Piše: Aleksandar Novović

Izborna volja građana ne postoji ne samo zato što su dominantniji faktori partokratija, dubinska zapošljavanja, sitna i krupna politička korupcija, dogovori… već i što smo na globalnom nivou samo dio veće agende. Problem je što Crna Gora ima dva biračka tijela: građane, koji su sekundarni i realno manje bitni; i strane centre moći za koje političari bravurozno plešu, sa ciljem da impresioniraju one u kuloarima odlučivanja.

Iako je stav redakcije Kombinata, još od osnivanja, da se ne daje značaj teatralnom životu političkih partija i toksičnom programu Kasandra – Ljovisna drama, intriga i ,,epskih razmjera“ ovog ili onog fenomena, ipak nije bez značaja osvrnuti se na tzv ,,bočne efekte“ infantilnog političkog majmunisanja političke ,,elite“, bez obzira da li se kao javnost nalazili na pravoj ili krivoj strani istorije, odnosno, u ovom slučaju, manjinske Vlade.

Desetak dana koji su za nama, donijeli su novu sezonu mediokrizije na političkoj sceni u kojoj smo mogli da svjedočimo međusobnom ,,koškanju“ partija na nivou zapuštene djece, uzrasta ranog puberteta, gdje su se zavađeni prepucavali saopštenjima ,,ko je kome prvi reka’ da je reka’  ’’; nezrelim gafovima političara koji se ponašaju uličarskije nego li akteri famoznih rijalitija.

Takođe, evidentan je i kolaps na medijskoj sceni gdje je javnost imala prilike da u nekoliko renomiranih i gledanih političkih emisija vidi najjezivije oblike nepristojnosti i primitivnosti u komunikaciji.

Na primjer, način komunikacije koji su političari i voditelj demonstirali u poslednjoj emisiji Načisto (TV Vijesti) ili Akcenat (RTCG) bio je plastičan prikaz kako funkcioniše javni dijalog u Crnoj Gori i kako različiti tabori komuniciraju među sobom – a to je da svako u svom taboru diže galamu komunicirajući samo i u ime svog rakursa i agende, ali ni u jednom trenutku ne komunicira sa onim preko puta, niti razmišlja o načinu kako da ideju prenese sagovorniku ili, ne daj bože, sasluša i razumije drugog.

Na žalost, kakofonija u studijima Vijesti i RTCG-a, samo je preslikana iz hronično oboljelog društvenog i političkog ambijenta. Gluva galama je uzela maha i sve je očiglednije na šta su svedeni javnost, javno mnjenje, politika, dijalog u Crnoj Gori.  Pritom, anahrone fraze i parole su zaposjele javni prostor; termini poput izdajnici, narodna volja, epske razmjere… dolivaju ulje na vatru te se aktuelna retorika mnogo ne razlikuje od one DPSove o ultimativnom kidnapovanju the Države.

U svom ovom cirkusu nije na odmet pomenuti imena mladih i manje mladih političkih vedeta koje su se istakle u banalizovanju javnog nastupa i dijaloga poput Urinih infantilnog zadirkivača Konatara i komično-cinične Marović, nekadašnje zvijezde NVO sektora; iznerviranog star-malog Martinovića i preglasnog Koprivice iz Demokrata, ali i preagresivne ministrice Bratić i kontradiktorne Borovinić Bojović… Šojić do Šojića. Ako je koji političar izostavljen, izvinjenje čitaocima, razlog je samo što isti/a nije došao/la do izražaja u aktuelnim epizodama.

Konsenzus daleko kad nema dijaloga

Društvo koje ne umije da komunicira, naravno da ne umije da prevaziđe problem i da konstruktivno iskomunicira problematiku kao što je današnja, a kakvu su zrela politička društva odavno iskusila. Na našu žalost, istina je da je takvo društvo daleko od konsenzusa koji se tiče osnovnih društvenih vrijednosti i principa. (A koji su to?)

Iako se od strane političkih elita konstruišu imperativi konsenzusa koji se kreću kroz teme od sekundarne bitnosti građanima, konsenzus, ili makar ono oko čega bismo se složili ipak postoji, samo ga kao društvo nismo osvijestili. Kako su političari glasniji od građana, a mnogi građani samo klijentela partija, onda vidimo da se taj konsenzus ne tiče tema za i protiv NATO-a, ili dilema Istok ili zapad; lijevo ili desno…

Konsenzus je jednostavan: svaki građanin želi pravnu državu, pravnu izvjesnost, zdrave, jake i na usluzi institucije, društvo bez kriminala, korupcije i nepotizma, red i mir, suverenu državu i kredibilne lidere, pravo na zdravu životnu sredinu.

Sve nabrojano, ne samo da je naš neosviješteni konsenzus, oslobođen političarskog diskursa, nego je i izborna volja građana, a ista je već dugo, i u teoriji, jednačina sa dvije nepoznate.

Čija je izborna volja građana?

Čija je izborna volja građana u državama poput Crne Gore, veliko je pitanje. Međutim, znamo čija nije, a to su upravo građani. Kako je i gore navedeno, ono što bi bilo potrebno većini građana, nije potrebno političarima. Političari nameću imperative za konsenzusom koji je bitan u njihovoj političkoj igri, ali ne i građanima i njihovoj (izbornoj) volji.

Pogledamo li godinu dana unazad, možemo konstatovati da volja građana od 30. avgusta svakako nije ispoštovana. Sama ekspertska Vlada (a kasnije samoprozvana i apostolskom) je u principu otklon od demokratije, ali i volje građana. Tačno je da građani biraju parlament koji bira vladu, pa time cijela rabota ima legitimitet, ali je očigledano da nametnuta ideja o ekseprtskoj vladi nije se odvijala, niti završila ekspertski, a meritokratija se pokazala imuna na demokratske principe poput transparentnosti.

Primjera radi, imali smo ministre u ekspertskoj vladi gdje su pojedini izbjegavali komunikaciju sa novinarima podrazumijevajući da oni kao eksperti ne moraju nikome polagati račune, pa čak ni parlamentu u jednom trenutku.

Na kraju, prateći logiku kombinatorike koja se sada nameće iz političke arene, možemo se zapitati da li na  ,,narodnu volju“, zaista svi imaju pravo. Osim građani, jelte. Dakle, i oni koji su trenutna parlamentarna većina, ali i opozicija koja po broju glasova ne zaostaje mnogo za kapitalom tri pobjedničke koalicije. Opet, i sama URA, kao jezičak na vagi, ima svoju verziju i interpretaciju građanske volje.

Međunarodni faktor oblikuje izbornu volju?

Iako formalno nezavisna od maja 2006. godine, Crna Gora je i dalje veoma daleko od svog puta ka punoj suverenosti što pokazuje vođenje politika svih partija poslednjih dvije decenije na unutrašnjem i spoljnom planu, te fokusiranost na tzv zapadne strateške partnere, ali i kontinuirano kreiranje predizbornih kampanja u odnosu na uticaj ovog ili onog centra moći.

Ove redove je potvrdio i predsjednik GP URA Dritan Abazović u gostovanju na RTCG, u emisiji Okvir, isticanjem značaja uloge američke administracije, u poslednjim događajima u Crnoj Gori.

Izjavom ,,DF je administracija SAD-a isključila“, Abazović jasno potvrđuje političko slaganje i komunikaciju sa stranim administracijama koja se poslednjih par mjeseci i vidjela u medijima i na zvaničnoj FB stranici GP URA.

Problem je što Crna Gora ima dva biračka tijela: građane, koji su sekundarni i realno manje bitni; i strane centre moći za koje političari bravurozno plešu sa ciljem da impresioniraju one u kuloarima odlučivanja.

S tim u vezi, simboličan je, ali interesantan gest Abazovićevog izlaska pred revoltirane građane uoči gostovanja na RTCG. Svjestan da demagoško pimplanje u emisiji nema dovoljno snage i uvjerljivosti da se ubijede građani, on je zapravo završio svoj politički posao prije samog gostovanja. Ulazak među građane nije bila predstava za crnogorsku javnost, već za one kod kojih dobija međunarodne poene.

Jednostavno je: Abazović zna da ta famozna ,,izborna volja građana“ ne može da postoji nezavisno od međunarodnih centara moći iliti, iz milošte, međunarodnih partnera. Kako je i sam izjavio prošle sedmice: ,,Nas je zacrtao Zapad da idemo na zapad“. Žalost ovakve izjave je nagovještaj vrlo jadnog suvereniteta Crne Gore na svjetskoj politčkoj mapi.

Na koncu, i mnogi od nas su svjesni da narodna volja ima minoran značaj ne samo naspram međunarodnog faktora, već i naspram faktora partokratije, dubinskih zapošljavanja, sitne i krupne političke korupcije, zakulisnih dogovora.

Naša društvena žalost je u činjenici da jednostavno ne shvatamo, niti se mirimo sa tim, da se određeni scenariji moraju odigrati.

Šta bi bilo kad bi bilo?

S druge strane ogledala, u nekoj paralelnoj Crnoj Gori, kada bi postojao onaj zdravi konsenzus koji diktiraju građani, a ne političari; kada bi prepoznavanje neminovnih društvenih procesa bilo konstanta, a osvješćenje individualnih i kolektivnih odgovornosti svakodnevni politički manir, onda bi i model same manjinske vlade mogao da ima naizmjeničnu podršku i DPSa i DF-a.

Drugim riječima, ako se niko ne bi infantilno zaklinjao na zadrtost, nesaradnju i banalne političke igre, potencijalna manjinska (ili bilo koja druga) Vlada, bi predstavljala svojevrsan generator različitih političkih interesa i bila u mogućnosti da ih sve generiše i sprovede kroz proces donošenja odluka koje su u okviru društvenog konsenzusa.

Taj konsnenzus uporno pominje i Abazović. Iako komičan u nastupu, onako, narodski napadan, Abazoviću to nije najveći grijeh već upravo neznavenost da bolje iskomunicira (avangardnu!) ideju koju nudi. Emancipacija, avangarda i konsenzus, o kojima priča, izgledaju dosta šturi i pojednostavljeni. Nekomunikativni.

Abazovićeva vizija ima smisla, a bila bi razumljiva i izvodljiva da smo ono društvo koje usljed civilizovane komunikacije ima i konsturktivni dijalog, koji sagovrniku na istoj frekvenciji objašnjava šta je u pitanju.

Međutim, Abazovićev način komunikacije, kao nekoga ko prodaje tu viziju je prije svega neuvjerljiv, a njegov ton, sa pozicije moći  (iliti međunarodne podrške), u ovakvom društvu, svakako ne vodi dijalogu već burnim reakcijama.

U kontekstu jasne i konstruktivne komunikacije i Abazović je trebalo da iskomunicira na tom nivou i objasni na domenu opšteg dobra, a ne iz pozicije URAe.

Međutim, emancipacija, vizija i odgovornost i dalje nemaju mjesto u crnogorskoj politici. A avangarda, kao i volja građana – ne postoji.