Nećemo ostariti niti sazreti kao dobro vino. Ovo bure u koje su nas prelili od trošnog je drveta, propušta. Ima li mudrih i hrabrih da prekinu Gordijev čvor i preliju nas u neke okvire u kojima nećemo dalje propadati? Možda ovaj problem nikad nije bio stvar kukavičluka i ograničenosti. Šta ako su sve alternative već ispitanje? Moramo nanovo izmisliti iskon, a nismo spremni da se odreknemo prava koje je za sebe zadobilo naše umišljeno Ja. Stvar je toliko jednostavna da je nepodnošljivo komplikovana. Iscrpili smo sve alternative koje nas čuvaju od najtežeg od svih zadataka – da se uhvatimo u koštac sa sobom. Umjesto da pogledamo istini u oči, plačemo za medijskim slobodama u društvu spram drugih i sebe neslobodnih. Obrazovanje postavljamo kao problem tamo gdje smo zakočili već na planu elementarne pismenosti. Insistiramo na udruživanju tamo gdje je dvoje već previše za ostvarivanje mogućnosti nezasitog ega. Jesmo li u ćorsokaku? Da li su mali koraci bolji nego da ih nema uopšte ili je akumulacija nezadovoljstva i dalje najbolji i jedini generator ozbiljnih promjena, ukoliko su ove još moguće? Ova i mnoga druga pitanja postavljamo ove sedmice, a naš sagovornik je Dražen Đurašković iz Sindikata medija Crne Goe.

SINDIKALIZAM

Čini se da su aktuelne krize ponovo postavile sindikalizam na pijedastal. Značaj radničkog, solidarnog organizovanja sve je veći u borbi protiv „podivljalog“ kapitalizma, koji je stvorio poslodavce isključivo orjentisane na profit. Raduje me što vidim obrise „renesanse“ sindikalizma i u Crnoj Gori kroz djelovanje više radničkih pokreta, koji su glasni u naporima za poboljšanje uslova rada različitih grupacija. Dugo vremena smo pristajali na brojne „ustupke“, koji su u konačnici doveli do erozije brojnih profesija, pa i one kojoj pripadam. Potrebno je da shvatimo da ako mi ne cijenimo naše pozive, ne možemo to očekivati ni od donosilaca odluka, koji sa druge strane, veoma cijene svoje pozicije.

UGOVOR

Kolektivni ugovor. Glavna boljka sindikata. Glavna snaga sindikata. A opet, ne toliko prepoznata od strane zaposlenih kao važna. Kolektivni ugovori izvor su naših dodatnih prava i njihovom potpisivanju obično prethode mukotrpni pregovori sindikata sa poslodavcima, koji mogu trajati godinama. Kolege i koleginice iz Radio televizije Crne Gore među rijetkima u medijima imaju kolektivni ugovor, koji im je značajno unaprijedio obim prava, ali i uveo određenu sigurnost kada su visine plata u pitanja. Ipak, kada razgovaramo sa kolegama i koleginicama čini se da neki nijesu dovoljno svjesni značaja tog dokumenta. Nije isto primati osnovnu platu od recimo 400 eura sa „varijabilom” od 200 eura ili imati platu prema koeficijentu od 600 eura i izbjeći „milost” rukovodilaca i to hoće li vam dodati nešto na platu ili ne. To je i kritika nama, jer treba više da radimo sa članstvom kako bi ovakve stvari demistifikovali.

Kolektivni ugovor je za sada misaona imenica za zaposlene u privatnim medijima, budući da u Crnoj Gori imamo i otvoreno antisindikalno djelovanje, da zaposleni pojedinih medija ne smiju da se sindikalno organizuju jer to poslodavci doživljavaju kao atak na njih. Stoga se nadam da će predstavnici „sedme sile” shvatiti uskoro da su medijski radnici nosioci te „sile”, nadam se, prije nego ostanemo bez njih.

NOVI MEDIJI

Novi mediji, sa jedne strane, predstavljaju moćno političko-propagandističko oružje, a sa druge strane vrlo koristan alat u rukama slobode izražavanja. Ono što u crnogorskom medijskom ekosistemu vidimo jesu primjeri oba pola. Prvi, nažalost, mnogo glasniji. Portali se veoma lako otvaraju i služe samo jednoj svrsi – da blate političke protivnike i zagađuju javni diskurs. U tome ih ne može spriječiti nikakva regulativa, čak ni namjera nadležnih državnih organa da portali koji nisu evidentirani nemaju pristup državnom novcu, jer, oni se ni ne osnivaju zbog ekonomske dobiti. Imamo medije koji se otvaraju sezonski, sa konkretnim ciljem, recimo uticaja na izborni proces, i posle obavljenog posla nestaju. Naprave štetu i odu. Bez ikakve odgovornosti.
Pored toga, novi mediji su nam donijeli revoluciju u informisanju, od nas napravili „prosumere” koji aktivno utiču na sam sadržaj, što je u eri elektronskih medija bilo nezamislivo. Omogućili su nam da pristupimo željenom sadržaju kad, gdje i kako hoćemo. Omogućili su nam da jednu informaciju možemo provjeriti iz više izvora. Donijeli su nam pluralizam, dok god im pristupamo prevazilazeći limite našeg „filter mjehura”.

POSLODAVAC

Nažalost, prva asocijacija na poslodavca je tajkun željan brze zarade, kome su radnici potrošna roba. Iako ima svijetlih primjera, ovaj scenario je mnogo češći u praksi. „Ukoliko ti se ne sviđa, ima ko ‘oće“ je mantra koju poslodavci masovno koriste pa se radnici u strahu drže posla koji ih ne ispunjava i ne daje im ono što zaslužuju. Problem je što dobri radnici odlaze kod rijetkih poslodavaca koji znaju da cijene rad (najčešće inostranstvo) i da dolazimo do situacije da uskoro više neće imati ko da nas zamijeni. Krajnje je vrijeme da poslodavci budu toga svjesni i da stvaraju biznis koji nije isključivo orjentisan na prihod, već i da cijeni čovjeka koji do tog prihoda dovodi. Glavni kapital svakog biznisa jesu ljudi.

MEDIJSKA PISMENOST

Svi smo mi od krvi i mesa, ograničeni našim sistemom vrijednosti i svjetonazorom. Posebnu odgovornost u amortizovanju svega ličnog pri svakodnevnom radu imaju upravo poslenici javne riječi, zbog čega je neophodno da konstantno radimo na sebi. Unapređenjem naših tehnika odgovora na zagađeni medijski prostor unapređujemo i medijsku pismenost naše publike.
Naravno, adekvatan odgovor na trenutno stanje u medijskom ekosistemu ne može da bude samo teret novinarskog esnafa.

RADNIK

Osoba koja radi prekovremno i za to nije plaćena. Osoba koja prima platu koja joj ne omogućava normalan život, pa u slobodno vrijeme mora da nađe i dodatan izvor prihoda. Osoba koja pokriva više radnih mjesta istovremeno za jednu platu. Osoba koja koristi svoje resurse da bi poslodavcu završila posao. To je tipična zaposlena osoba u Crnoj Gori. Možda se čini kao prevelika generalizacija, ali u ovim situacijama (ili bar većem dijelu njih) može se pronaći veliki broj zaposlenih u Crnoj Gori. Pod zaposlenima smatram u ovom slučaju samo ljude koji zaista i doprinose na radnom mjestu, ove druge izostavljam, jer mislim da dobar poslodavac problem njihove inernosti može adekvatno da riješi. Radnik/ca jeste prilično obespravljen u Crnoj Gori, iako na papiru ima solidnu zaštitu. Prvo, u strahu je da „talasa“, jer može ostati i bez takvog posla, što je opet rezultat višedecenijskog omalovažavanja radničke klase. Drugo, sve i da “zatalasa“, radnika/cu čeka velika neizvjesnost u reakciji nadležnih organa, čiji postupci mogu da traju i godinama. Samo najsmjeliji se odluče na tako nešto i upravo su oni zaslužni što se o slučajevima kršenja radnih prava uopšte i priča i što na neki način postaju tihi nosioci baklje revolucije.

MEDIJSKE SLOBODE

Mislim da polako dolazimo u jednu paradoksalnu situaciju da iako radimo na unapređenju medijskih sloboda, taj posao može biti uzaludan ukoliko ne uzmemo u obzir način na koji danas primamo informacije. Uticaje na nesvjesnom nivou često zanemarujemo, a oni su upravo ti koji će imati dugoročniji efekat. Tu mislim na uticaj koji novi mediji i društvene mreže imaju na nas i na naše kognitivne funkcije. To što nam se pažnja trenutno broji sekundama i što vapimo za sadržajem koji će nam sve reći u par bitova, ima veoma jak uticaj na to kako naš mozak prima informacije. Dok smo nekad morali da se potrudimo da istražimo temu koju želimo, pa je taj trud podrazumijevao odlazak u bibiloteku, listanje razne literature i na kraju dobijanje kontekstualnog znanja, sada sve dobijamo klikom. To, da se razumijemo, ima svoje prednosti koje su nesporne, ali dugoročno od nas pravi mašine sa pažnjom od milisekunde. Uzalud se borimo za veće medijske slobode, ako nam se standardi svedu na pojednostavljene informacije koje treba smjestiti u okvir pažnje publike. Možemo koristiti tehnike digitalnog marketinga, ali veoma umjereno, jer ćemo u suprotnom sedmu silu pretvoriti u samo još jedan nalog na društvenim mrežama. Treba znati šta publika hoće, ali biti obazriv kada je riječ o udovoljavanju svih njenih prohtjeva.

JAVNA RIJEČ

Odgovornost za javnu riječ. Mislim da to nama hronično nedostaje. Visoki funkcioneri nikako da shvate ozbiljnost pozicija koje obnašaju i dozvoljavaju sebi svakojake izlete. Potpaljiva retorika upravo potiče od nosilaca javne riječi i ono što vidimo kao direktan rezultat jesu tenzije. Tenzije koje nerijetko rezultiraju ugrožavanjem bezbjednosti medijskih radnika. To što ćete vi relativno brzo riješiti neki slučaj napada (samo neki, ne sve), nema nikakvog efekta ako ponovo sa visokih pozicija komentarišete uređivačke politike, prozivate određene medije. Izlišno je napominjati da to daje obrazac ponašanja i građanima. Dok god svi medijski radnici i radnice nisu jednako bezbjedni, ne možemo govoriti o bilo kakvih rezultatima na ovom polju.

INFORMISANOST

Ogromna količina informacija kojima smo izloženi ipak nije stvorila bolje informisano društvo, već sasvim suprotno, zbunjeno stanovništvo. „Živimo u društvu gdje sve stoji u mjestu sumanutom brzinom.” To je Tomas Hilan Eriksen primijetio još prije dvije decenije, a čini se da je danas apsolutno adekvatan opis. Promjene koje je donijelo informatičko društvo nastupile su veoma brzo (i dalje se dešavaju) i sa posljedicama koje je malo ko mogao da predvidi. To je učinilo da naša „zbunjenost” i dalje traje, te da ni kao društvo ni kao pojedinci nismo uspjeli da pružimo adekvatan odgovor.
Samo medijski pismeni građani i građanke mogu da donose informisane odluke i aktivno učestvuju u svim procesima u društvu. Iako jesmo na neki način klijentelističko društvo, vjerujem da postoji kritična masa koja se može osloboditi tih okova i cijeniti isključivo politike koje se sprovode. Vjerujem da je to jedini način da se izgradi zaista građansko društvo u kome će jedino biti bitno izradnja funkcionalnih institucija i servisa okrenutih ka građanima, a ne pripadnost bilo kojoj političkoj eliti.