Deklaracija je lijepo i istinito napisana, prožeta je iskrenim osjećanjem zabrinutosti o ugroženosti jedinog resursa sa kojim smo višestruko nadmoćni nad ostatkom svijeta. Pisac ovih redova im se na tome neironično zahvaljuje i onako rezignirano izjavljuje: „Džaba im vi pišete!”

Ovaj tekst će izbjegavati prežvakane floskule o „neosviješćenosti našeg naroda“, apokaliptična predskazanja budućnosti svega dobrog i zelenog u našoj zemlji. Kako bi razmišljali izvan okvira prosječnog, moramo se otarasiti balasta ovakvih demorališućih i sterilnih stavova u cilju spoznavanja istinske volje koja može iskorijeniti autodestruktivne navike iz naše kolektivne samosvijesti, ili barem onoga što je od nje ostalo.

Problem je suštinski dublji i uopšte se ne tiče ekoloških navika. Jednostavno, autoritet kome je naš narod podsvjesno podložan, odavno više nema pozitivan predznak. Recimo nekih stotinak godina. On je pramac našeg povijesnog kretanja, nešto što se ne preispituje dok ne bude prekasno, pa kasnije njegov eho služi kao izgovor za opšti nerad i prepuštanje sudbini.

Kroz istoriju Crne Gore su špartali pojedinci koji su uspjeli da autoritet dobra nametnu surovim, ali pravičnim metodama, kao npr. Sveti Petar Cetinjski ili Šćepan Mali. U opštem pojednostavljivanju ovako osjetljivih civilizacijskih i istorijskih procesa, skloni smo da sve svalimo na pleća pojedinca i da onako samodovoljno i samoisključujuće prokomentarišemo: „Ma nema, mi smo ološ i popravke nam nema”. To nas dodatno udaljava od samog  uvida u srž problema i lišava nas lične odgovornosti za sveprisutnu duhovnu pustoš koja  se potpuno zakonomjerno ogleda u stanju naše prirodne sredine.

Jedan smo od naroda koji je među zadnjim u Evropi potpao pod otrovne čini industrijalizacije, čiji su pojedinci živjeli u skladu sa prirodom, koji su ljubav prema prirodi utkali u svoje narodne igre, poeziju, folklor i kulturu uopšte. Kako smo od  te tačke na vremenskoj horizontali i duhovnoj vertikali dospjeli do trenutka gdje ‘rendom’ lik u četrdesetim zafrljači horizontalni zamrzivač niz liticu u Rijeci Crnojevića, koji onda voda izbaca na Vranjinu? Da li je to problem neosviješćenosti ili duhovne onesviješćenosti?

Odgovor je pod B. Nedostatak sankcija. I to ne ikakvih sankcija tipa „u Australiji baciš opušak kroz prozor i SWAT tim te privodi kod sudije za prekršaje”, već onih sankcija koje ne proizvode osjećaj kazne, već pokajanja i ispravljanja greške. Rehabilitacija, ukratko.

Mi imamo svoje pozitivne primjere. Recimo, prve lipe u Nikšiću su zasadili alkoholičari koji su šenlučili ili se nijesu pridržavali trezvenosti na javnom mjestu. Čovjek koji je njihovom ličnom i društvenom nemaru stao nogom za vrat – vojvoda Šako Petrović imao je rješenje za to. Za jedan takav ispad se moralo zasaditi pedeset stabala (lipe su bile najčešće), koja su kasnije ovjekovječena u brojnim pričama, pjesmama i knjigama. Od prekršaja izazvanog pijanim bezumljem do estetskog i etičkog ploda. Ekološki perpetuum mobile za sva buduća nepočinstva koja se završavaju opštim dobrom i pokajanjem neodgovornog pojedinca.

Vanvremenski ideal, veoma lako sprovodiv u zemlji kao što je Crna Gora. Mali broj stanovnika, pokornost autoritetu (poželjno sa dobrim prefiksom) i preumljenje uzrokovano materinskom „vaspitnom“ od nadležnih institucija.

Minulih trideset godina je prošlo kao razgradnja svega pozitivnog i društveno odgovornog iz socijalističke ere i onih prije nje. Zapravo, pravi termin bi bio raspadanje, ne svjesna razgradnja. Niko nije prstom mrdnuo da to zaustavi, tolerisanje zla uvijek za svoj rezultat ima truležno raspadanje. U takvoj situaciji, duhovni pad ide do neslućenih dubina, a tiče se svakog od nas ponaosob, poput dobrih ćelija u organizmu koje ćelije raka, polako ali sigurno, pretvaraju u tumore i uništitelje sopstvenog postojanja. Sve je povezano i sve se tiče svega, svako je odgovoran za sve.

Ovo nije borba između svjesnih i nesvjesnih, u kojoj svjesni dijele moralne lekcije i prave svoje karijere na račun zaštite životne sredine. To jedino može biti pravo svjesnih da uz nadljudske napore dođu u poziciju da diktiraju pravila nesvjesnima, kako bi se prirodni organizam naše otadžbine spasio od uništenja, pozitivnom selekcijom umova i srca. Jedino na taj način svjesni postaju vrijedni svoje misije i njihova moralna nadmoć prinosi žrtvu Smislu. Sve ostalo je poza i CV za društvene mreže, gdje dušebrižni eko frendli heroji shvataju kako se ništa neće promijeniti, ali će eto, oni „izginuti“ za pravu stvar i pride sve ostale nazvati primitivnom bagrom. Takva polarizacija, pored svih prisutnih u savremenom crnogorskom društvu, ne vodi ičemu, već jedino daljem rastakanju ovo malo zajedništva koje nas za dlaku drži od drevnog „last man standing“ moda igrice.

Odgovornost leži na svjesnima da pronađu originalne i učinkovite, a ne deklarativne načine prosvetiteljskog (intelektualnog i fizičkog, nekad čak i nasilnog) djelovanja u sferi zaštite životne sredine, naročito onim svjesnim pojedincima unutar institucija, koje nadalje mogu da naprave zakonske okvire koji će u jednom revolucionarnom zamahu trenutno i nemilosrdno pokositi sve aveti narodnog bezumlja i sljepila: prostačke sječe šuma, narušavanje biodiverziteta ubijanjem divljači,  renesansu divljih deponija, zaključno sa bušenjem nafte i zabranjivanjem rijeka, itd.

Stanovnici Crne Gore će se u tom istorijskom trenutku ponovo vratiti pozitivnom individualizmu (vladavini sposobnih i nadahnutih), koji će voditi uspostavljanju autoriteta dobra i oporavljanju oboljelog i otrovanog društvenog tkiva. Svako rješenje koje sa sobom nosi ovako živ pristup će biti osuđeno na uspjeh, dok će, u najgorem mogućem scenariju, neki od nas postati heroji koji su se predali prije samog početka bitke, vjerujući da ćemo se na taj način, deklarativno iskupiti za sopstveni izostanak odgovornosti. Nećemo. Dosta sa deklaracijama i peticijama, marketing nas neće izvući iz septičke jame vlastite savjesti. Što se prije oslobodimo ove zablude, manje ćemo vremena provoditi u ekološkoj depresiji, a više u ekološkoj opresiji. Dobar naziv za neki roman, „Kako sam postao ekološki opresivan?“.

PS: Nemojte da šerujete ovaj tekst. Očistite bar ono đubre koje vam bode oči. Ako nećete, to je ok. Samo se nemojte žaliti kako je prljavo i kako smo nekulturni. I ne pravite peticiju zbog toga. Ionako nikoga nije briga.

PS na PS: Deklaracija je lijepo i istinito napisana, prožeta je iskrenim osjećanjem zabrinutosti o ugroženosti jedinog resursa sa kojim smo višestruko nadmoćni nad ostatkom svijeta. Pisac ovih redova im se na tome neironično zahvaljuje i onako rezignirano izjavljuje:„Džaba im vi pišete, to je stoka jedna podmukla!” Osim mene, baš sam eko svjestan, eko frendli nomad iz stana od 40 kvadrata.    

(Naslovna fotografija: Savo Prelević)