričari i političari često nazivaju očevima država i nacija, te da su fraze o slobodi i bezbjednosti ljudi unutar država ništa drugo do krupne laži koje su uvijek kompromitovali patriotski zakoni prinude i tako česti i ničim neizazvani ratovi.

Otuda je Bakunjin rezignirano zaključio da je država „istorijsko nužno zlo“ (sa prstom na zlo) i „jedna velika klanica i ogromno groblje“. Ili, kao što je to nešto kasnije sabrao Ljosa: „Sve nacije su nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja“. Stoga nije začuđujuće što se zvanična istorija država i nacija uglavnom svodi na ideološki obojene hronike gospodara i njihove političke i vojne posluge, dok se potire ili marginalizuje istinska povijest života običnih ljudi koji čine jednu zajednicu – odnos države i vladara prema pojedincu, ekonomski, pravni i kulturni uslovi života, dakle lekcije koje bi bile krucijalne u spoznaji prošlosti, nasljeđa, trauma i napora nekog naroda.

Posljedično, takvi istoričari tako šture istorije i političari nacionalisti (samo)proglašavaju se pride i za vrle tumače sadašnjosti, pa čak i budućnosti država i naroda, svjesno učestvujući u procesima obmane koji se svode na konstantno konstruisanje razlika u odnosu na druge nacije, a što u konačnom staje u danas raširenu naučnu spoznaju da iz nacija ne nastaju nacionalizmi, već zapravo suprotno, da se iz nacionalizama rađaju nacije.

Glorifikacija i halucinacija

U kontekstu Crne Gore, istorija ove države u višedecenijskom, čak i vjekovnom kontinuitetu propagira se kao riznica čojstva, junaštva i mudrosti raznih crnogorskih autokrata, koje istoričari i političari ponosno nazivaju gospodarima, a ne višestoljećnog mučnog siromaštva ovdašnjih ljudi, pljački i doslovno međusobnog klanja, te tlačenja žena i zlostavljanja djece, pa najzad i propuštanja skoro svih civilizacijskih progresa do skoro druge polovine XX vijeka.

Zato i ne začuđuje što i u posljednjih nekoliko decenija, kao i vjekovima unazad (kada se, doduše, to i moglo razumjeti) svjedočimo smiješnom slavljenju i fetišizaciji nacija, prije svega crnogorske i srpske, ali periodično i bošnjaške, muslimanske, albanske i hrvatske, naravno, uvijek u manjoj ili većoj mjeri sparenih sa fetišizacijom i glorifikacijom države, bilo da je riječ o Crnoj Gori, bilo o Srbiji, Bosni i Hercegovini, Albaniji, Hrvatskoj… (državama kojima takođe slavna prošlost raznih dinastija i gospodara zasljepljuje neslavnu prošlost tamošnjih ljudi).

No, kako je aktuelan sve bučniji antagonizam crnogorskih i srpskih nacionalista, podsjećamo kako se građani Crne Gore sada već predugo, skoro svakodnevno, muče raznim halucinacijama i paranojama pojedinaca i grupa, koje se, u slučaju nacionalista Crnogoraca, uglavnom svode na to da im Srbi mogu izbrisati postojanje nacije i države, ili, u kontekstu nacionalista Srba, da im Crnogorci mogu potrijeti istorijsko utemeljenje u stvaranju i trajanju države.

Uz ocjenu da i jedni i drugi pate od izvrtanja ili ignorisanja čak i notornih stranica istorije koje se ne uklapaju u njihovu verziju povijesti, jednostavna istina o ovim grupama nacionalista sabrana je naprije u očiglednosti da ih podjednako ne zanima rečena istina da su njihove nacije (baš kao i sve ostale) živi produkti interesa i opresije moćnika i manipulatora u vjekovima za nama, pa i u ovom u kom živimo, a potom i činjenice da su te i takve nacije u Crnoj Gori fluidni konstrukti koji su kulturološki i mentalitetski toliko identični da jedni druge samo mogu djetinjasto negirati, odnosno prozivati kao izdajnike.

A da zapravo imamo posla sa pseudoreligijskim tipovima ljudi kojima je dominantni intelektualni filter jedna posve nerazumna ljubav prema državi i naciji, mogle bi da potvrde i mnoge naučne reference, kao što je npr. tvrdnja Ursa Altermata:

„Detaljnija analiza nacionalizma zaista pokazuje da on ima pseudoreligijske elemente. Oni se očituju npr. u tome što radi sa sličnim sredstvima kao i crkva, te ima sakralno-liturgijske oblike. Ljudi pozdravljaju nacionalnu zastavu kao nešto najsvetije, pjevaju državnu himnu kao Te Deum, okupljaju se na masovnim mitinzima kao na religijskim slavljima, priređuju procesije u nacionalna svetišta kao vjernici u mjesta hodočašća.“

Ili, Froma: „Čovjek koji je bezgranično odan svojoj državi ili svojoj političkoj stranci, kojem je jedino mjerilo vrijednosti i istinitosti interes države ili stranke, za koga je zastava, kao simbol vlastite grupe, upravo sveti predmet, pripada religiji klana i obožavatelja totema, čak i ako je to savršeno racionalan sustav u njegovim očima (što, naravno, vjeruju svi poklonici bilo koje primitivne religije). Ako želimo shvatiti kako su sustavi poput fašizma ili staljinizma mogli opčiniti milijune ljudi, spremne da žrtvuju svoj integritet i um principu „moja domovina, kakva bila da bila“, mi moramo razmotriti totemsko, religiozno svojstvo njihove orijentacije.“

I doista se čini da su svi oni koji iznad sebe imaju bilo koji socijalni subjekt koji u idealizaciji podižu na rang autoriteta ili božanstva, pa i pride pokušavaju, preko slavljenja i odbrane takvog autoriteta, da od samih sebe naprave autoritet, toliko udaljeni od razumnog tretiranja drugih i samih sebe i svoje okoline, da se u toj udaljenosti nužno spajaju u tačku u kojoj postaju jedno. Tu tačku, jednim drugim povodom, definisao je Špengler: „Ovi ljudi ne žive; oni samo dokazuju nešto svojim prisustvom.“

Stoga je danas tako lako dokazati da i crnogorski i srpski, kao i svi drugi nacionalisti u Crnoj Gori, previđaju (ili zbilja ne znaju) da se potreba za uređenim društvom ne može izjednačiti sa bezumnim klanjanjem državi, identifikacija sa zajednicom sa nacionalizmom, a religiozna osjećanja i misli sa servilnošću bilo kom religijskom autoritetu.

Otuda oni tako često ne ispadaju samo slijepi da jedni u drugima vide vrijednosno identične, a nominalno različite ljude, već i nešto mnogo gore od slijepaca.

Identifikacija i fašizacija

U priči o (samo)zavaravanju pojedinca i kolektiva, te nerazumijevanju i odbacivanju drugoga, naučno i razumno shvatanje fenomena tzv. nacionalne identifikacije posebno je pogodno za ukazivanje na deformitete u percepciji realnosti koje proizvodi nacionalizam, a koji uvijek rezultiraju dezintegracijom jednog društva.

Odavno je već sasvim jasno da je, u najkraćem, nacionalna (i svaka druga) identifikacija u stvari  proces koji nikada nije bio objektivno zadat i genetički utemeljen, već determinisan slučajem koji se očituje u više elemenata, od porodičnog i društvenog okruženja, preko jezika, istorije, politike, obrazovanja i vjerovanja, sve do nametanja ili pronalaženja raznih (nacionalnih) autoriteta u prošlosti i sadašnjosti. U tom smislu, svako nacionalno osjećanje, nasuprot onome što umišljaju primordijalisti i nacionalisti, nikada nije sačinjeno od elemenata koji potpadaju pod matematičke i etičke kategorije objektivnog, tačnog i ispravnog, jer mogu biti nametnuti i prihvaćeni isto koliko i željeni, odabrani i odbačeni, što i potvrđuje slučaj Crne Gore u kojoj imamo bezbroj primjera da se najbliži rođaci različito nacionalno osjećaju.

Iz te činjenice se najprije nameće ono poznato generičko upozorenje da je negiranje, ismijavanje ili ugrožavanje tuđeg nacionalnog identiteta inteligentno koliko i ruganje nečijoj boji očiju ili adresi na kojoj živi, odnosno da se svodi ne samo na puku glupost, već i da indicira njen najradikalniji oblik – fašizam.

A u crnogorskoj stvarnosti to bi zapravo značilo da bi umjesto smiješnih teza, npr. kako je srpstvo Crnoj Gori nametnuo Ilija Garašanin, ili ga je podmetnuo Sima Sarajlija (čime se želi uvrijediti inteligencija onih koji kažu da su Srbi, jer su ispali glupo naivni), ili da su Crnogorce kao naciju izmislili Sekula Drljević ili ujedinjeno Đilas i Tito (čime se želi blatiti pamet onih koji kažu da su Crnogorci, jer su ispali glupo naivni), trebalo djecu (ali i mnoge političare i samoproglašene intelektualce) prije svega podučiti šta su to države i nacije i kako one zapravo nastaju, traju, pa i nestaju, te šta je to identitet i kako se on gradi, ne bi li konačno svi skupa prihvatili koliko je svejedno na koji će način bilo ko nacionalno označiti sebe ili drugoga, npr. Njegoša ili kralja Nikolu ili komšiju, jer se kroz taj diskurs uvijek legitimiše onaj koji govori, a ne nužno i onaj o kome se govori (a imajući na umu da je, kako rekosmo, svaka nacionalna legitimacija izdata na istom šalteru, samim tim ne postoji nijedna koja je lažna i manje ili više vrijedna).

A ukoliko se zbog takvog tuđeg mišljenja osjećamo uvrijeđeno ili čak ugroženo, i na njega odgovaramo prizivanjem/izazivanjem bilo kakvih sukoba na ličnoj ili kolektivnoj ravni, tada već ne govorimo samo o sopstvenoj gluposti i pukoj sujeti, već i o potvrdi da se naš lični habitus u konačnom može svesti na pukog označitelja nacije, a što je upravo imanentno fašizmu, od kojeg se navodno želimo odbraniti. Ili, drugim riječima, ukoliko nam tuđi nacionalni identitet ili tuđe pogrešno mišljenje o našem ili tuđem nacionalnom identitetu izaziva osjećaj nelagode ili bijesa, možemo biti sigurni da smo na ivici ambisa u čijoj dubini vidimo onoga koga zovemo nacionalistom, odnosno fašistom. To je pogotovo opasno u malim sredinama kao što je Crna Gora, u kojoj, rekosmo, čak i djeca i roditelji nerijetko imaju različita nacionalna ubjeđenja, a zbog čega se svaka konfrontacija tim povodom može tretirati i kao klinički slučaj.

To je posebno bitna činjenica u kontekstu one popularne teze da je za izgradnju jake i stabilne države podjednako važno (za neke je čak i preduslov) precizno definisanje i snaženje nacionalnog identiteta koji je (valjda, po njima) „objektivno zadat“, pa bi to očito trebalo da znači da moramo biti Crnogorci ili Srbi, ili npr. da Njegoš i kralj Nikola zvanično moraju biti srpski ili crnogorski, zavisno od toga koji ih nacionalni korpus svojata.

Ta tvrdnja je pogrešna ne samo zato što, kako primjećuje Volfgang Hepken, „u jugoistočnoj Evropi nema nijednog uvjerljivog primjera da je nacionalna emancipacija podupirala društvenu i demokratsku emancipaciju“, već i zato što se, kako rekosmo, u logici svakog, pa i nacionalnog identifikovanja, kriju ne samo elementi koji su zadati okruženjem, već i oni za kojima pojedinac sam traga i ugrađuje ih u sebe, a koje dalje može nametati (nikada do kraja uspješno i nikada do kraja bezuspješno) drugima u svom okruženju. A to znači da se nametanjem jednog nacionalnog identiteta društvu (ili dijelu društva) zapravo otvara prostor da on sjutra po istom principu bude zamijenjen nekim drugim nacionalnim identitetom, koji će nekim drugim moćnicima biti bliži ili podesniji za upravljanje tim društvom.

Uostalom, istorija Crne Gore i svih država nas upravo uči toj lekciji, koju mnogi političari, tzv. državni i razni nacionalni ideolozi, nikako da upamte.

Država kao servis, a ne fetiš

U suštini, govorimo o vjekovnom, neprekidnom procesu sudaranja, odbijanja i spajanja bezbroj identitetskih elemenata čiju je potpunu sliku za svakog pojedinca, a time i kolektiva, nemoguće do kraja dokučiti. To bi bio i odgovor na pitanje zašto se npr. mnogi ljudi i poslije samo nekoliko godina (ili i mnogo kraće) mogu osjećati (i) kao Njemci ili Amerikanci, iako nisu tamo rođeni i u svojoj ličnoj istoriji ne čuvaju iste ambleme kao pravi Njemci ili Amerikanci, ili zašto se ljudi mogu identifikovati npr. kao Rusi kroz ruske pisce, umjetnike ili političare, a da nikad nisu nogom kročili u Rusiju ili upoznali nekog Rusa, pa čak i ako ne znaju ruski jezik.

Najzad, to podrazumijeva i da jeste moguće imati više nacionalnih kodova u svom identitetu, jer svi oni pripadaju kako sudbini (roditelji različitih nacija) tako i subjektivnom doživljaju raznih elemenata koji su najčešće samo uslovno suprostavljeni, a zapravo su uvijek kompatibilni, jer nijedna nacija nije homogena smjesa određenih tipova ljudi, već apstraktni zbir različitosti iz kojeg, takoreći, svako može uzeti ono što želi.

Sve to bi trebalo da dovede do konkluzije da će država u kojoj se osjećate slobodno (koliko je to istinski moguće u bilo kojoj državi), finansijski zadovoljeni i pravno sigurni, te koja kreira vrijedan kulturni sadržaj, uvijek imati neuporedivo više šansi da se u njoj stvori/ojača zajednički identitet ljudi (nazovimo ga nacionalnim) i privrženost opipljivim interesima građana (nazovimo to patriotizmom), nego ona koja sve to ignoriše, pa čak i poništava, iako ni to nikada samo po sebi ne može biti garancija da će se ljudi u jednoj sredini istovjetno nacionalno osjećati.

Drugu opciju izgradnje tog identiteta, kroz indoktrinaciju od strane države, obrazovnih i kulturnih institucija ili čak crkve, ujedno i propisivanjem pravila ponašanja i govora kojima se npr. ne smije „vrijeđati“ ili „ismijavati“ država/nacija/crkva (i slične metode svojstvene totalitarnim režimima i autoritarnim religijama), već smo okarakterisali kao ponižavajuće kratkovidu i anahronu, nadasve kontraproduktivnu.

Prema tome, dokle god se lične i kolektivne preokupacije ponižavaju do nivoa fetišizacije države ili nacije, a što se posljedično manifestuje kroz infantilno, pa katkad i maničnodepresivno ili histerično ponašanje (čije simptome ne treba zanemariti ni u i pseudoreligijskom i ratobornom isticanju totema, tj. zastava – u domovima, autima, na terasama, ogradama i virtuelnim profilima – agresivnim pozdravima sa dva ili tri prsta, nezrelom i patetičnom vikanju stihova „da je vječna“, „veseli se srpski rode“ itd.), a ne uzdižu kroz obrazovanje i podupiranje kritičkog mišljenja, dijaloga, jednakosti, stvaralaštva i finansijskog samopouzdanja, uvijek će biti jasno da su na djelu opasni nacionalizam i šovinizam kao produkti (i grobari) društvenih, političkih i kulturnih procesa.

I dio teksta
Država, nacija i crkva: od fetišizacije do dezintegracije

Autor je magistar bibliotekarstva