razgovarao: Nikola Nikolić; fotografije: Jelena Medić

Vjerujem da nas sva kvalitetna književnost nešto uči, otvara neka polja za nas, dopušta nam da kroz tekst proživimo određena iskustva i iz njih izađemo možda malo bolji, pametniji, suosjećajniji, drugačiji

Kada je 2019. godine nagrada „Meša Selimović“ za najbolji regionalni roman pripala Senki Marić, kao rijetko kada u javnosti je vladalo jedinstveno mišljenje – otišla je u prave ruke. Te ruke su japansku vještinu kintsugija – popravke polomljene grnčarije, pri čemu se upravo u tragovima loma otkriva nova ljepota – upečatljivo primijenile u književnosti, uzevši za model ranjeno ljudsko tijelo. Ono je nosilac radnje, glavni subjekat i objekat, svijet za sebe naštelovan po vlastitim zakonitostima. Pol Oster je „Zimskim dnevnikom“ ispisao hroniku ekstremnih iskustava kroz koja je od najranijih dana prolazila njegova tjelesnost, dok je Senka išla dalje, gotovo forenzički propitujući intimnost, osvjetljujući odnos tijela i uma u trenucima kad su žestoko suprotstavljeni, kad se čini da više ne mogu jedno s drugim. Međutim, koliko god ovo djelo na prvi pogled djelovalo personalizovano ili jednoznačno, njegova tema je univerzalna. Zato ni ne čudi što je s lakoćom prevazišlo ovdašnje jezičke okvire.

Roman „Kintsugi tijela“ krajem godine odjeknuo je u inostranstvu; kako je kod tebe odjeknula nagrada PEN Translates?

Taj roman već više od godinu dana ima lijep život u inostranstvu. Do sada su izašli prevodi na ruski, njemački, slovenački i mađarski, tokom ove godine knjiga će izaći i u Španiji, Velikoj Britaniji i Meksiku, za područje cijele Latino Amerike. Sve to zajedno, naravno, smatram velikim uspjehom i još uvijek sam prilično začuđena.

Nagrada PEN Translates, koju dodjeljuje engleski PEN centar, objavljena je prije nekoliko sedmica za najbolje prevode na engleski jezik u narednoj godini i među njima se našao i roman Kintsugi tijela, što je ujedno i prvi put da je knjiga iz Bosne i Hercegovine nagrađena ovom nagradom. Prevod romana radila je Celia Hawkesworth, vjerovatno najcjenjenija britanska prevoditeljica s naših jezika, i uradila je zaista jako dobar posao. Neizmjerna mi je čast da je Kintsugi tijela na ovaj način prepoznat kao vrijedan i važan tekst. 

Tri su godine otkako je knjiga objavljena, a i dalje je i te kako tražena. Kako gledaš na tu njenu produženu aktuelnost?

Rekla bih da se tu radi o nekoliko različitih faktora. Književnost koju pišu žene postaje sve veći trend u svijetu, a vjerujem da se to postepeno događa i u regiji. Također taj roman se bavi temom o kojoj se ne govori često, niti otvoreno u književnosti, a ni generalno u javnom životu. Ženska intima, tjelesnost, seksualnost i bolest koja mijenja ili po nekima deformiše žensko tijelo još uvijek jesu u određenoj mjeri tabu teme, pogotovo kada je ta bolest karcinom. Mislim da je i to jedan od razloga zašto je taj roman zanimljiv čitalačkoj publici. Pored toga volim vjerovati da je on i dobro napisan. Barem sam se trudila da bude tako, a kritika je to potvrdila, jednako kao i publika – ljudi mi se i danas javljaju da podijele svoje impresije o romanu. 

Kritičarka Jagna Pogačnik istakla je da se „Kintsugi tijela“ ne smije čitati kao priručnik za samopomoć. Ipak, misliš li da književnost može u krajnjoj liniji ishodovati nekim terapeutskim djejstvom? Ovo posebno pitam zbog kriptodespresije u kojoj se čovječanstvo našlo spram pandemije, kad su se mnogi u panici prihvatali „Kuge“, „Sljepila“, „Bjesnila“ i drugih primjeraka distopijske literature.

Vjerujem da nas sva kvalitetna književnost nešto uči, otvara neka polja za nas, dopušta nam da kroz tekst proživimo određena iskustva i iz njih izađemo možda malo bolji, pametniji, suosjećajniji, drugačiji. U tom smislu književnost nam pomaže. Priručnik za samopomoć nije književnost, jer nema književnu vrijednost. Mislim da je Jagna na to mislila – da je primarna uloga tog romana književnost, uspostavljanje književne vrijednosti, što svakako ne stoji u sukobu s njegovom mogućnošću da ima i druge vrijednosti, jer književni tekst ima i svoje značenje i kroz značenjski nivo proizvodi se smisao i različiti nivoi razumijevanja. 

Za mene cilj pisanja tog romana nikada nije bio da nagna žene da idu na preglede dojki, niti da dadne informacije o tome šta raditi ako se razbolite od karcinoma. Željela sam ispričati priču o tijelu, o bolesti, tretiranju tijela u bolničkim okvirima, privatnosti tijela u tim okolnostima, o odrastanju djevojčice, promjenama njenog tijela, ženskoj seksualnosti, porodičnim odnosima, drugosti, ženskom osjećaju da nas stvarnost ne podržava, usamljenosti, potrazi za snagom, ali i tom sjemenju boli koje je posijano u djetinjstvu kao odustajanje od vlastitosti što nas dovodi u nesklad sa sobom, te kompleksnom mnoštvu motiva i emocija s kojima se suočavamo u kriznim situacijama kakva je karcinom dojki. 

Koliko je bilo izazovno pretakati vlastitu traumu u umjetnički tekst? Je li taj proces više radio za olakšanje, ili neko mazohističko produbljenje boli?

Ni jedno, ni drugo. Nisam bila lično emocionalno uključena u ono što pišem. Zanimalo me je kako se ta tema može uspješno pretočiti u književni tekst. To je bilo zahtjevno, jer tema iako velika i važna prilično je nezahvalna jer postoji velika opasnost proklizavanja u patetiku, emocionalnu prenaglašenost. Bilo je izazovno tražiti mjeru, način da se sve to kaže, postigne objektivizacija i uvjerljivost. Zato je bilo važno da sam sadržaj posmatram kao bilo koji materijal, bilo koju temu, ovo je u tom smislu bilo čak i lakše jer sam imala lično iskustvo kojim sam mogla manipulisati za potrebe teksta. To je ono čime sam se bavila. Ne želim reći da nikakva emocija nije postojala, naravno da jeste, čini mi se nemogućim pisati drugačije, ali vjerujem da bi tekst bio uspješan emocija mora da bude osviještena, estetska. Najkraće rečeno, tokom pisanja važnija mi je bila književnost, nego moje lične emocije spram iskustva koje sam imala. 

Nakon „Kintsugija“ uslijedile su „Gravitacije“. Da li ti je teško bilo probiti blokadu tako uspješnog proznog prvijenca, tj. izboriti se sa visoko postavljenim standardom kojim si formatirala sopstveni opus? 

Za mene je kruna priče o Kintsugiju došla s nagradom Meša Selimović. Kao zvanično priznanje da to što sam napisala ima smisla. Ali istog trenutka sam shvatila da će po mene kao spisateljicu, ali i osobu, biti pogubno ako išta od toga shvatim kao nešto što me definiše ili stvara neku vrstu mog identiteta. To je bio jedan roman koji sam uspjela uspješno napisati. Gravitacije iznose priču koja mi je godinama bila jako važna, i u tom periodu sam pokušavala naći različite načine da je najuspješnije iskažem. Nakon Kintsugija vratila sam se pisanju tog romana, ne gubeći iz vida da je glavni cilj da se ja u tom procesu dobro zabavljam, da pokušam nešto naučiti, pomjerim se negdje dalje, iznađem najbolji način kako da se priča kaže, neopterećena prethodnim romanom i recepcijom. Radila sam sa Srđanom Srdićem, urednikom kojeg izuzetno cijenim i koji me u procesu rada nije ni malo štedio, na čemu sam mu zahvalna. Vjerujem da je to bolji i zreliji roman od Kinstugija.

Okosnicu romana čine tri ženska lika. Njihovim odnosom bavi se autorka i da li je to dovoljno da ga posmatramo u ključu ženskog pisma? I šta uopšte podrazumijevaš pod ovom odrednicom?

Najkraće rečeno, žensko pismo je pojam iz francuske feminističke teorije književnosti pod kojim se podrazumijeva autentičan ženski govor, tematiziranje ženskog iskustva, trauma, sjećanja i osjećanja tijelom, progovaranje iz jedne treće pozicije koja je „ekscentrična“ jer dolazi iz mjesta koje je van centra. Pitanje je široko, ali za potrebu ovog odgovora, možda je to sasvim dovoljno reći. I možda nadodati da postoji razlika između književnosti koju pišu žene i ženskog pisma. Jedno ne podrazumijeva drugo. 

Volim vjerovati da ono što pišem spada u žensko pismo. Barem ja na takav način doživljavam svoje tekstove i kroz njih tragam za autentično ženskim, što se u samom tekstu manifestuje i kao liričnost, i kao fragmentiranost, i određena snovitost, sve zajedno duboko zaronjeno u intimni svijet žene. To je ono što me trenutno zanima u književnosti. 

Propituješ fenomen formiranja identiteta koji je kod mnogih ljudi u startu opterećen gravitiranjem ka nekom od najbliskijih modela. Kako je onda moguće „biti svoj“, otrgnuti se od prenatalnog determinizma? 

To je pitanje koje postavljaju Gravitacije. Nisam sigurna da nude odgovor. Željela sam ispisati gradaciju očajanja glavne junakinje, Mike, u pokušavanju da pronađe smisao, pravi put, samu sebe, izmaknutu od svega što joj se oko nje nameće kao primjeri kako žena može ili treba da živi. U osnovi, zanimalo me je pitanje intimne slobode žene. Time naravno ne želim reći da su sve žene Mika, ali sigurno postoje one koje jesu, i unutarnja borba koja se odigrava u njima činila mi se važnom tačkom za postavljanje pitanja koliko se žene generalno osjećaju intimno slobodne. Čak i kada ta sloboda postoji, ona mora biti nešto što gotovo improvizujemo, jer ne postoje već uspostavljeni obrasci kako to sve može da izgleda. Vjerovatno je to na neki način tipično za svaku epohu kroz istoriju, koja nas možda na kraju uči najviše, ili čak isključivo, o stranputicama. Ako odbacimo vjerovati da je to istina, ostajemo u neznanju, bez ikakvog putokaza koji bi ukazao na pravi put, onaj na kraju kojega smo sretne i ispunjene. Kroz odrastanje, djevojčicama se govore čak i strašne stvari, a sve to dolazi iz ljubavi i potrebe da ih se zaštiti. Dok sam ja  bila mala to je bio imperativ „dobre djevojčice“. Sada to više nije toliko prisutno, barem ne u urbanim sredinama i mjeri u kojoj je bilo ranije, ali nisam sigurna da znam šta je to što mi učimo današnje djevojčice, da li im mi zaista možemo ponuditi išta što će im olakšati put. Mika u romanu grozničavo pokušava da pronađe smisao, okrećući se svojim nenama, bakama dakle, ženama koje su je odgojile, ali ne nalazi odgovore. Na kraju ostaje sama. Taj kraj romana je otvoren i može se čitati na različite načine, i to se, koliko vidim, i događa. Ljudi ga čitaju u skladu sa svojim vjerovanjima, strahovima i sistemima vrijednosti. 

„Drugi pol“ je tu u mnogo težoj situaciji. Šta vidiš kao najveću prepreku u poboljšavanju položaja današnjih žena, tj. promjeni maskulinističke vizije žene kao nižeg bića?

Ne znam koliko uspješno mogu imenovati prepreku, ali mislim da mogu način njenog uklanjanja, što je u konačnici i važnije. A to bi bilo neprihvatanje te pozicije. Objektivno svako ima pravo misliti šta mu je volja. Kao ženu uznemirava me ta postavka dokazivanja nečega muškarcima. Ili vjerovanja da smo ugrožene od strane muškaraca i da oni trebaju nešto da nam daju. Prostor u književnosti ili bilo šta drugo. Inferiornost te pozicije je poražavajuća. Svako radi najbolje što zna. Muškarci se bore sa svojim demonima, jednako kao i žene sa svojim. Svi smo mi proizvod istorijskih događaja i uloga koje su nam nametane. Za mene je zdrav odnos prema toj cijeloj priči preuzimanje vlastite odgovornosti. U današnje vrijeme niko mi ne može ništa uraditi ako ja to ne prihvatam, naravno tu govorim u kontekstu socijalno prihvatljivih ponašanja, a ne zločina koji ljudi mogu počiniti jedni nad drugima, tipa silovanja ili slično. Svim ovim ne želim reći da ne živimo jednu maskulinu verziju svijeta, nego da vjerujem da se ona mijenja time što mi žene ne pristajemo na nju. U kontekstu književnosti to bi značilo da žene trebaju da pišu, sve više i sve bolje, onako kako osjećaju da treba i kako žele pisati. Samim tim otvara se i širi polje za književnost koju pišu žene, bilo da se radi o ženskom pismu ili nekoj drugoj poetici.  

Portal Kombinat od svog nastanka propituje mogućnosti povezivanja regiona i prevazilaženja podjela. Činjenica je da si ti među aktivnijim pregaocima u toj misiji, kroz angažman na Stranama, regionalnom portalu za književnost. Kakvi su učinci nakon više godina prilično živahne prakse?

Volim vjerovati da su i Strane u velikoj mjeri doprinijele povezivanju regionalne književne scene. Od samog početka cilj je bio tretiranje cijele regije kao jednog kulturnog prostora. A razlike koje postoje mogu nas samo obogatiti. U smislu književnosti, na svjetskoj sceni posmatra nas se kao jedan književni prostor. Što se mene tiče govorimo istim jezikom. Ako se već savršeno razumijemo, onda ja ne znam o čemu drugom bi se tu radilo. Problem nastaje kod naziva jezika, a to je već politika. Evo prijedloga, neka se zove „naš jezik“, tako ga na kraju u praksi svi i zovemo ☺ Na Stranama objavljuju ravnopravno autori iz svih istojezičnih zemalja bivše Jugoslavije. Jednako nas se i čita u svim tim državama. To sigurno ukazuje na jasnu želju za zajedništvom. 

Može li se međukulturno preplitanje nametnuti kao neki primjer za ugled višim, političkim adresama?

Bilo bi lijepo da je tako, ali nisam sigurna da je to istina. Čini mi se da se politikom uglavnom bave nepismeni ljudi, koje kultura pretjerano ne zanima. To za posljedicu ima nefinansiranje svih segmenata kulture. Nacionalistima koji vladaju treba neobrazovan i nekulturan narod preko kojeg učvršćuju svoje pozicije. Zanimljivo je da dok ovo govorim, postajem svjesna koliko je ova priča deplasirana i istrošena da je gotovo naivno verbalizovati ovakve stvari. Ali, evo ako uzmemo cehovska udruženja književnika u BiH, PEN centar ili Društvo pisaca, oni jedva uspijevaju da prežive, finansiranja su mala ili nikakva, ne postoji u vlasti nikakav sluh za važnost tih udruženja, niti ulogu koju oni mogu i moraju imati u društvu. Jedina pozitivna stvar koja mi pada napamet u kontekstu BiH je nagrada Meša Selimović, koja se dodjeljuje na susretima Cum Grano Salis u organizacija grada Tuzla, za najbolji roman na teritoriji BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. 

Književne preporuke

Greta, Faruk Šehić ‒ Maštovita, magična knjiga, nježna, metafizička i fantastična svodi rat na doživljaj pojedinca, lično iskustvo koje korespondira s različitim svjetovima odvojeno od drugih koji dijele istu sudbinu. Rat je „omanji rat“, kulisa besmisla, uzrok izmještenosti, procjep u smislu koji nas odvodi na mjesto iz kojeg se pokušava sagledati identitet i put za povratak u smislenu i pouzdanu stvarnost. 

Neka naredne dvije budu knjige koje sam čitala u rukopisu i koje će izaći tek ove godine: 

U kasno ljeto, Magdalena Blažević – Prvi Magdalenin roman, koji dolazi nakon uspješne zbirke kratkih priča Svetkovina, govori o stradanju djevojčice u posljednjem ratu, gdje se rat, možda slično kao i kod Faruka, tretira tek kao kulisa besmislenosti, a priča je uvučena u svijet djevojčice koja nam pripovijeda svoju sudbinu. Stilski, roman se odmiče korak dalje od Svetkovine zadržavajući autoričin savršeni osjećaj za atmosferičnost, gdje pejzaži igraju ključnu ulogu, te istančanu liričnost, bajkovitost, ali onu iskonsku, gdje nas bajke i plaše i užasavaju, ne obećavajući sretan kraj, koji u kontekstu naše stvarnosti ne možemo ni dobiti. 

Nemoj da ideš u Anderlecht, Srđan Gavrilović – Zbirka kratkih priča, pomalo putopisnih i generacijski važnih, kroz koje se tematizuje jedno od najvažnijih pitanja ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama: otići ili ostati. Narator u Mostaru ostavlja majku i sestru i odlazi na studij u Belgiju, gdje živi i radi njegova djevojka. Kroz niz uvezanih priča, od jednog do drugog belgijskog grada pokušava se upoznati i osjetiti drugi i drugačiji svijet, dok se uporno jednim svojim dijelom ostaje tamo odakle se otišlo. Srđan je vrlo vješt pripovjedač, s istančanim osjećajem za ljude, najčešće one na društvenim marginama, i njihove sudbine, što se sve zajedno sklapa u lijepu i potresnu priču o samoći i nemogućnosti pripadanja. 

Odlomak iz romana „Gravitacije“

Đulsina kuhinja je ujedno i dnevni boravak. Na južnom zidu red elemenata. Šporet, sudoper, radna površina i frižider. Odmaknuta od frižidera, termoakumulaciona peć. Đulsine šerpe su smeđe. Po njima su nacrtani žuti cvjetovi uokvireni zelenim listićima. Preko puta je kauč. Ispred njega stol, prekriven staklom, ispod heklani stolnjak i fotografije. 

Na jednoj smo nas dvije. Ja sam dijete od nekih sedam-osam mjeseci. Đulsa ima oko pedeset godina. U cvjetnoj je haljini bez rukava. Drži me u krilu. Ja, u heklanom džemperiću, gledam ravno u aparat. Izgledam kao da mi je vruće. Ili neudobno. To je lice koje trpi. Izraz koji ću često preuzimati, nikada ga se zaista osloboditi. Đulsa gleda negdje ustranu. Blješte zubi. Osmijeh je ukočen. Izgleda kao da je upravo udahnula. Kao da će držati taj dah dok ne ostane sama, u svom kupatilu, do plafona obloženom četvrtastim blijedoružičastim pločicama, iza zatvorenih vrata. Polako pusti da taj uzdah išišti iz nje. Pridrži se rukama za obod umivaonika. Suočena s ogledalom, popravi frizuru. Laganim korakom, ispravljenih leđa, vrati se među nas. Jednako uspravna, sjedne na rub kauča. Spusti ruke na krilo. Dlan preko dlana. Namjesti isti osmijeh. Gleda nas svojim praznim očima.  

Ja sam na još dvije fotografije. 

Na jednoj imam oko osam godina. Nas troje na Đulsinom kauču. Odmaknuti jedno od drugog. Usiljenih osmijeha. Ona, tata i ja. Sjedim u sredini, pogrbljena. U bež haljini s čipkastom kragnom. Šiške su mi duge, napola mi prekrivaju oči. 

Druga je s mog vjenčanja. Pola fotografije. Izrezala je mog muža. Stojim u vjenčanici sama. Ostali su njegovi prsti na mom laktu. Mrzila sam je i zbog toga. Htjela joj i tada reći, kao i svaki put nakon one priče s fildžanom, da nema boga.

Đulso, crna, usporena, na koju ne ličim, boga ti nema. Jedino je na te riječi reagovala. Govorila: Gluho bilo. Mrmljala nešto nerazumljivo. Gluho bilo, ne huli. Leži na leđima, na podu, u hodniku, s otvorenim vratima prema haustoru, ulazi dašak svježine. Jul je i nesnosno je vruće. Suknja joj je zagrnuta. Noge su gole, prekrižene, ljuljaju se. Sigurno se pita otkud tu, u njenom životu, to dijete. Takvo dijete, kojem takve grozote iz usta ispadaju. Prokune staru Selimušu, sve joj je pogrešno rekla. 

S jedne strane kauča je polica na kojoj su televizor i radio. S druge balkon. Na prozorskoj dasci šest saksija s ljubičicama. Đulsa ustaje u pet ujutro. Napravi kafu. Drži vrući fildžan u ruci. Gleda kroz prozor. Ako je ljeto, sjedi na balkonu. S Đulsinih prozora vidi se asfaltirano dvorište, soliter preko puta, nekoliko niskih zgrada što se na njega naslanjaju, niz garaža i komad neba. Već do šest uzet će jednu od svojih šerpi. U nju nastaviti kalju, ili grah, ili pirjan sa suhim mesom. Staviti na tiho, na tricu. Ručak će krčkati naredna dva sata. U tom vremenu raspremit će po kući. Očistiti šta se ima očistiti. Do osam će biti gotovo. Sjest će na kauč i upaliti radio.