Centar za građansko obrazovanje (CGO) i fondacija Friedrich Ebert (FES) nedavno su predstavili nalaze istaživanja javnog mnjenja ,,Između ponuda i političkih potreba” o stavovima građana i građanki Crne Gore prema nizu društveno-političkih pitanja koja oblikuju njihove potrebe i izbore.

S tim u vezi, nekoliko je zanimljivih podataka iz istraživanja koji ukazuju na interesantne tačke društvenog i političkog života, pa među indikatorima koji su ispitivani kod građana izdavajamo teme poput nihovih preferenci po pitanju liderskog profila, ali i kako vide sebe i političke partije na lepezi ljevica – desnica. 

U želji da dodatno produiskutujemo ove interesantne podatke, razgovarali smo sa Stefanom Đukićem, profesorom filosofije, društvenim aktivistom i intelektualcem koji se u svojim istraživanjima bavio i pitanjima ljevice i njene savremene problematike. Takođe, tema našeg razgovora je i  veoma utemeljen kult ličnosti u društvenom životu i političkoj misli Crne Gore kao fenomen je koji daje neiscrpne povode za propitivanje naše političke kulture.

Dva lica kulta ličnosti?

Prema istraživanju CGO-a primjetan je blagi zaokret po pitanju poželjnog lidera. Potrebe građana i percepcija se mijenjaju, pa tako tzv čvrsti lider nije više toliko populatran, a visoko se pozicionira profil lidera koji su spremni na dijalog i kompromis (36,6%), ili lidera koji će jačati institucije (30,7%), nego li lidera čvrste ruke (24,5%).

Po  Đukiću, ovakav trend jeste iznenađenje, ali u svakom slučaju dobrodošao.

,,Svaki čovjek bi trebalo da bude svjestan da lomovi iz naše prošlosti uglavnom dolaze iz razloga što su naši lideri, autokrate u svakom smislu, izgrađivali sebe umjesto institucija, bilo da se radilo o Crnoj Gori ili nekoj od formi zajedničke južnoslovenske države.“

Dugoročno posmatrano, Đukić napominje nužnost i važnost građenja institucija, a ne vladajuće ličnosti. Upravo je to osobenost koja unosi nesigurnost u politički sistem, pa i samu društvenu budućnost i politički kontinuitet uređenja.

,,Ako ne želimo da na svakih četrdeset-pedeset godina mijenjamo državno uređenje, granice i ostalo, moramo se zalagati za razvoj institucija koje će nadživjeti lidere te zahtijevati da oni služe mjestu koje pokrivaju, umjesto da to mjesto uz sve državne resurse služi njima“, komentariše Đukić.

Na pitanje da li ovaj novi zaokret prema liberalnijem profilu lidera posledica sve veće potrebe građana za demokratičnijim procesima i dijalogom ili su jaki lideri diskreditovali svoje politčke kapitale, Đukić ,,tipuje“ na ovo drugo.  

Iako je, kako kaže, ovakav trend donekle i neočekivan, pogotovo u trenutnom stanju u kom se svijet nalazi – gdje se čvrsti vladari više traže nego što je to bilo ranije – što nam je i dalo doba Orbana, Erdogana i ostalih, nesumnjivo da su snažni lideri diskreditovali svoje pozicije ali je neobično da se to konačno tako jako primjećuje.

Međutim, po Đukiću, tek je pred nama, kako kroz društevenu i političku empiriju, tako i kroz doprinos nauke, da otkrijemo razloge i objašnjenja  za ovaj novi trend kod nas. A da li nam to sugeriše da kult ličnosti u Crnoj Gori jenjava i dalje je rano govoriti.

,,Kult ličnosti je oduvijek bio jak u Crnoj Gori. Volio bih da mislim da smo konačno shvatili da od jakih ličnosti ne postoje trajne koristi, da umjesto izjave “prije mene potop” imamo zapravo “posle mene potop” jer za jakim liderima ne ostaje ništa“, opominje Đukić.

Desnica na ljevici

U procjeni ideoloških orijentacija političkih partija, u sekciji, ,,kako građani i građanke pozicioniraju političke partije, zanimljivo je da su partije formalno socijalističke tradicije poput SD i DPS po percepciji ispitanika okarakterisane kao desne partije. SD je kao desna partija prepoznat od 30,4% građana,  dok je DPS od 30,3% ispitanih prepoznat kao dio desnog spektra.

S obzirom na dugogodišnje istraživanje ljevice, kako kod nas, tako i u regionu i Evropi, te bavljenje današnjim ljevičarskom idejnom i empirijskom strukturom kao i izazovima sa kojima se ljevica danas suočava, Đukić je prava adresa za osvrt koliko su danas ljevica i desnica vidljive u političkom životu CG i koliko su dosljedne ,,definiciji“?

,,Ljevica i desnica su maltene nevidljive. Skoro sve partije u Crnoj Gori su neka forma desnice i desnog centra i same lijeve politike se ili nedovoljno profilišu ili neki izleti u ljevičarske ideje bivaju zatrpani nacionalnim konzervativizmom.“

Đukić podsjeća da ,,DPS kao partija koja se bavi pitanjem nacionalne crkve u svom programu ne može biti ništa drugo do desničarska partija. SD koja takođe govori o nacional-romantizmu ili nacional-šovinizmu zavisno od toga koga pitate je takođe desničarska partija.“

Takođe, Đukić podsjeća da ni ekonomske politike ovih partija nemaju u sebi ništa ljevičarsko. Kako kaže, iako bi neki rekli da su ,,opterećenost porezima i raznim regulativama pokazatelj ljevičarskog ustrojstva države to maši poentu – nije ljevica oporezivanje, već solidarnost, dostupnost jednakih sansi, univerzalno zdravstvo, školstvo i ostalo.

,,Mi vidimo prije svega da država kako su je formirali DPS i SD, nekad SDP, nije država jednakih šansi već upravo tvorevina koja ima drugo najveće raslojavanje između bogatih i siromašnih u Evropi. Pritom su bogati po pravilu oni koji su bliski vladajućim partijama“, komentariše Đukić.

Većina građana ljevičari?

Prema istraživanju CGO imamo jedan zanimljiv, da ne kažemo, paradoksalan slučaj. Na pitanje kako sebe vide na ljestvici ljevica – desnica, 46,4% građana je odgovrilo da sebe vidi kao ljevičare, dok se svega 6,6% građanki i građana odredilo ka desnici. Podatak dodatno zanimljiv ako se uzme u obzir da zvanični politički život u CG gravitira oko pitanja desne strane političkog spektra poput  pitanja vjere, nacije; pitanja državnosti i nacionalnog diskursa koji podržava režimske politike.

,,Ideja da smo mahom ljevičari u Crnoj Gori danas uglavnom znači da baštinimo neki vid jugoslovenskog komunističkog nasleđa i da gledamo na taj period kroz ružičaste naočare.“

Međutim, kako anticipira Đukić, ,,kada bi mnoge od onih koji kažu da su ljevičari krenuli da ispitujemo o osnovnim političkim pitanjima vidjeli bi da je njihova ideološka profilacija drugačija, da je mnogo konzervativnija ili u najmanju ruku bliža nekakvom političkom desnom centru.

,,Naravno da svi žele univerzalno zdravstvo i školstvo, bolja radnička prava, što jesu ljevičarske kategorije, ali istovremeno kada bi ušli u dublja pitanja poput poreske politike, vrijednosti rada, a prije svega i lijevo-liberalnih pitanja koja baštini savremena ljevica kao što su odnos prema državi i naciji, prema migrantima, jednakosti polova, inkluzivnosti društva; prema ratu i vojnim savezima, mnogi bi otišli u čistu desnicu.“

Šta znamo o nama?

Da li je pomenuta profilacija partija od strane građana rezultat nedosljednog vođenja (partijskih) politika ili nedovoljne upućenosti građana s obzirom na slabu definisanost ljevice i desnice danas u Crnoj Gori, Đukić podsjeća da je ,,za nas veoma bitno da shvatimo šta je politička ideologija kako bi mogli kvalitetnije da ocjenjujemo šta je to što nam se nudi.

Đukić smatra da su paternalizam, kult ličnosti, neupitna lojalnost vlasti i trenutni ciljevi gurnuli principe i vrijednosti u zapećak.

,,Naše političko neznanje, kog treba da smo svjesni, dolazi iz paternalističkog odnosa ove tridesetogodišnje nesmjenjive vlasti, ali i one jednopartijske prije nje (da ne idemo dalje u prošlost).“

Kako kaže, ,,kohabitacija sa tim vlastima i tolerisanje nje iz ovih ili onih interesa nije pomoglo jer nismo svjesni za koje se to vrijednosti mnogi zalažu ako su spremni da te vrijednosti gurnu u stranu kako bi ostvarili neki trenutni cilj, recimo članstvo u NATO ili odnos prema crkvi“.

Stoga, Đukić sugeriše rješenje koje prevazilazi trenutne političke ćorsokake.

,,Neophodni su nam ljudi i organizacije koji će staviti vrijednosti i principe ispred svega i koji ih neće žrtvovati za neku svakodnevicu kako bi onda bili svjesniji šta su principi, i koji su to principi za koje se treba boriti.“

,,Građani jesu nedovoljno upućeni u političku teoriju, ali to nije ništa strašno, problem je što oni koji se bave politikom, bilo kroz partije, medije, ili civilni sektor ne rade dovoljno da ta upućenost bude veća“, zaključuje Đukić.