Za razliku od komunističkih vlasti, koje su planiranje prostora doživljavale ozbiljno, današnje vlasti žurno i ignorišući stručnu javnost raspisuju konkurs za glavni trg u Podgorici.

O visokim ambicijama sa kojima se rekonstrukciji centralnog podgoričkog trga pristupilo nakon drugog svjetskog rata govori podatak da je njegovo urbanističko rješenje iz 1957. godine uvršteno među 150 projekata, koji su, dvije godine kasnije, predstavljali Jugoslovensku arhitekturu na njenoj prvoj, izuzetno uspjeloj međunarodnoj izložbi.

Stručna javnost pamti još dva značajna konkursa za rekonstrukciju trga – iz 1971. i 2002. godine. Ideje nagrađene na ovim konkursima, na žalost, relizovane su samo djelimično, a neke su u potpunosti odbačene.

Prvo post-referendumsko idejno rješenje tadašnjeg Trga Republike (danas Trga Nezavisnosti), međutim, izazvalo je nepodijeljeno negodovanje struke, a nakon izgradnje pokazalo se prilično nefunkcionalno. Ovih dana najavljena je nova rekonstrukcija glavnog gradskog trga, a Glavni grad je raspisao međunarodni konkurs za novo idejno rješenje.

Arhitekta Aleksandar Ašanin, dobitnik nekoliko priznanja na nacionalnim i međunarodnim konkursima, u intervjuu za „Kombinat“ kaže da se, prema raspisanom konkursu, može zaključiti da Glavni grad ponavlja ranije greške.

KOMBINAT: Kako ste reagovali na vijest o ponovnoj rekonstrukciji centralnog podgoričkog trga? Da li Vas je ova novost ispunila radošću ili sumnjom? Zbog čega? 

AŠANIN: Bilo bi za očekivati da me kao arhitektu takva vijest obradovala. Međutim, nakon što sam pročitao raspis konkursa i konkursni zadatak, rastužio sam se. Ta dva nepotpisana dokumenta nedvosmisleno svjedoče da gradska vlast nema potrebna znanja o prostoru centralnog trga, niti jasnu viziju njegove budućnosti. Da bi se uopšte moglo ozbiljno razgovarati o ovom trgu, neophodno je poznavati njegove istorijske transformacije, planske vizije na osnovu kojih je izgrađivan, stepen ostvarenosti tih vizija, razloge njihove uvijek djelimične realizacije, a zatim i potrebe i želje današnjih i budućih korisnika.

U konkursnom zadatku istorijat trga je opisan na pola stranice, a o potrebama korisnika se govori samo deklarativno. Te potrebe nisu ni mogle biti jasno artikulisane jer građane niko nije ni pitao šta zaista žele (nije sprovedena čak ni anketa). Veoma zabrinjava činjenica što se u konkursnom zadatku centralni trg tretira kao ostrvo u gradskom tkivu, kao da sa njim nije organski povezan.

U evropskim gradovima ovako važne intervencije pripremaju se veoma dugo i pažljivo, uz stalne konsultacije sa stručnom javnošću i najširim spektrom zainteresovanih korisničkih grupa. Nasuprot tome, ovaj konkurs je veoma loše i žurno pripremljen, a to je veliki razlog za brigu.

KOMBINAT: Imajući u vidu to da je 2016. godine (izgradnjom gradskog parlamenta) formalno završena prva veća rekonstrukcija trga, koliko je prema Vašem mišljenju, nova rekonstrukcija, samo četiri godine kasnije, opravdana, s obzirom na to da faktički imamo novi trg? Da li ovim, prema Vašem mišljenju, nova uprava Grada priznaje da je prošla rekonstrukcija loše urađena?

AŠANIN: Izgradnja grada nikad ne prestaje, pa ni izgradnja njegovog centra. Samim tim, legitimno je o njegovoj rekonstrukciji razmišljati kao o kontinuiranom procesu. Rijetki su trgovi koji su “završeni” jednom za svagda.

Bilo bi međutim dobro kada bi u tom razmišljanju postojao makar neki red. Rekonstrukcija trga iz 2006. slikovito svjedoči šta se dobije kada se u obzir uzmu samo dvije dimenzije prostora – pojavna i simbolička. Dobije se trg veoma male upotrebne vrijednosti. Trg koji ne privlači ljude, jer na njemu nemaju šta da rade.

Skupo plaćeni mobilijar, uvozni kamen, jedan politički konotiran spomenik i tri fontane nisu dovoljni da proizvedu centralitet. Jedna od tih fontana, sasvim bizarno, zaklanja pristupno stepenište zgrade Gradskog parlamenta, što slikovito govori o “osmišljenosti” i “redosledu” koraka koji su doveli do današnjeg stanja trga.

Čini mi se da gradska uprava donekle osjeća da prethodna rekonstrukcija nije dala rezultat, što i nije naročito teško, ali da nije u stanju da prepozna i imenuje ključne probleme ne samo trga već i šireg prostora centra i da počne sistemski da ih rješava.

KOMBINAT: Šta su, prema Vašem stručnom mišljenju, osnovni nedostaci sadašnjeg Trga Nezavisnosti?

AŠANIN: Prije svega, mislim da nije pametno zaboravljati prostor istočno od Robne kuće Beko (takozvani Trg Balšića) i gurati ga u slijepo polje, kao da nije sastavni dio trga od njegovog nastanka. Smatram da o nedostacima trga ima smisla govoriti isključivo u tom širem, a zapravo izvornom i njegovom jedinom prirodnom okviru. Nedostataka je mnogo. Prije svega, postoji problem sadržaja.

Osim jedne knjižare i jedne galerije koja radi periodično, drugih sadržaja kulture nema. Robne kuće Beko i Beograđanka, koje su svojevremeno “punile” centar, već dugo ne rade, iako bi ih, uz dobar model upravljanja, bilo veoma lako prenamijeniti u multifunkcionalne prostore (umjetničke i zanatske ateljee, prodajne galerije, kolaborativne laboratorije, kreativne radionice za djecu, kafee i sl.).

Prostor bivšeg atomskog skloništa godinama zjapi kao neka ukleta rupa i nikako da se dosjetimo da bi i on mogao da profunkcioniše, na primjer kao mali muzej sa eksperimentalnim i inovativnim programima ili prostor zabave namijenjen srednjoškolcima i studentima.

Ugostiteljski objekti koji su u neposrednoj vezi sa trgom, međusobno su veoma udaljeni i dodatno skriveni fizičkim barijerama, pa ne ostvaruju takozvani kumulativni efekat (poput lokala u Bokeškoj ulici).

Veoma je izražen problem motorizovanog saobraćaja i buke. Privremeno “rješenje” za parkiranje traje nedopustivo dugo. Drveća i hlada gotovo da i nema. Arhitektura objekata koji uokviruju trg je osrednja ili ispodprosječna. Neki od njih su već veoma stari i opravdano je postaviti pitanje vrijedi li u njih ulagati.

Uz to, iza fasada stambenih objekata, u iznajmljenim stanovima “kriju” se stomatološke ordinacije, adovkatske kancelarije, računovodstveni i projektni biroi, pa čak i neke javne službe. Zar samim tim ne bi trebalo da razmišljamo o nekim novim tipologijama stambeno-poslovnih objekata, u kojima će poslovanje biti zastupljenije, a stanovanje ekskluzivnije?

Intervencije koje sam pomenuo kao moguće u domenu su i “mekog” i “tvrdog” pristupa planiranju, što znači da se neke od njih moraju razumjeti kao privremena, a druge kao dugoročna rješenja. Naravno, vrsta, prioritet i redosled intervencija morali bi se definisati u dogovoru sa svim zainteresovanim akterima. Zato je potrebna strategija, a ne instant fascinacija. U tom smislu, izbor mobilijara, materijala za popločavanje trga i ukrašavanje fasada bi morali da sačekaju.

KOMBINAT: Koliko će plan rekonstrukcije gradske uprave, najavljen u raspisu konkursa, nadomijestiti nedostatke koje ste primijetili, a koliko bi mogao otvoriti nove probleme? 

AŠANIN: Mislim da se konkursnim zadatkom budućim učesnicima na konkursu nameće da razmišljaju samo o dva aspekta prostora – estetskom i bioklimatskom, dok je njegova upotrebna dimenzija banalno svedena na problem podzemne garaže. Takav pristup temi je ne samo nezreo, već i veoma opasan.

Osim toga, ograničavanje buduće podzemne garaže samo na prostor sadašnjeg Trga nezavisnosti, uz insistiranje da se rampe obavezno postave duž ulica Novaka Miloševa i Miljana Vukova, nužno će rezultirati “odsijecanjem” Trga Balšića od prizemlja i fasada okolnih zgrada i učiniti ga još izolovanijim i beskorisnijim nego što je danas.

Konkursni poziv na “šminkanje” fasada stambenih zgrada podignutih polovinom pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, neukusan je i nedostojan poziva arhitekte. U raspisu se pominje i mogućnost projektovanja tržnog centra ispod površine trga, na „nivou -1“, uprkos tome što nisu poznate namjere gradskih vlasti u vezi sa bivšim robnim kućama Beko i Beograd.

Zato se plašim da će, ukoliko se ovaj magloviti i nezreli eksperiment sa centrom realizuje, stvoriti mnogo više problema nego što će ih riješiti. Ponavljam, potrebno nam je zdravo rješenje šireg prostora centra, a ne još jedno plitko, kratkoročno i skupo fasciniranje.

KOMBINAT: Da li ste kao iskusni arhitekta saglasni sa planom gradske uprave? Sa čime ste iz konkursnog rješenja saglasni, a šta biste promijenili?

AŠANIN: Mislim da je, na osnovu svega što sam prethodno odgovorio, jasno da se protivim namjeri gradske uprave da konkurs sprovede na ovakav način. Umjesto insistiranja na ishitrenom “konačnom rješenju” koje će biti osnov za rušenje sadašnjeg, nedavno uređenog i skupo plaćenog trga, gradnju podzemne garaže ispod njega, a zatim ponovno popločanje ravnog krova te garaže, smatram da bi bilo svrsishodnije da se, nakon iterativnih konsultacija sa stručnom javnošću i građanima, u okviru novog zahvata – proširenog do Ulice Balšića, raspiše anketni konkurs, sa ciljem prikupljanja različitih ideja i preciznijeg definisanja programskih sadržaja.

Nakon ovog konkursa raspisao bi se novi – međunarodni, dvostepeni konkurs, koji bi mogao biti pozivni ili opšti sa pozivom, kako bi se osiguralo i učešće nekih renomiranih inostranih biroa. Za očekivati je da bi tek rezultati ovog konkursa mogli biti adekvatno polazište za izradu planske i projektne dokumentacije, na osnovu koje bi se pristupilo jednom sveobuhvatnijem, smislenijem i vitalnijem preoblikovanju centralnog trga. Takav put bio bi nešto duži i skuplji, ali sa mnogo boljim dugoročnim efektima.

Podrazumijeva se da bi gradska uprava morala biti iskrena i senzitivna u razgovorima sa strukom i građanima i da bi morala pokazati više demokratske kondicije da zajedno sa njima dođe do okvira za rješenje. Konkursni žiriji bi morali biti sastavljeni od većeg broja dokazanih stručnjaka neokrnjenog profesionalnog i moralnog kredibiliteta. Do okončanja ovih aktivnosti, trg bi se mogao oživjeti kroz omogućavanje privremenih namjena u pojedinim objektima koji trenutno nisu aktivni. Za to je potrebna dobra volja i nevelika ulaganja.

Podgorica njeguje tradiciju lakejskog planiranja

KOMBINAT: Kako ocjenjujete ukupno planiranje prostora i arhitektonska rješenja u Glavnom gradu proteklih dvije decenije? Da li je, po Vašem mišljenju, riječ o istoj praksi kao kod prethodne rekonstrukcije i planiranja nove rekonstrukcije Trga Nezavisnosti? Postoji li neki dio grada ili objekat koji, po Vašem mišljenju, (približno) zadovoljava kriterijume struke?

AŠANIN: Tokom protekle dvije decenije sistem planiranja u Crnoj Gori je skoro u potpunosti urušen. Ostala je samo forma, sa vrlo problematičnim zakonskim rješenjima i neadekvatnim planskim instrumentima koji ne osiguravaju ni minimalan kvalitet urbanističkih planova. U tom smislu ni Podgorica nije izuzetak. Naprotiv, zbog velikog intenziteta gradnje, u njoj su rezultati ovog kolapsa možda i vidljiviji nego u drugim crnogorskim gradovima, ako izuzmemo one na Primorju.

Nova naselja ne zadovoljavaju ni minimalne normative u pogledu osunčanosti, provjetravanja, zelenila, površina za parkiranje, stambenog komfora, objekata društvene infrastrukture.

Vlasnička parcela je i dalje neprikosnoveni kriterijum regulacije. Planiranje je u potpunosti u službi najšireg spektra privilegovanih investitora. Sve se to odvija pod patronatom državne i lokalne vlasti. Uloga planera u društvu je sasvim obesmišljena. Od njega se više i ne očekuje da uradi dobar plan, nego da šteta koju će taj plan neminovno proizvesti bude što manja.

Podgorica, nažalost, njeguje upravo tradiciju lakejskog planiranja. Gradske vlasti urbanizam doživljavaju kao komunalnu djelatnost, a ne kao kreativni čin. Većina urbanista sa takvim svojim statusom nema problem. Štaviše, djeluje da su zadovoljni. Prećutna saglasnost sa takvim stanjem stvari je i osnovni preduslov da se neko bavi urbanizmom.

Mislim da u posljednjih 20 godina u Glavnom gradu nije povučen ni jedan značajan potez, osim nekoliko saobraćajnica koje su, silom prilika, zbog velikog stepena motorizacije, morale biti rekonstruisane.

Neke sitne intervencije (spomenici, preuređenja manjih javnih prostora i slično) koje su trenutno aktuelne djeluju kao lakiranje noktiju na ruci koju je zahvatila gangrena. Arhitektura je na približno istom nivou kao i urbanizam, podjednako nereprezentativna u sferi javnih i privatnih objekata. Sve to govori o potpunom odsustvu vizije, odnosno strateškog nivoa planiranja, ali i o nepostojanju kredibilne arhitektonske scene koja bi odvojila kvalitet od nekvaliteta.

Najavljena rekonstrukcija glavnog gradskog trga je samo kockica u tom mozaiku, iako veoma skupa, jer prava na grešku više nemamo. Ne bih mogao da se sjetim ni jednog dijela grada sagrađenog u proteklih 20 godina kojim bih se pohvalio nekom inostranom kolegi. Ovdje je sve teže pronaći pristojan stan, pristojan kvart za život. Najbolje planirani djelovi Podgorice su Novi grad, na desnoj obali Morače i Blok 5, ali ti planovi su rađeni sredinom šezdesetih i sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Veoma davno…

Nijesu dovoljne izmjene zakona – potrebni su stručnjaci od integriteta

KOMBINAT: Koliko, po Vašem mišljenju, primjena Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata može popraviti štetu koja je učinjena Glavnom gradu?

AŠANIN: Zakon koji je nedavno usvojen već je u fazi izmjena, nakon nešto više od dvije godine od izglasavanja u Skupštini. To dovoljno govori o njegovom kvalitetu. Nadležni pogrešno vjeruju da se stanje u prostoru može promijeniti isključivo zakonskim rješenjima. Zato smo i dobili loše strukturiran i nedorečen zakon, kojim se pretenciozno željelo riješiti sve. U njemu je čitavo jedno poglavlje posvećeno problemu legalizacije nezakonito sagrađenih objekata, a taj problem je morao biti predmet posebnog zakona. Ali problem nije samo u zakonu. I prethodni zakon, koliko god loš bio (a bio je bolji od sadašnjeg) ostavljao je neku mogućnost da se radi stručno i pošteno.

Ne možemo kriviti zakon za urbanističke planove koji su Goricu i Ljubović izolovali od gradskog tkiva, niti za plan City kvarta ili novih kvartova na Zabjelu. Te planove su radili i potpisivali planeri, revidirali revidenti, usvajali odbornici u gradskom parlamentu. Svi oni imaju ime i prezime. A valjda i neku odgovornost. Šteta se donekle može popraviti jedino u sadejstvu gradske vlasti, urbanista i građana koji bi morali aktivnije da učestvuju u donošenju odluka. Inicijativu može da pokrene bilo ko od ovih aktera.

Ono što je najvažnije je da umjesto pravnim formama prednost damo sadržaju i kvalitetnim idejama. Planiranje je egzaktno, a kvalitet planiranja dokaziva kategorija. Kada na čelu gradskih službi budu stručnjaci od integriteta, kada se povede otvoreni dijalog o problemima i kada građani postanu aktivni učesnici u tom dijalogu, znaćemo da su se stvari pomjerile sa mrtve tačke. Ljudi su važniji od zakona.