Skoro tri decenije, svjetske vlade su se sastajale skoro svake godine da bi stvorile globalni odgovor na klimatske promjene. Prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (UNFCCC) iz 1992. godine, svaka zemlja na planeti je ugovorom obavezna da „izbjegne opasne klimatske promjene“ i pronađe načine da na pravičan način na globalnom nivou smanji emisije gasova staklene bašte.

Šta je Cop26?

Cop (Conference of the parties) je skraćenica za konferenciju potpisnika UNFCCC-a, a godišnji sastanci su se kretali između žustrih i uspavljujućih, ispresecani trenucima velike drame i povremenim trijumfom (Pariški sporazum 2015.) i katastrofom (Kopenhagen 2009.). Ove godine se održava 26. put, odloženo za godinu dana zbog pandemije Covid-19, a domaćin će biti Velika Britanija u Glazgovu.

Konferencija je zvanično otvorena 31. oktobra, dan ranije nego što je planirano, zbog Covid-19, a u prvih nekoliko dana okupiće se više od 120 svjetskih lidera. Oni će zatim otići, ostavljajući složene pregovore svojim predstavnicima, uglavnom ministrima životne sredine ili sličnim visokim zvaničnicima. Očekuje se da će konferenciji ukupno prisustvovati oko 25.000 ljudi.

Pregovori bi trebalo da se završe u 18 časova u petak, 12. novembra, ali dosadašnje iskustvo pokazuje da će se vjerovatno produžiti do subote, a možda i do nedelje.

Zašto nam treba Cop – zar već nemamo Pariski sporazum?

Da – u skladu sa znamenitim Pariskim sporazumom, potpisanim 2015. godine, nacije su se obavezale da će održati porast globalne temperature na „znatno ispod” 2°C iznad predindustrijskih nivoa, dok „ulažu napore” da ograniče zagrijavanje na 1,5°C. Ti ciljevi su pravno obavezujući i sadržani u ugovoru.

Međutim, da bi ispunile te ciljeve, zemlje su se takođe složile oko neobavezujućih nacionalnih ciljeva za smanjenje – ili u slučaju zemalja u razvoju, za obuzdavanje rasta – emisija gasova staklene bašte u bliskoj budućnosti, u većini slučajeva do 2030. godine.

Ti nacionalni ciljevi – poznati kao nacionalno utvrđeni doprinosi, ili NDC (nationally determined contributions) – bili su neadekvatni da drže svijet unutar pariskih temperaturnih ciljeva. Program Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (Unep) već naredne godine saopštio je da i ako se ispune, rezultirali bi zagrijavanjem od 3°C ili više.

Svi su u Parizu znali da su NDC-i neadekvatni, pa su Francuzi ugradili u sporazum „zatezni mehanizam” po kome bi zemlje morale da se vraćaju za sto svakih pet godina sa novim obavezama. Tih pet godina isteklo je 31. decembra 2020., ali je pandemija spriječila mnoge zemlje da istupe.

Sve zemlje se sada pozivaju da revidiraju svoje NDC prije Cop26 u skladu sa ciljem od 1,5°C, nižim od dva cilja Pariza. Naučnici procjenjuju da se emisije moraju smanjiti za 45% do 2030. godine, u poređenju sa nivoima iz 2010. godine, a odatle na neto nultu emisiju do 2050. godine, ako svijet želi da ima dobre šanse da ostane unutar praga rasta od 1,5°C.

Da li se primičemo cilju?

Ne. UN su nedavno izvijestile da su trenutni NDC-i, uključujući one koje su nedavno podnijeli ili revidirali SAD, EU, UK i više od 100 drugih, još uvijek neadekvatni. Oni bi rezultirali povećanjem emisija od 16%, daleko od potrebnog smanjenja od 45%. Još mnogo toga ostaje da se uradi.

Zašto je održavanje rasta ispod 1,5°C važno?

Kao dio Pariskog sporazuma, vodeći svjetski autoritet za klimatske promjene – Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) – bio je zadužen da ispita šta bi povećanje temperature od 1,5 stepeni Celzijusa značilo za planetu. Utvrdili su ogromnu razliku između štete od 1,5°C i 2°C zagrijavanja i zaključili da je niža temperatura značajno sigurnija.

Povećanje od 1,5°C i dalje bi rezultiralo porastom nivoa mora, izbjeljivanjem koralnih grebena i povećanjem toplotnih talasa, suša, poplava, žešćih oluja i drugih oblika ekstremnog vremena, ali bi to bilo daleko manje od ekstrema povezanih sa porastom od 2°C.

Dalji nalazi IPCC-a, objavljeni u avgustu, potcrtavaju ova upozorenja i zaključuju da još uvijek postoji šansa da svijet ostane unutar praga od 1,5 stepeni Celzijusa, ali da će to zahtijevati usaglašene napore.

Temperature širom svijeta su već na oko 1,1 – 1,2 °C iznad predindustrijskih nivoa, a emisije gasova staklene bašte su i dalje u rastućem trendu.

Proizvodnja ugljen-dioksida je pala tokom karantina zbog pandemije prošle godine, ali to je bilo privremeno i ponovo je porasla otkako su se ekonomije oporavile. Da bi se zadržali u okviru rasta od 1,5 °C globalne emisije treba da se smanje za oko 7% godišnje u ovoj deceniji.

Šta je sa neto nulom?

Da bismo ostali unutar rasta od 1,5°C, moramo prestati da emitujemo ugljen-dioksid i druge gasove staklene bašte – od sagorijevanja fosilnih goriva, od poljoprivrede i stočarstva – koji stvaraju metan – od sječe drveća i od određenih industrijskih procesa – skoro u potpunosti do sredine vijeka. Sve preostale emisije do tada, na primjer iz procesa koji se ne mogu modifikovati, moraju se nadoknaditi povećanjem svjetskih ponora ugljenika, kao što su šume, tresetišta i močvare, koji djeluju kao ogromna skladišta ugljenika. Taj bilans je poznat kao neto nula.

Međutim, dugoročni ciljevi nisu dovoljni. Klima reaguje na kumulativne emisije, a ugljen-dioksid ostaje u atmosferi oko jedan vijek nakon što je oslobođen, tako da bismo mogli da dostignemo neto nulu do 2050. godine, ali smo u međuvremenu emitovali toliko da smo nepovratno premašili prag rasta od 1,5°C.

Zbog toga naučnici i političari nazivaju 2020-e ključnom decenijom za klimu – ako emisije mogu uskoro da dostignu vrhunac i brzo se smanje, možemo spriječiti da kumulativne emisije narastu previše, i imamo šanse da ostanemo unutar zagrijavanja od 1,5°C.

Da li je tema Cop26 samo 1,5C°?

NDC-ovi su centralni dio pregovora, a takođe je važno da više zemalja potpiše dugoročni neto nulti cilj. Velika Britanija se takođe nada da će pomoći u postizanju ovih ciljeva sa fokusom na tri druge oblasti: finansiranje borbe protiv klimatskih promjena, postepeno izbacivanje uglja i rješenja zasnovana na prirodi.

Finansiranje borbe protiv klimatskih promjena (Climate finance) je novac koji se daje siromašnim zemljama, iz javnih i privatnih izvora, kako bi im se pomoglo da smanje emisije i da se izbore sa uticajima ekstremnih vremenskih prilika. Siromašnim zemljama je na konferenciji u Kopenhagenu 2009. obećano da će dobijati 100 milijardi dolara godišnje do 2020.

Taj cilj nije ispunjen: Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) je u izvještaju iz septembra utvrdila da je prošle godine obezbjeđeno samo oko 80 milijardi dolara. Zemlje u razvoju žele uvjeravanja da će novac stići što je prije moguće i žele da vide novo finansijsko rješenje koje će znatno proširiti raspoloživa sredstva posle 2025. godine.

Postepeno ukidanje uglja (Phasing out coal) je od suštinskog značaja da bi se održao rast temperatura ispod 1,5°C. Zemlje su napravile korake u tom pravcu – Kina, najveći svjetski potrošač uglja, prestaće da finansira nove termoelektrane na ugalj u inostranstvu, na primjer. Ali Kina, Indija, Indonezija, Meksiko, Australija i nekoliko drugih zemalja su i dalje veliki proizvođači i potrošači uglja i još mnogo toga treba da se uradi.

Rješenja zasnovana na prirodi (Nature-based solutions) su projekti kao što su očuvanje i obnavljanje postojećih šuma, tresetišta, močvara i drugih prirodnih „ponora“ ugljenika, i uzgoj više drveća. Ovo su važne inicijative, a uništavanje Amazonije i drugih prašuma širom svijeta je veliki doprinos klimatskim promjenama i gubitku biodiverziteta. Stručnjaci, međutim, pozivaju na oprez: iako je uzgoj drveća dobra ideja, nema prostora za uzgoj svih drveća koje su neki predložili, a ona ne mogu sama da riješe klimatsku krizu. Upotreba fosilnih goriva takođe se mora prekinuti.

Postignut je napredak u pitanjima kao što su metan, gas staklene bašte koji može da zagrije planetu 80 puta više od ugljen-dioksida, a koji potiče od stočarstva, poljoprivrednog otpada, bušenja nafte i drugih istraživanja fosilnih goriva. EU i SAD su uspostavile partnerstvo za smanjenje globalne emisije metana do 2030. godine, što je nedavno istraživanje pokazalo da se uglavnom može postići uz male ili nikakve troškove.

Predsedništvo konferencije se bira svake godine i ima tendenciju da se mijenja između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, i širom svijeta, tako da svi regioni budu zastupljeni. Prethodni značajni Cop-ovi i su se odigrali u Kopenhagenu, Kjotu, Marakešu, Limi i Durbanu, a sledeće godine će vjerovatno biti u Egiptu. Velika Britanija je zapravo zajednički domaćin Cop26 sa Italijom, koja je bila domaćin nekoliko prethodnih sastanaka, uključujući pre-Cop i Cop za mlade u Milanu, a domaćin je sastanka lidera G20 samo nekoliko dana pre Cop26.

Trgovina ugljenikom

Na Cop26 države svijeta će takođe morati da pronađu odgovor na zagonetku trgovine ugljenikom. Trgovina ugljenikom je prvi put uvedena u razgovore u Kjoto protokolu iz 1997. godine, kao mehanizam pomoću kojeg bogate zemlje mogu da prebace deo svog smanjenja ugljenika na zemlje u razvoju. Funkcioniše ovako: tona ugljen-dioksida ima isti uticaj na atmosferu gde god da se emituje, pa ako je jeftinije smanjiti tonu ugljen-dioksida u Indiji nego u Italiji, italijanska vlada ili kompanije bi mogle da plate projekte – solarni paneli, na primer, ili vjetropark – u Indiji koji bi tamo smanjio emisije i računao te „karbonske kredite“ u svoje sopstvene ciljeve smanjenja emisija.

Na ovaj način, siromašne zemlje dobijaju pristup prijeko potrebnim finansijama za napore u smanjenju emisija, a bogate zemlje suočavaju se sa manjim ekonomskim opterećenjem u smanjenju ugljenika.

Međutim, sistem je u nekim slučajevima bio otvoren za zloupotrebe i u svakom slučaju je neadekvatan u svijetu u kome sve zemlje, razvijene i razvijajuće, moraju da smanje ugljenik što je brže moguće. Trgovina ugljenikom je uključena u član 6 Pariskog sporazuma, ali sukobi oko toga kako da se to sprovede nikada nisu riješeni. Argumenti oko člana 6 izazvali su kolaps poslednjeg COP-a, u Madridu 2019. godine, a domaćini u Velikoj Britaniji se nadaju da se ovaj put može riješiti problem, kako se ne bi uništio potencijalni ishod.

Faktori koji usporavaju borbu protiv klimatskih promjena

Od industrijske revolucije, savremeni svijet radi na fosilna goriva. Živimo u prometejskom dobu – skoro sav naš prosperitet i tehnologija izgrađeni su na jeftinoj, lako dostupnoj energiji iz fosilnih goriva. Završetak njihove vladavine zahtijevaće ogromne promjene, u energetskim sistemima, u izgrađenom okruženju, u transportu, našem ponašanju i ishrani.

Nije lako ubijediti 196 zemalja da se slože oko nečega tako komlikovanog. Razvijene zemlje nisu spremne da preuzmu troškove, dok zemlje u razvoju zahtijevaju pravo da nastave da koriste fosilna goriva za postizanje ekonomskog rasta. Bilo je prepirki oko istorijske odgovornosti, podjele tereta, troškova, nauke, a na politiku su uticale promjene vlada u ključnim zemljama – Donald Tramp je, na primer, povukao SAD iz Pariskog sporazuma.

Sa pozitivne strane, cijena obnovljive energije i drugih zelenih tehnologije je pala poslednjih godina, tako da je sada jeftina kao fosilna goriva u većini djelova svijeta. Tehnologija električnih vozila je takođe brzo napredovala, a razvijaju se i nova goriva kao što je vodonik.

Očekuje li se uspijeh konferencije?

Veliki igrači u pregovorima – UN, UK, SAD – već su priznali da Cop26 neće postići sve čemu su se nadali. NDC-ovi koji će vjerovatno izaći iz Glazgova neće sabrati sve što je potrebno da bi se obezbjedilo da svijet ostane unutar rasta od 1,5°C.

To je razočaravajuće za mnoge posmatrače, ali nije iznenađenje. S obzirom na složenost pregovora, savršen ishod nikada nije bio vjerovatan. Ono na šta su domaćini u Velikoj Britaniji sada usredsređeni je da obezbijede dovoljno napretka u smanjenju emisija za 2030. da bi „održali 1,5°C u životu“, i da bi slijedili što više drugih puteva – postepeno izbacivanje uglja; smanjenje metana; udaljavanje od fosilnih goriva za transport; navođenje privrednika, finansijskih institucija i lokalnih i reginalnih uprava da postave planove za smanjenje emisija u skladu sa ciljem održavanja rasta temperature ispod 1,5°C.

Jedno od ključnih pitanja sada je osigurati da sami razgovori teku nesmetano. Cop iz Kopenhagena 2009. je naširoko doživljavan kao neuspijeh, iako je proizveo djelimičan sporazum koji je postao temelj za Pariz. Ali završilo se scenama haosa, podjela, optužbi i razdora. Ako se to može izbjeći i sačiniti jasna mapa rute koja može vjerodostojno da spriječi da svijet pređe zagrijavanje od 1,5°C, Cop26 bi i dalje mogao imati uspješan ishod.

Zemlje se takođe sastaju radi paralelnog skupa razgovora o zaustavljanju gubitka biodiverziteta, obnavljanju prirodnih ekosistema i zaštiti okeana. Tim razgovorima je trebalo da bude domaćin kineska Vlade u Kunmingu prošlog oktobra, ali su odloženi. Oni će doći do zaključka sledećeg aprila na sastanku uživo, uz virtuelne pregovore u pripremi.